Od vremena uspostave austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini bošnjačko stanovništvo u nekoliko je migracionih talasa masovno napuštalo vlastite domove. Kako su se tad osjećali izolirano od velike islamske zajednice koju je predstavljala osmanska država, veliki broj ljudi trajno je odselio u daleku i nepoznatu Anadoliju. Iz sličnih političko-psiholoških pobuda, ali i ekonomsko-socijalnih razloga iseljavanja su nastavljena i u periodu između svjetskih ratova, kada su se mnogi Bošnjaci zaputili pravac Izmira, Burse, ali i drugih mjesta i gradova prostrane turske države. Jedna od takvih bošnjačkih porodica bila je i porodica Bajre i Fatime Ćordić, čiji se potomci danas prezivaju Sensari i žive u gradu Ceyhanu nedaleko od Adane. Njih dvoje s članovima porodice, rođacima i komšijama krajem dvadesetih godina 20. stoljeća odselili su iz Bužima i naselili se u gradu Karsiaka u blizini Izmira. Nakon petnaestak godina provedenih u tom gradu, preselili su se na istok zemlje, u grad Ceyhan, gdje su počeli novi život sa svojim potomcima. Jedan od njihovih sinova jeste i Sulejman Sensari, rođen 1940. godine u Izmiru. Sulejman je prvi član njihove porodice koji je uspostavio vezu s rođacima u Bosni i Hercegovini. Naime, 2010. godine stupio je u kontakt s tetićem Ibrahimom Durakovićem, od kada je više puta boravio u Bužimu. Trenutno u Bužimu boravi po treći put, što je i povod za razgovor s njim.

SELIDBA RODITELJA U TURSKU

Sulejman Sensari procjenjuje da su njegovi roditelji Bajro i Fatima u Tursku doselili 1928. godine: “Ja sam se rodio u Turskoj 1940. godine i sve što znam o njihovom porijeklu i okolnostima oko doseljavanja čuo sam od majke i oca. Otac se zvao Bajro ili, kako mi u Turskoj kažemo, Bajram. Njegovi roditelji bili su Sulejman i Rukija Ćordić. Majka Fatima bila je rodom Baltićka, kćerka Mehmeda i Redžife (rođ. Alibegić). Očeva porodica živjela je u Bužimu, u naselju Elkasova Rijeka. Bavili su se zemljoradnjom i vrlo teško živjeli. Živjeli su na brdu, gdje je bila plitka i škrta zemlja i gdje bi uvijek rano zasušilo. Tad se rađalo puno djece i bilo je teško prehraniti porodicu. Patili su se. Kako su već ranije mnogi rođaci i poznanici odselili u Tursku, i moji roditelji su s još nekim komšijama odlučili otići. U to vrijeme Turska je primala doseljenike i dodjeljivala im zemlju. Otac je na put krenuo sa svojom prvom suprugom i djecom, a majka Fatima Kahrić s prvim mužem i jednim djetetom. Po njihovom pričanju, do Turske su doputovali brodom, gdje im je dodijeljena zemlja, kuća, volovi i ostalo.”


Sa suprugom Sebihom i sestrom Hajrijom 1969. godine

Nedugo nakon dolaska u Tursku i Fatimi Kahrić i Bajri Ćordić umrli su supružnici i sva djeca, pa su se oni nakon nekog vremena vjenčali i dobili novi porod, kćerke Šerifu i Hajriju, te sinove Sulejmana i Ibrahima. “Sjećam se da smo do moje pete godine živjeli na zapadu Turske, u gradu Karsiaka, odmah pored mora. Bilo je tu još puno Bošnjaka, Arnauta, muslimana iz Bugarske i drugih. Uglavnom najviše je bilo Bošnjaka od kojih su neki bili doseljenici još iz vremena Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini. Otac je bio majstor, godinama se pokušavao baviti poljoprivredom, u čemu u Karsiaki i nije baš imao uspjeha. Pokušavao je sijati kukuruz i pšenicu, uzgajati paprike, paradajz, masirače, duhan i ostalo, ali ništa nije htjelo uspijevati jer je zemljište bilo preslano. Roditelji su često pričali o patnjama za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada nije bilo dovoljno žita i kada je vladala velika glad. Kad je završio Drugi svjetski rat, odlučili su sve to ostaviti i preseliti se na istok, da bismo se mogli baviti poljoprivredom. Ceyhan je grad haman na granici sa Sirijom, na putu kojim su donedavno hadžije putovale na hadž. Tu smo se počeli kućiti ispočetka, a da smo ostali u Izmiru pored mora, danas bismo imali pravo bogatstvo, jer na tim nekad našim posjedima sad cvjeta kupališni turizam. Kasnije su dolazili po nas državni službenici da se vratimo na svoju zemlju ili da je prodamo. Bio je neki naš Bošnjak Mahmut Kržalić, koji je radio kao poreznik, i molio babu da ode da to proda, ali babo im je sve to dao džaba i nije se htio vraćati u Karsiaku”, priča nam Sulejman Sensari.

KONTAKT S ROĐACIMA I LJUBAV PREMA U BOSNI

Jedini uvjet koji su turske vlasti postavile doseljenicima bila je promjena prezimena. Tako je Sulejmanov otac uzeo prezime Sensari. Sulejman je u Ceyhanu završio pet razreda škole i mejtef. O svojoj vjeri dosta je naučio i od majke Fatime, koja je bila vrlo pobožna žena i dobro je učila Kur'an. Od majke je naučio bosanski jezik, dok ni brat ni sestre to nisu uspjeli. Otac mu je umro 1962. godine, a majka 1974. godine. “Od kako su odselili, ni otac ni majka nisu nikad dolazili u Bosnu. Međutim, sjećam se da su se i otac i majka često dopisivali sa svojim rođacima u Ćordićima i Baltićima. Nakon Drugog svjetskog rata, u više navrata slali su im pakete pomoći u kojima je bila odjeća, obuća, platno, igle za šivenje i pletenje, vosak i dr. Ti paketi su bili teški po 35 ili 40 kg. Tad se narod u Bosni puno mučio. U to vrijeme nije ni u Turskoj bilo dobro, ali je bilo puno bolje nego u Bosni”, kazuje Sulejman i nastavlja priču o prvom susretu njegove porodice s rođacima u Bosni. “Tetić Ibrahim Duraković je sin tetke Šerife, majčine sestre. On je 1969. godine prvi put došao kod nas u Tursku i tad je majka Fatima još bila živa. Od tada je prošlo puno vremena dok se ponovo nismo sreli. Preko hafiza Muhameda ef. Žutića, koji je studirao u Turskoj, Ibrahim je ponovo stupio u kontakt s nama. Nedugo poslije toga, 2010. godine prvi put sam došao u Bosnu, a potom još dva puta, 2016. i evo sada 2021. godine. Kad dođem u Bosnu, uvijek sam kod Ibrahimove porodice. Nažalost, Ibrahim je preselio 2012. godine, a od tada boravim kod njegovog sina Muharema.”


Ceyhan pored Adane

Sulejman Sensari već je odavno u penziji. Kaže nam da je od mladosti okrenut vjeri, klanja svaki vakat i nastoji da mu je tespih uvijek u ruci. Sa sedam godina mlađom suprugom Sebihom, djevojački Cizma (Čizmić), Sulejman je stekao veliku porodicu: sedmero djece, šestero unučadi i jedno praunuče. Njihovi sinovi su: Bajram, Turgut, Nuretin, Mehmet i Džengiz han, a kćerke Emina i Fatima. Sinovi Bajram i Nuretin žive i rade u Njemačkoj, Mehmet je u Londonu, a Džengiz han u Turskoj. Peti sin Turgut doživio je nesreću u vrijeme zemljotresa u Turskoj. Dugo je bio zatrpan pod ruševinama, od čega je doživio velike traume. Od tada ima strah od zatvorenog prostora, boji se biti sam i uvijek neko mora biti s njim. Nuretin je pohađao Vojnu akademiju u Izmiru, gdje se školovao za pilota. Danas živi i radi u Njemačkoj i, osim turskog, govori engleski, njemački, francuski, a pomalo i bosanski jezik.

Sulejman vrlo rado dolazi u Bosnu i Hercegovinu, koju smatra drugom domovinom. “Iz cijele naše porodice jedino smo sin Bajram i ja dolazili u Bužim. Bajram je dolazio dva puta, a ja tri puta. Ove godine smo imali plan da se nas četverica nađemo u Sarajevu, da dvojica sinova iz Njemačke dođu autima, Mehmed avionom iz Londona, a ja iz Adane. Planirali smo obići Sarajevo i Beograd, te Sandžak, odakle su neka djeca koja su bila kod nas u vrijeme studiranja u Turskoj. I na kraju nismo uspjeli sve to uskladiti. A Bosnu volim baš k'o i Tursku. Dođem i budem ovdje duže od mjesec dana. Razmišljao sam čak da ovdje i kuću kupim. I Bajram voli doći ovdje. Supruga Sebiha bi rado došla, ali mora biti sa sinom Turgutom. Djeca nisu uspjela naučiti bosanski, ali svi vole Bosnu. Imamo dvije kuće u Ceyhanu, a sinovi planiraju kupovati i stanove. Grad Ceyhan danas ima oko 150.000 stanovnika. Ceyhan i Adana veliki dio Turske hrane voćem i povrćem, počev od dinja i bostana, preko mandarina, limuna, maslina, pa sve do grožđa. U Bosni su previše usitnjeni posjedi, niko nema puno zemlje, a kod nas su parcele od 100, 200  i više dunuma. Kad je o ekonomiji riječ, u Bosni i Hercegovini je marka malo jača od turske lire, ali je u Turskoj jeftiniji život, namirnice, hrana, stanovi”, tvrdi Sulejman Sensari.


Sa suprugom Sebihom i djecom Eminom, Bajramom i Fatimom

Otkako je po treći put došao u Bosnu, sa Sulejmanom najviše komunicira Zemira, supruga njegovog rođaka Muharema Durakovića. Zemira nam kaže da bi voljela da ima još neko da se više druži i razgovara sa Sulejmanom jer on je željan razgovora. “Muž ode na posao, a i ja imam obaveza kod kuće, pa on onda satima sjedi sam i gleda televizor. Prošli put kad je bio, u Turskoj je izveden vojni udar, pa je danima sve pratio preko televizije. Prvi put kad je dolazio bio je živ svekar Ibrahim, pa su oni svaki dan išli negdje, posjećivali džamije, odlazili na džumu na Stari grad, onda išli u Čizmiće u Cazin, odakle je porijeklom porodica njegove supruge Sebihe. Sad često uskoči komšija Dževad Kedić pa s njim popriča i prošeta. Kad sam slobodna, mi se pravo ispričamo i nas dvoje se nekako najbolje možemo sporazumjeti, s obzirom na to da on koristi dosta starih bosanskih riječi. On za mlijeko kaže varenika, za kišobran ambrela, za avion hereplan. Kako mi je rekao, valjda u njihovom gradu ima samo nekoliko osoba koje znaju bosanski, dok u Izmiru, Bursi, Istanbulu i drugim mjestima na zapadu ima dosta onih koji znaju naš jezik. Kad je ranije bio kod nas, odnio je nekoliko CD-ova na kojima su bili razni dokumentarci iz rata, ilahije i pjesme. On je to sve gotovo napamet naučio, pa nam sad prepričava sve što je gledao i slušao. Kaže, kad bi imao neku bosansku seriju, da bi dobro naučio bosanski, a ovako nema priliku svakodnevno slušati i govoriti pa mu to stvara teškoće”, ističe Zemira.

POŠTOVANJE PREMA ERDOĞANU I ATATÜRKU I LJUTNJA NA GÜLENA

Sulejman Sensari budno prati političku situaciju u Turskoj i svijetu. Veliki je fan predsjednika Erdoğana, a riječi hvale ima i za nekadašnjeg premijera Necmettina Erbakana i predsjednika Turguta Özala. Po njegovim riječima, Erbakan je bio politički učitelj Erdoğanu, osoba koja je svojim inovacijama, istraživanjima, radom i djelovanjem pokrenula razvoj Turske. “Erbakan je bio dobar čovjek, profesor, on je osnovao partiju, pa su mu je ondašnje turske vlasti dva-tri puta zabranjivale, a njega zatvarali. On opet otvori, a oni opet zatvore. Umro je i rahmet mu duši. Turska je imala dvojicu velikih predsjednika, Turguta Özala i sada Recepa Tayyipa Erdoğana. Turguta su otrovali. A većina ostalih turskih predsjednika bili su masoni i bili su marionete Zapada. Erdoğan je hodža, lijepo uči Kur'an, voli svoj narod i svoju Tursku i nije zapadni igrač. A vjerovali smo i Fethullahu Gülenu sve dok nije pokazao svoje pravo lice. Sad znamo da je najveći kaur. On je agent CIA-e koji je zamijenio kapu sa šejtanom i skroz je skrenuo s pravog puta. Kad ga vidim i čujem na televiziji kako proklinje Erdoğana, sve mi je jasno k'o dan. Ustane k'o vilen i onda baca kletve na Tursku, priziva požare i potope turskom narodu. Pa kakav je to insan kad za Erdoğana može reći da je Nemrut, da je Firaun, a sebe upoređivati s Musaom, a. s. Pa Erdoğana u Turskoj voli i podržava ogromna većina naroda. Uglavnom ge ne vole oni koji bi voljeli da Turska bude sluga zapadnim zemljama”, tvrdi Sulejman.

Sulejman lijepo govori i o Kemal-paši Atatürku. Zahvalan mu je što je primio njegovu porodicu i mnoge druge doseljenike iz Bosne i s Balkana, ali i što je odbranio i sačuvao Tursku državu kad je bila na udaru brojnih neprijatelja. “Atatürk je uveo latinicu, učenje ezana na turskom. O njemu je u Turskoj podijeljeno mišljenje. Ja ipak držim da je on bio dobar predsjednik koji je vratio dostojanstvo Turskoj. Za njega se veže to da nije volio vjeru i hodže. Po mom mišljenju, on nije volio ljude bez dostojanstva, pa ni hodže koji nisu imali ponos i dostojanstvo. Slušao sam jednu priču kako je jedne prilike testirao neke hodže. Valjda je stavio Kur'an na prag vrata svoje kancelarije i pozvao hodže da mu dođu na prijem. Sve one koji su mu bespogovorno ušli prekrižio je. Samo one koji su tražili da se makne Kur'an s praga je cijenio. Sve i jednom koji nije htio ući kod njega i preći preko Kur'ana rekao je: 'Ti si dobar hodža.' Atatürk je vratio dostojanstvo turskom narodu, ali Erdoğan je još bolji. On je puno uradio na razvoju Turske. Ne mari on šta svijet priča, već pokazuje da se Turska pita i kod kuće i u svijetu. Evo, i Aja Sofiju je otvorio. Nije njega briga šta drugi misle u svijetu. On hoće kazati: 'Ovo je naša džamija i mi ćemo raditi u svojoj zemlji ono što mislimo da treba, a neće nam neko drugi govoriti šta ćemo raditi.' Zato je Turska danas jedna od najboljih muslimanskih zemalja na dunjaluku”, s ponosom će Sulejman Sensari završavajući svoju priču.


S Enverom Eminovićem i Muharemom Durakovićem na turbetu Izeta Nanića 2010. godine