Caserta je grad u regiji Campania poznat uglavnom po tri stvari: svojoj kraljevskoj palači koju je izgradio Carlos III od Španije; tu je i bivolja mozzarella, bijelo zlato u regiji, i zato što je dom Casalesi, jednom od najmoćnijih mafijaških klanova u južnoj Italiji. Na godišnjoj ljestvici gradova najprikladnijih za život koju je sastavio Il Sole 24 Ore, jedna od talijanskih nacionalnih novina, na temelju pokazatelja kao što su bogatstvo, potrošnja, poslovanje, rad, pravda i zdravlje, Caserta se nalazi na 100. mjestu od ukupno 107 dijelova Italije.

U antičko doba bio je dio Campanije Felix, bogate i plodne regije koja se prostire između Campanije i još dvije talijanske regije, Lazija i Molisea, no danas je depresivno industrijsko mjesto izrabljivanja i nezaposlenosti. U općini Castel Volturno u Caserti, 18. septembra 2008. Camorra je ubila šest afričkih migranata, žrtava sukoba između klanova. Ali to je također područje u kojem je nigerijska mafija, zloglasna Black Axe, u potpunosti uključena u poslove, sklapajući dogovore s lokalnim kriminalnim grupama kako bi dijelili trgovinu drogom i prostituciju.

Prema ovom opisu, reklo bi se da su Caserta vrata pakla. Ali slikati to samo tako je nepravedno, jer iza ovoga stoji i civilno društvo, zdravo tijelo građana i lokalnih administratora koji sarađuju da stvari napreduju, te mnogo poštenih stanovnika koji svakodnevno rade na poboljšanju situacije. Upravo se ovdje gradi zajednica za koju riječi integracija i dijeljenje dobivaju duboko značenje.

Usred industrijskih zgrada i poljoprivrednih polja, u blizini križanja autoceste, nalazi se najvažnije bratstvo senegalskih Muridija u srednjoj i južnoj Italiji. Riječ je o udruženju Sheikh Ahmadou Bamba Mbacke Touba iz San Nicola la Strade, prigradske općine od oko 20.000 stanovnika, u blizini Caserte.

Muridizam (muridiyya)jedno je od najraširenijih islamskih sufijskih bratstava. U Senegalu okuplja više od trećine stanovništva, uglavnom etničke grupe Wolof, a u Italiji je najrelevantnija zajednica zastupljena u zemlji. I ovdje, u San Nicola la Stradi, ona predstavlja uspostavljenu i priznatu prisutnost. Murid znači učenik, onaj koji teži na putu inicijacije da slijedi sufizam, put srca. Danas se u sjedištu bratstva nalaze desetine ljudi koji čekaju da dobiju pakete hrane i osnovnih potrepština namijenjenih obiteljima i najpotrebitijima. Mnogi od njih su Talijani.

“Za nas je riječ 'dijeliti' temelj naše zajednice. S kulturološke tačke gledišta, pojam solidarnost je dio prirode našeg naroda i gdje god idemo, provodimo ga u praksi. Dijeleći, čovjek uči i podučava mnoge stvari. Ovdje dijelimo hranu onima kojima je potrebna. Isprva su dolazili samo Senegalci i stranci, ali sada je, kao što vidite, otvoreno za sve”, objašnjava Moussa Diallo, interkulturalni posrednik. Predmeti koje osigurava Catholic Charity Bank iz Caserte dijele se jednom mjesečno.

“S covid-19 vidljivo se povećao postotak ljudi kojima je potrebna pomoć. Ova pandemija je imala posljedice. Prvi je da je sve više ljudi koji ne rade i koji, međutim, moraju donositi hranu kući. Bez posla, osoba ne može osigurati da njihova porodica ima hranu na stolu. Pozitivna strana, da se nađe, je da potiče naš ljudski aspekt, onaj solidarnosti, koji bi trebao postojati bez obzira na zdravstvenu krizu. Dijeljenje onoga što imamo je nužnost, a ne opcija. Svima nam je potrebna pomoć."

Moussa Diallo je prije 12 godina došao u Italiju iz Dakara. Tada je pomoć migrantima bila prepuštena pojedincima ili udrugama, a nije bilo lako povezati se s institucijama.

“Ja sam čovjek koji je napustio svoju zemlju u nadi da će pronaći nešto bolje. Ovdje, u Italiji, prošao sam kroz mnoge poteškoće, kao i mnogi drugi koji dolaze bez ikakve referentne tačke. Međutim, instinkt preživljavanja koji sam stekao u zemlji porijekla omogućio mi je da napredujem. Polazak u školu i učenje talijanskog bio je prvi korak ka integraciji. U ovom društvu našao sam mnoge otvorene ruke”, kaže Diallo.

Osnivač bratstva Muridi bio je šeik Ahmadou Bamba, mitski lik i temeljni element senegalskog identiteta i mirnog otpora francuskom kolonijalizmu na kraju 19. stoljeća. Godine 1895. Bamba je uhapsila francuska uprava i deportirala ga u Gabon na sedam godina, od 1895. do 1902. godine.

Džemat se temelji na tri stuba: ljubavi, radu i znanju. “Kao što je naš duhovni vođa rekao, naša je doktrina raditi kao da nikada nećemo umrijeti i moliti se kao da je zadnji dan našeg života. Za nas to znači da rad i molitva uvijek moraju ići zajedno, u tome se sastoji dostojanstvo čovjeka. Ovako mi Muridi živimo sufizam. Ljudi smo kao i svi drugi, ali želimo biti što bliže Bogu. Ako moram s nečim usporediti sufizam, zamišljam dvije ceste: jedna je državna cesta, a druga autocesta. U prvom ne plaćate ništa, ali je potrebno duže da stignete do odredišta. S druge strane, na autocesti se plaća, ali je brže. Sufizam je put do Boga”, ilustrira Assane Ouad, predsjednik udruženja.

Dok govori, jedan od njegove braće sipa tuba kahvu u šoljicu. To je začinjena, osebujna, jaka kahva. “Koristimo je da ostanemo budni tokom molitve i učenja, što može trajati cijelu noć”, objašnjava. Objekat u kojem se nalazi džemat je zgrada koja je kupljena za oko 300.000 eura. “Ovdje, u Kampaniji, okupljamo oko 1500 ljudi i uskoro ćemo obnoviti ovu stranicu jer želimo dio iskoristiti kao hostel za one kojima je potreban krevet i za goste, a želimo i stvoriti biblioteku otvorenu za sve. Većina naših članova prodaje na pijaci, ali ima i braće koja rade na poljima.”

Neko ko dobro poznaje radnu stvarnost ovog zaboravljenog kutka južne Italije je Malik Diaw, psiholog i sindikalist. Diaw je duhovni asistent Serigne Mame Mor Mbacké, najviše vjerske funkcije senegalske islamske zajednice Muridi, a takođe je i koordinator bratstava Muridi u Europi.

“Došao sam u Italiju 1989. studirati psihologiju na Univerzitetu u Napulju. Počeo sam kao volonter u centrima za oporavak od droga. Prvi sam doveo cijelu svoju porodicu ovamo, nešto što se tada nije vidjelo, čak ni u našoj sredini. Sada radim nekoliko godina u uredu za strance jednog sindikata, Općeg sindikata rada (UGL, talijanski akronim)”, kaže.

I nastavlja: “Dijelom juga, ali posebno u Kampaniji, postoje okolnosti koje imigrantima otežavaju autonomiju, samopoštovanje i organiziranje. Moja braća koja rade u polju moraju se nositi s prisilnim radom i izrabljivanjem, čak i od strane vlastitih sunarodnjaka, što je najveća tragedija i ono za što se pokušavamo boriti zajedno s drugim lokalnim pokretima za prava. To je vrlo komplicirano područje, znamo, ali kroz institucije pokušavamo djelovati i na područja u koja se prije nije moglo ući, promičući inicijative kroz škole, primjerice”.

Dok govori, Malik neprestano trese zrnca svoje misbahe, odnosno, tespiha. Mujezin poziva na džumu. “Sufizam je mistični čin islama, to je isključenje vanjskog svijeta. To je unutarnji život koji se pokušava kultivirati u sebi i prenijeti ne samo riječima, već i demonstriranjem unutarnje vjere koju živi. Postati sufija znači da ne postoji ništa osim Boga. nadam se da ću biti. Posao nam je na prvom mjestu, moramo ga živjeti, osjetiti i njime se zadovoljiti, jer nama, Muridijima, zadovoljstvo života može pružiti samo rad”.