Peti august 1995. godine u Bužimu upamćen je kao jedan od najtragičnijih ratnih dana. Tog dana poginuo je Izet Nanić, komandant 505. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, s nekoliko bliskih saradnika. Bio je to dan u kojem su se smjenjivali osjećaji tuge i nevjerice zbog teških gubitaka, ali i velike radosti zbog proboja neprijateljskog obruča oko Bihaćkog okruga. U pokušaju prolaska kroz neprijateljske linije pored Izeta Nanića, Mehe Bašića, Hasana Muminovića, Abdije Dizdarevića i Irhada Ćatića, 5. augusta 1995. poginula su i braća Isakovići, Suljo i Ismet. Obojica su bili dio grupe koja se kretala u pratnji komandanta Izeta Nanića.
Suljo i Ismet Isaković sinovi su Aziza i Rabije. Suljo Isaković rođen je 1970. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom Bužimu, a srednju u Velikoj Kladuši. Bio je oženjen suprugom Bekirom, s kojom je imao kćerku Dženanu. U toku rata obavljao je dužnosti komandira voda, komandira čete te pomoćnika komandanta za obavještajne poslove u četvrtom bataljonu. Kao najbolji kursista, završio je obuku za komandira voda, više je puta pohvaljivan za uspješno komandiranje te za hrabrost i umijeće u izvršavanju borbenih zadataka. Bio je teško ranjen na lokalitetu Trnova 3. decembra 1994. godine u borbama protiv paravojnih formacija Fikreta Abdića. Suljo Isaković poginuo je na Ćorkovači, u rejonu Vijenca, 5. augusta 1995. godine. Posthumno je unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine.
Suljo Isaković sa saborcima
Ismet Isaković rođen je 1974. godine. Još 1991. godine, kao sedamnaestogodišnjak, priključuje se prvim vojnim formacijama. Formiranjem 105/505. brigade ulazi u njen sastav, gdje postaje pripadnik bućevačkog voda, a nešto kasnije i Izviđačko-diverzantskog voda “Pustinjske lisice”, koji je djelovao pri 4. bataljonu. Bio je lakše ranjen 29. jula 1994. godine u rejonu Kajtezovca, općina Velika Kladuša. Ismet Isaković poginuo je 5. augusta 1995. godine, na lokalitetu na kojem su poginuli njegov brat Suljo, daidža Meho Bašić te komandant brigade Izet Nanić.
PREKALJENI BORAC I STARJEŠINA SULJO ISAKOVIĆ
Jedan od najbližih saradnika Sulje Isakovića bio je Senad Kauković, pomoćnik komandanta za moral, a kasnije i zamjenik komandanta 4. bataljona “Žuti mravi”. “Moj prvi susret sa Suljom Isakovićem bio je u jesen 1994. godine, kada je dotadašnji 4. inžinjerijski transformiran u 4. bataljon 'Žutih mrava' i kada je na njegovo čelo došao Suljo Mirvić. Suljo Isaković je tada bio komandir druge čete. Imali smo vrlo dobru komunikaciju, često se susrećući, razgovarajući i obilazeći linije. Pri prvom susretu Suljo mi je djelovao vrlo samouvjereno. On je bio vrlo zgodan i lijep momak, koji je plijenio svojim osmijehom i kojeg se rijetko moglo sresti neraspoloženog. Bio je čovjek fine riječi kojeg je krasila neusiljena komunikacija.”
Posebno sjećanje na Sulju Isakovića Kauković ima iz operacije “Mostobran '94”. “Dok je Suljina četa držala liniju na Ćulumku, na potezu od UNPROFOR-ove baze do Makarovače, dobio sam naredbu od komandanta Sulje Mirvića da pripremim Suljinu četu za ispomoć borcima u okruženju s druge strane Une. Kad sam došao, porazgovarao sam s njima i objasnio im situaciju. Postrojili smo jedinicu, izvršili popunu materijalno-tehničkim sredstvima i krenuli u pravcu Mostobrana. Suljo je bio već prekaljeni vojnik, međutim, većina njegovih momaka bili su neiskusni budući da su nedavno završili vojnu obuku u Koprivni. Mladi i nestrpljivi momci koji su pucali od snage i adrenalina, još nedovoljno svjesni svega što rat sa sobom nosi. Bilo ih je između 60 i 70, a među njima i Suljin brat Iso. I odradili su oni super postavljeni zadatak”, prisjeća se Senad Kauković te nastavlja: “Kasnije mi je mnogo boraca prepričavalo tu njihovu akciju. Kad je Nanić javio ovim u okruženju da im dolazi Suljo Isaković s četom 'Žutih mrava', oni su bili razočarani jer su sumnjali da će ih moći spasiti. Samir Muratović mi je pričao da je, kad je to čuo, već zamišljao kako banjalučka televizija prenosi vijest o njihovoj likvidaciji. Međutim, ovi momci su sve shvatili preozbiljno i u mješavini hrabrosti i naivnosti u munjevitoj akciji zauzeli četničke rovove i izvukli grupu vojnika iz okruženja. Umjesto da, kad priđu na 20-30 metara do neprijateljskih rovova, tek tada otvore vatru, oni su zatekbirali i zapucali s nekih 500 metara od konačnog cilja. Takvom naivnošću otkrili su svoje položaje, ali i neprijateljskim jedinicama dali do znanja da ih se ne plaše. I tako su, predvođeni komandirom Suljom Isakovićem, 'mic po mic' otjerali četnike iz rovova. U toj akciji su imali jednog poginulog i nekoliko ranjenih. Mi smo sve pratili s Kobilnjaka. Komandant Nanić je tad shvatio koliko se može pouzdati u Sulju Isakovića i njegove borce. Iz te akcije, na traženje komandanta Dudakovića, Suljina četa je prebačena na Spahića Glavicu, gdje je još skoro mjesec odbijala silovite napade. Kad smo Suljo Mirvić i ja tražili od Nanića da ih pusti da dođu kući da se okupaju i malo odmore, on nam je odgovorio: 'Dudaković mi kaže da će Bihać pasti ako izvuče tu četu.' Po Suljinom povratku s bihaćkog ratišta, izvršili smo transformaciju u bataljonu, a njega postavili za pomoćnika komandanta za obavještajne poslove, na kojoj je poziciji ostao sve do pogibije.”
CIJELA PORODICA U ODBRANI DRŽAVE
Kao i ranije, i u vrijeme dok je bio na čelu čete te pomoćnik komandanta za obavještajne poslove u 4. bataljonu, Suljo Isaković je sa svojim saborcima prošao sva značajnija ratišta u zoni odgovornosti 505. brigade ARBiH. “Suljo je s borcima i starješinama u našem bataljonu učestvovao u mnoštvu bitaka na 'drugoj autonomiji'. Mi smo prvo držali liniju na potezu od Bućevaca do Ćorkovače i Ćulumka. To je bilo 1994. godine. Krajem godine dobijamo naredbu da preuzmemo zonu odgovornosti od 1. bataljona, na čije je čelo došao Asim Bajrektarević. Tad smo prešli na Banjane, na potezu od Kedića Glavice do Hercegovine. S tih položaja smo odlazili na Mostobran, a kasnije i na velikokladuško ratište. Obično su dvije čete držale liniju, a treća, slobodna četa, išla je na 'autonomiju'. To je bilo kad su krenule žešće borbe pa se skoro nikad nije odmaralo. Posebno važnu ulogu 'Žuti mravi' su imali u operaciji 'Trokut'. Poslije toga, kad je zauzeta Glodna, držali su liniju od Ćorkovače i Visoke Glavice, pa sve do Glodne i Zloimenjaka”, svjedoči Senad Kauković.
Ismet Isaković, desno
Kao vrlo odgovoran starješina, Suljo Isaković redovno je obilazio liniju, razgovarao s komandirima i borcima i obavještavao nadređene. Pod svojom komandom je imao i IDV “Pustinjske lisice”, u kojem je, kao jedan od boljih izviđača u brigadi, bio i njegov brat Ismet Iso Isaković. O doprinosu porodice Isaković Senad Kauković kazuje: “Suljin i Ismetov otac Aziz, zvani Điđa, također je bio izuzetan borac. Dobrovoljac koji je među prvima organizirao seoske straže na Bjelovcu i Tintorovcu. Sjećam se kad je Suljina četa otišla na Krupu, eto ti Điđe u našu komandu. Tad su mu sva tri sina bila preko Une, i Suljo, i Ismet, ali i Safet zvani Džidžo, koji je bio u 'Gazijama'. Komandant bataljona Suljo Mirvić, potom Mirso Skenderović i ja smo pili kahvu. I Suljo Mirvić ga pita: 'Šta ima, Điđa?' Kaže on: 'Ljudi, ja sam došao kod vas da vas nešto zamolim. Imam jednu jedinu kravu kod kuće. Ako je kako možete prebaciti borcima tamo preko Une, idem je dovesti od kuće pa je zakoljite, neka djeca jedu.' Mi mu se zahvalimo i kažemo da ima hrane i da ne treba ništa. I hvala Bogu, s Krupe su mu se sva tri sina vratila živa. Međutim, taj kobni 5. august mu je odnio i Sulju i Ismeta.”
Senadov posljednji susret sa Suljom Isakovićem bio je 5. augusta 1995. godine, kada je 4. bataljon premješten iz Glodne na Ćorkovaču sa zadatkom da sudjeluju u probijanju linija. “Prva i druga četa 4. bataljona ostale su u rezervi brigade, a Sedo Šekić je s trećom četom otišao u pravcu kote Hleb, boraveći u pripravnosti za slučaj da 'Hamze' ne uspiju probiti liniju. Sjećam se da je Suljo to jutro bio vrlo raspoložen i opušten. Naš zadnji susret desio se kada sam ranjen i kad su me donijeli do saniteta. Suljo mi je prišao i stisnuo mi ruku, rekavši: 'Drug, drži se.' Nakon nekih pola sata, on i Iso su teško ranjeni i ubrzo su podlegli, Iso na licu mjesta, a Suljo na putu za bolnicu”, prisjetio se Kauković.
ISMET ISAKOVIĆ, IZVIĐAČ I DIVERZANT
Važnu ulogu u početnoj organizaciji odbrane, s ocem Azizom i braćom Suljom i Safetom, imao je i Ismet Isaković zvani Iso. To je bilo u vrijeme kad je počeo rat u Hrvatskoj, u drugoj polovini 1991. godine. Od tih dana pa sve do kraja septembra 1994. godine Isin komandir bio je Esad Đulić. “Iso je još 1991. godine, kao maloljetan mladić, uzeo pušku. U narednom periodu formirali smo jedinicu s kojom smo držali seoske straže na Raminoj Glavici i okolnom terenu. Isprva i nismo imali nekog velikog naoružanja. Uglavnom su to bile lovačke puške, kubure, 'štucevi', bombe i noževi. Kad je krenuo rat, oformljena je četa koja je oko tri mjeseca bila pod TO Velika Kladuša. Onda smo ušli u sastav TO Bužim, zajedno s još dva bućevačka voda. Formiranjem brigade borci iz našeg voda raspoređeni su u razne jedinice. Prije početka rata išli smo na izviđanja po srpskim selima, snimali stanje i prikupljali informacije o dešavanjima s druge strane granice. Prve važnije borbe imali smo u Kekićima 11. juna 1992. godine. Onda smo skupa bili u bućevačkom vodu sve dok nije formiran 4. bataljon. Od tad smo bili skupa u izviđačima, poznatijim kao 'Pustinjske lisice', sve do moga ranjavanja u Čičićima u septembru 1994. godine”, kaže nam Esad Đulić.
Suljo Isaković, lijevo
Na stotine puta Eso i Iso prošli su kroz neprijateljsku liniju. Nije dan mogao proći a da njih dvojica ili još neko od saboraca ne ode u izviđanje. Najčešće je to bilo po nalogu komandanata Nanića i Mirvića, ponekad i samostalno. “Išli smo u izviđanje u Crvarevac, u Stabandžu, na brojna ratišta u toku 'prve autonomije', pa onda u 'Brezu '94'. Kad je oslobađana Velika Kladuša 20. augusta 1994. godine, išli smo na čelu čete 'Hamza'. Od važnijih akcija jedino nismo išli u 'Munju '93'. Iso je bio borac za kojeg sam bio najsigurniji da me neće ostaviti. Njegova ključna osobina bila je hrabrost. Bio je vrlo eksplozivan i samo bi išao naprijed. Taj o smrti nije razmišljao nikako. Iso, dva brata Erdića, Asim i Jasim, te Mirso Abdić i ja. Nas petorica smo smjeli udariti gdje god je trebalo. Koliko smo samo donijeli mina iz izviđanja. Mi smo bili i mineri, i izviđači, i diverzanti, sve smo to bili. Dobro se sjećam kad smo dan prije napada na Kajtezovcu, 29. jula 1994. godine, u kojem je Iso lakše ranjen, izvršili deminiranje dijela neprijateljske linije. To je bilo usred dana u Crvarevcu. Prošli smo kroz liniju i povadili upaljače iz 9-10 poteznih mina. Odšarafimo osigurače, izvadimo udarnu iglu i sve vratimo nazad kako je i bilo. Odatle smo se vratili nazad i sutra ujutro napali. U toj akciji Iso je ranjen od rasprskavajućeg metka. Iso je išao sa mnom i mi smo zauzeli dva rova. Međutim, druga grupa nije odradila svoj zadatak pa smo se morali povući.”
Sa svojim saborcima Ismet Iso Isaković bio je važan akter i u akciji “Breza '94”, prvo u odbrani prilikom prvog neprijateljskog napada 5. septembra, a onda i 12. septembra u završnoj akciji. “U prvom napadu na Križ Iso, Amir Isaković i ja smo imali prvi okršaj s četnicima. Naši izviđači su bili na odmoru i na poziv 5. septembra da se hitno okupimo u komandi bataljona nas trojica smo prvi stigli. Po dolasku su nam kazali da su u toku dana primijećena kretanja četnika. Na Križu je bilo samo pet naših boraca. Dok smo razgovarali s njima, kuja koja je bila tu lajala je u pravcu ispred rovova. Rekao sam im da ona ne laje džabe. U to vrijeme su se četnici podvlačili ispod naših rovova i ona ih je primijetila. Borci koji su držali liniju bili su slabo naoružani. I samo što smo mi odmakli stotinjak metara u pravcu Jelovskog Potoka da izvršimo izviđanje, otpočeo je napad na te rovove. Tih nekoliko boraca su ispucali ono što su imali od municije i potom se povukli. Nas trojica smo istrčali na Križ, gdje smo zatekli samo kurira. Ispucali smo nekoliko rafala, bacili 5-6 bombi i odbili tu četničku grupu koja je već bila zauzela jedan naš rov. Tu im je poginuo jedan borac kojeg su odvukli, a iza njih je ostala motorola, nekoliko okvira metaka te 32 prazne konzerve, po čemu smo zaključili da ih je bilo više od 30”, priča nam Esad Đulić i nastavlja: “Nakon toga, ostali smo na Križu sve do završne bitke 12. septembra, u kojoj smo također sudjelovali u provođenju dva voda kroz neprijateljsku liniju. Naši izviđači su bili zaduženi za vod Saje Bajrića i Račin vod, koji je tad vodio Hako Kauković. To jutro smo odradili svoj zadatak i proveli tu grupu boraca iza leđa neprijatelja. Neprijateljska linija je bila u obliku konjske potkove, a mi smo prošli iza leđa i rasporedili se u unutrašnjost te potkove. Iso je sve vrijeme bio sa mnom. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Ja na čelu, za mnom neki Kasim iz Blagaja, a Iso treći. I prošli smo im iza leđa gdje su se najmanje nadali. To je bio haos, voditi toliku vojsku iza neprijateljskih linija, ali Iso i ostali su već bili izverzirani za sve. Kad je krenula borba, mi smo udarili frontalno na Križ i sve potamanili što nam se našlo na putu. To jutro smo odradili dobar posao. Sjećam se da je na neprijateljskoj strani bilo 29 mrtvih.”
KAKO JE ISO SPASIO RANJENOG KOMANDIRA ESU
Ismet Iso Isaković odigrao je važnu ulogu i u izvlačenju komandira Ese Đulića, koji je ranjen krajem septembra 1994. godine. Po Esinim riječima, da nije bilo Ismeta Isakovića, on bi najvjerovatnije pao u ruke neprijateljskih vojnika. “Taj dan smo dobili tri zadatka. Prvi da izvučemo jednog ranjenika iz 506. brigade, potom da provjerimo jesu li u UN-ovoj bazi unproforci ili četnici, te da odemo u Čičiće izvidjeti neprijateljsku artiljeriju. Ranjen sam između Čardašice i Čičića, u blizini naselja Bojići. Iso i ja smo odlučili da razminiramo jedno područje gdje je bilo oko 20 mina. Kad smo to završili, otišli smo ispred naših izviđača na oko 500 metara. Toliko smo bili blizu četnika da smo ih čuli šta pričaju u zemunicama. I tu smo otkrili više od 30 mina. Međutim, jednu nismo vidjeli i taman kad smo mislili da smo sve povadili, stao sam na tu minu, koja mi je odnijela lijevu nogu do iznad stopala. Srećom, obojica smo bili staloženi. Spuzao sam se ispod neke obale gdje me Iso zamaskirao, a on se vratio po ispomoć. Ubrzo je doveo još nekoliko izviđača koji su me iznijeli na slobodni teritorij.”
Jedan od najbližih Ismetovih saboraca bio je i Jasim Erdić, koji je borbeni put otpočeo kao borac 501. bihaćke brigade. Prekomandu u 505. brigadu dobio je početkom 1993, nedugo nakon “Munje '93”. “S Isom i ekipom sam prošao skoro sve akcije, od 'prve autonomije', 'Februarske ofanzive', 'Breze '94', 'Mostobrana '94', 'druge autonomije' i 'Trokuta'. Posebno važan zadatak imali smo u 'Brezi '94'. Od dolaska u 505. boravio sam u izviđačima. U početku nas je vodio Eso Đulić, a nakon njegova ranjavanja Rambo Skenderović. Najduže smo bili u sastavu 4. bataljona, koji je pred kraj rata transformiran u Drugi jurišni bataljon. Kasnije smo prozvani IDV 'Pustinjske lisice'. Kroz našu jedinicu je prošlo puno boraca, počev od komandira Đulića, brata Asima, potom Saje Mulalića, Saje Tahića, Mirse Abdića, Mile Aldžića, Suvada Duranovića Jamahe, Džade i Rambe Skenderovića, do Elvira Šahinovića Maćog, Ismeta Ise Isakovića i još nekih. Od sviju njih, najduže sam bio s Maćim i Isom. Obično nas je bilo 11 ili 12 u jedinici. Na stotine puta smo prošli kroz neprijateljske linije, odlazili u izviđanje, vršili deminiranje terena, sudjelovali u akcijama i slično. Često smo i samostalno odlazili iza neprijateljskih leđa. Ma mi smo k'o od šale prolazili kroz njihove linije. Jednom smo Iso i ja dolazili kod mene kući, u vrijeme dok su autonomaši držali Zborište. Večeramo, presvučemo se i nazad. Sjećam se, mi u kući jedemo, a komšija jedan dolazi i moli moga oca da se brat i ja vratimo kući, uvjeravajući ga da nas neće niko dirati. On to govori na ulaznim vratima, a Iso i ja u kući jedemo.”
Ismet Isaković i Elvir Šahinović
Za Jasima Erdića Ismet Iso Isaković bio je klasični primjer pravog izviđača i diverzanta. “Ismet je bio vrlo hrabar, fizički stasit i korpulentan. Posljednji komad kruha i posljednju cigaretu smo dijelili. On, Maći i ja smo bili najbolji tandem. Ostali su dolazili i odlazili uslijed čestih ranjavanja, ali nas trojica smo najviše vremena proveli skupa. Ko jeste, ko nije htio ići, nas trojica smo uvijek išli. Nekoliko dana prije Isine i Suljine pogibije ja sam ranjen. Bilo je to prilikom izviđanja u operaciji 'Trokut' 31. jula 1995. godine u blizini Plavog mosta, na teritoriju općine Bosanska Krupa. Tad je sa mnom bio i Iso, koji me je nosio ranjenog. Nažalost, šest dana kasnije, dok sam ležao u Domu zdravlja u Cazinu, saznao za Isinu i Suljinu pogibiju”, prisjeća se Jasim Erdić.