Izučavanje kaligrafije u Bosni imalo je svoja različita polazišta. Bilo je mnogo školovanih, ali i priučenih kaligrafa, a u našim su se zbirkama sačuvala djela i jednih i drugih. Međutim, danas nam je poznato samo nekoliko škola koje su imale veći utjecaj. Osim što se kaligrafija izučavala u medresama, centri njenog širenja postaju privatne radionice/škole koje su osnivane od naših najboljih majstora. Čak su i selekcije učenika bile rigorozne. Svršenici tih škola postajali su ili samostalni umjetnici ili uposlenici zvanične administracije gdje se cijenilo njihovo umijeće lijepog pisanja.

Privatne kaligrafske škole vremenom su postajale intelektualni kružoci gdje se intenzivno radilo na afirmaciji kulturnih vrijednosti Bošnjaka. Isticali su se i pojedinci. Tipičan primjer kulturnog radnika i kaligrafa bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, čiji lik i djelovanje možemo svrstati i u likovnu i u književnu historiju naše zemlje. Kaligrafske škole bile su i direktan odgovor na novi obrazovni sistem koji je potisnuo ovaj vid izučavanja umjetnosti. U drugoj polovini stoljeća kaligrafija postaje sve ekskluzivnija umjetnost jer je, procentualno gledajući, bilo sve manje novih učenika.

Ipak, ono što je izdvaja kao perjanicu bošnjačkog duha u vremenu krize jeste izuzetan kvalitet i ogromna darovitost pojedinih umjetnika čiji su radovi predstavljali sam vrh onoga što je kaligrafija uopšte mogla dati u to vrijeme. Njihovi radovi po kvalitetu nisu ni po čemu zaostajali za onim što se moglo vidjeti u Istanbulu. Tri najznačajnije škole 19. st. osnovali su, hronološki: Abdulah Ajni Hasagić, Husein Rakim-efendija Islamović i Ali Šerif Faginović.

O samom Hasagiću i njegovoj školi danas znamo veoma malo, ali je izgleda upravo ona bila indikator za osnivanje ostalih jer su Hasagićevi učenici bili nastavljači kaligrafske tradicije i kasnije privatne nastave. Hasagić je bio tajnovita ličnost, ali i centralna figura tadašnje umjetničke scene Sarajeva. Učitelj mu je bio hafiz Muhamed es-Sarayi. Osim kaligrafije, bavio se i pjesništvom na turskom jeziku. Imao je nevjerovatan pedagoški talenat i sposobnost prenošenja znanja ostajući vječni autoritet i za one učenike koji su kasnije ostvarili uspješne karijere.

Poznavao je više kaligrafskih stilova i bio majstor sitnog pisma. Osim talika, rukopise je prepisivao i s nesihom. Svojim je učenicima izdavao idžazetname, a među njima naročito treba istaći: Huseina Rakim-efendiju Islamovića, Behaudina Sikirića, Akifa Hadžihuseinovića Muvekita, Sulejmana Čučka, Mustafu Čadordžiju i druge. Ostalo je još zabilježeno da je na zahtjev Topal Osman-paše prepisao Kur'an i da je za to iz Istanbula dobio honorar (vjerovatno od naručioca). Hasagić je umro u Sarajevu 1872. godine ostavivši nemjerljiv utjecaj na kasniji razvoj kaligrafije u našoj zemlji.

Drugu značajnu školu osnovao je upravo Hasagićev učenik Husein Rakim-efendija Islamović, koji je rođen u Sarajevu 1839. godine. Izgleda da je znanje i iskustvo stečeno u Hasagićevoj školi inspiriralo mladog umjetnika da svoje kaligrafsko školovanje nastavi u Istanbulu kod tada najvećih osmanskih majstora. U Istanbulu je ostao duži niz godina stječući znanje kod Muhameda Hulusija, Muhameda Ševkija, Muhameda Tefkija, Jahje Hilmije, Ali Hajdara Hafidija Melek-paše, Muhameda Arifija i dr. Nabrojana imena predstavljala su perjanicu istanbulske scene tog vremena i upravo je izučavanje kaligrafije kod takvih umjetničkih veličina Islamoviću pribavilo izdvojen status u bosanskoj historiji umjetnosti.

On je često istican od mnogih autora kao naš najbolji kaligraf, a njegove svojeručno ispisane diplome u sulusu, neshu i talik-pismu i danas se uzimaju kao uzori kaligrafske umjetnosti. Poslije veoma plodnog istanbulskog perioda Rakim se vratio u rodno Sarajevo, gdje je osnovao sopstvenu školu. Islamović je svoju ljubav prema kaligrafiji shvatao krajnje sudbinski.

Postojalo je mišljenje da se tom umjetnošću ne može baviti bilo ko. Iz tog razloga ostao je zabilježen njegov legendaran način odabira učenika, pri čemu bi na početku potencijalne kandidate uporno odbijao, a da bi za učenike prihvatao samo one koji bi bili krajnje istrajni. Sačuvane diplome ovog umjetnika i njihova stilska analiza nam govore da je Islamović na veoma suveren način vladao zahtjevnim stilovima kao što su sulus i talik. Ipak, u umjetničkom opusu Rakima Islamovića najviše se ističe projekt oslikavanja Gazi Husrev-begove džamije.

U sklopu enterijerskog ukrašavanja ovog objekta Gradska uprava Sarajeva angažirala je Islamovića da izradi veći broj kaligrafskih zapisa, kao i zapise unutar Gazi Husrev-begovog turbeta. Kaligrafija je bila urađena zlatnom bojom u sulus-pismu, s tradicionalnim eshatološkim značenjima i bila je raspoređena po čitavom objektu. Zbog kasnijih intervencija, te se kaligrafije nisu sačuvale, osim dva eksterijerna zapisa na portalu. Srećom, sačuvane su kaligrafije iz Gazi Husrev-begovog turbeta, koje su rađene zlatnom bojom na plavoj površini, a po svojoj ljepoti forme i kompozicije možemo ih svrstati u sami vrh bosanske kaligrafske umjetnosti.

Posljednja kaligrafska škola javlja se na prelazu između 19. i 20. stoljeća. Njen osnivač bio je Ali ef. Šerif Faginović. Iako je u to vrijeme Bosna formalno bila pod vlašću Austro-Ugarske, koja se trudila da nametne nove običaje i prikaže evropsko kulturno naslijeđe kao bolje i naprednije od osmansko-islamskog, Bošnjaci su i dalje bili odani islamskim oblicima umjetničkog izražavanja. Škola Ali-efendije Šerifa Faginovića bila je veoma popularna i utjecajna. Važno je napomenuti da je porodica Faginović kroz tri generacije davala poznate umjetnike. Prvi je bio Mustafa, Alijev dedo, koji je u svojoj umjetničkoj karijeri bio zadužen, između ostalog, i za oslikavanje Sultan Ahmedove (Plave džamije) u Istanbulu. Alijev otac, također Mustafa, bavio se zidnim slikarstvom i autor je poznatih slika Meke i Medine na zidovima Miščine džamije u Sarajevu. Mustafa je umro u Istanbulu 1900. godine.

Za razliku od njih, Ali se posvetio isključivo kaligrafiji. Izvrsno je poznavao arapski, turski i perzijski jezik. Iz toga proizlazi da je bio dobro upućen u orijentalnu književnost i tesavvufsku nauku. Od vrsta pisama najbolje je poznavao sulus i talik. Svršenicima svoje škole izdavao je diplome. Međutim, kaligrafija nije bila jedino zanimanje Faginovića. Iz jednog pisma vidi se da je obnašao i posao pisara carskog divana, a imao je i funkciju muvekita Careve džamije u Sarajevu. Još jedan aspekt njegovog intelektualnog rada veoma je važan, a čega smo postali svjesni tek nedavnim otkrićem. Faginović je imao svoju ličnu biblioteku i arhiv u kojima je sakupljao orijentalne rukopise i kaligrafske radove. Na osnovu uvida u zbirku, može se primijetiti da je selektivno sakupljao rukopise drugih autora. Sakupljanje književne i umjetničke građe bila je uobičajena praksa mnogih bošnjačkih intelektualaca. Najpoznatije privatne zbirke bile su one Safvet-bega Bašagića i Mehmeda Handžića.

Ipak, Faginovićeva zbirka specifična je jer obuhvata i opuse njegove vlastite umjetnosti, zatim njegovih učenika, kao i kaligrafije nekoliko drugih majstora. Faginović je imao veoma pročišćen i estetski upečatljiv pristup ispisivanja kaligrafije. U tom smislu bio je veliki perfekcionista, slijedivši onu poznatu matricu osmanske umjetničke strogosti kada je u pitanju primjena kaligrafskih pravila. S druge strane, bio je majstor složenih kompozicija (još jedna od tendencija u osmanskoj kaligrafiji 19. stoljeća), a eksperimentirao je i s kolažnom kaligrafijom koja je u to vrijeme bila novina. Najčešće je ispisivao zlatno, ili bijelo pismo, na tamnoj poleđini (zerendut).

Sve ono što čini kvalitetan kaligrafski rad, siguran potez, stilska i tipološka dosljednost, idealna proporcija harfa, pravilan odnos među harfovima, jasna i inovativna kompozicija, možemo naći u Alijevom djelu. Tekstualni sadržaji levhi uglavnom su tipični, ali se susreću i tesavvufski citati, što je bilo karakteristično za kaligrafe koji su bili skloni sufizmu. Što se tiče tačnih datumskih odrednica trajanja njegove škole kaligrafije, možemo samo pretpostavljati. Jedino što se može tvrditi jeste da je škola bila aktivna i u toku prve decenije prošlog stoljeća. Isto tako, zagonetan je i datum njegove smrti. Jedna sačuvana levha ovog majstora datira čak iz 1916. godine.

(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića: “Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini”)