U Medini Azahari (Madinat al-Zahra, na arapskom), raskošnom gradu koji je Abderramán III sagradio blizu Córdobe oko 940. godine, postojao je prostor rezerviran za žene halifa, konkubine zadužene da ih zabavljaju, zadovoljavaju. I da im rađaju djecu. Niko osim vladara i njegovih evnuha od povjerenja nije imao pristup ovom haremu. U toj prostoriji okupanoj luksuzom prevladavala je kruta hijerarhija: robinje i slobodne žene, žene i konkubine različite dobi i porijekla zajedno su živjele pod vlašću halifove miljenice ili majke njegovog prvorođenog sina.

Sve su to bile žene velikog šarma i sposobnosti, koje su stekle pažljivo obrazovanje i imale veliki uticaj na halifa. Unatoč tome, većina su anonimne figure i ne pojavljuju se u pisanim izvorima, natpisima ili epitafima. Rijetki su uspjeli prevladati barijere koje je nametnuo harem, a među njima se ističe Subh, koja je zauzela istaknutu ulogu u historiji.

Subhino porijeklo nije poznato. S obzirom da joj brojni izvori daju nadimak Al Bashkunsiya, "Baskijska", moguće je da je rođena na sjeveru Poluotoka ili da je njezina porodica otamo poticala. Možda je zarobljena u nekom vojnom pohodu ili kupljena kao robinja. Ono što znamo je da je bila pjevačica i konkubina Al Hakama II. Poznat po svojoj ljubavi prema knjigama, halifa je sigurno u Subhi vidio prije svega inteligentnu i kulturnu ženu koju je učinio svojom miljenicom. S ljubavlju ju je nazvao Jafar, muškim imenom koje je izazvalo nagađanja o halifinim ukusima.

Subh je 962. rodila svog prvog sina po imenu Abderramán. Halifa je tada imao 47 godina, a Subh je zacijelo još uvijek u svojim dvadesetima. Od tada se Subh počela pojavljivati ​​u izvorima s novim statusom, statusom sayyide ili dame. Takozvana Bote de Zamora, kutija od slonovače, bila je dar koji je naručio halifa da zabavi "damu, majku Abderramána", ime koje ostavlja po strani Subhino robovsko i strano porijelo i odražava njegovu punu islamizaciju.

Četiri godine kasnije rodio mu se drugi sin Hisham, koji će postati nasljednik nakon prerane smrti prvijenca. Zauzvrat, Subh je postala Umm Hisham, "Hišamova majka". Bila je poznata kao sayyida al-kubrà, "velika dama", počasna titula koja će je od tada razlikovati kao majku nasljednika.

Njen položaj u tvrđavi Medina Azahara i njen uticaj na halifu su morali biti značajni u to vrijeme. Hroničari nas obavještavaju da je za skrbnika i upravitelja posjeda svoga sina odabrao Muhameda ibn Abi Amira, poznatijeg kao Al Mansur (Almanzor u kršćanskim kronikama).

Prema nekim izvorima, dao joj je nekoliko darova kako bi privukao njezinu pažnju, uključujući srebrni model palače Medina Azahara. Hroničari sugeriraju da su njih dvoje imali vezu i da je ona prema njemu gajila strastvenu ljubav (shagaf). Veza između njih dvoje izazvala je razne glasine, a većina historičara ne ustručava se potvrditi da su bili ljubavnici. Ono što je jasno je da je Almanzor akumulirao razne pozicije u administraciji zahvaljujući Subh.

Loše zdravlje halifa Al Hakama II i njegova odluka da Hisham naslijedi prijestolje povećali su Subhinu ulogu u politici kordobanskog halifata. Iako Hisham, koji je imao jedva jedanaest godina, po islamskom zakonu nije mogao biti halifa jer je bio maloljetan, u posljednjim godinama života Al Hakam II je pribjegavao raznim lukavstvima kako bi svi prepoznali njegovog sina za nasljednika i zakleli mu se na vjernost.

Unatoč tome, kada je halif umro 976. godine, u Medini Azahari su bili trenuci velike napetosti. Tokom tih turbulentnih dana, zavjera se kovala da se na prijestolje uzdigne Hišamov rođak, njegov daidža Al Mugira. Subh je odigrala vrlo istaknutu ulogu u ovim događajima. Vijest o smrti halife bila je skrivena a predstavnici države prisegnuli su na vjernost Hišamu. Tek tada je "njegova majka proširila vijest [o zakletvi] i počela davati darove i privlačiti ljude dok nije postigla svoje ciljeve." Isto tako, Subhinom uticaju pripisuje se imenovanje za hayiba ili komornika provjerenog vezirarahmetli halifa, Jafara al-Mushafija, dok je Almanzor imenovan vezirom.

Nakon što je nasljedstvo osigurano, Subha je odigrala vrlo važnu političku ulogu. U nekim je zapisima sčpomenuta kao Subh la Vascona (Subha Baskijska) i ukazuje da je «sayyida Subh imala kontrolu nad kraljevstvom zbog maloljetnosti svog sina i hayiba al-Mushafija, a veziri nisu ništa odlučivali bez savjetovanja s njim niti su činili bilo što drugo osim što im je zapovjedila."

Na fontani u grdau Éciji u blizini Seville nalazi se natpis koji svjedoči o velikoj moći koju je Subh imala u to vrijeme, budući da su rečenice kojima je opisana pisane smao u slaviu emira i halifa. Međutim, zbog tpoga što je bila žena, Subh nije mogla obnašati vlast. Nominalno je naredbe davao njezin sin, a prenosio ih je Almanzor, jedini koji je imao pristup halifu i komunicirao sa Subhom.

Subh je držala uzde države dvadeset godina, koristeći Almanzora u onim sferama moći koje nije mogao kontrolirati iz Medine Azahare, posebno u vojnim poslovima. Ali 996. godine postalo je jasno da Almanzor želi da sam kontrolira vlast, a Subh je reagirala. Zajedno sa svojim bratom Fa'iqom, evnuhom na dvoru i osobom kojoj je vjerovala, sayyida je organizirala tajni transport dijela halifovog blaga, skrivajući ga u posudama medom i raznim umacima. Tim je sredstvima Subh željela privući nove pristaše i finansirati vojsku koja bi joj bila odana.

Obaviješten o tome, Almanzor je poslao svog sina i desnu ruku Abd al-Malika u Medinu Azaharu, koji je okupio vojni kontingent i došao u palaču kako bi zaplijenio dragulje.

Sljedeće godine Subh je sudjelovala u paradi ulicama Córdobe, prateći svog sina kao svjedok službenog čina u kojem je halif delegirao upravljanje državom Almanzoru i njegovoj lozi, Amiríesima. Prema jednom izvoru, sayyida je umrla godinu dana kasnije. Almanzor je na dženazu otišao bos, u znak poniznosti i poštovanja, a nakon klanjanja dženaze-namaza ostavio je milostinju od pet stotina hiljada dinara, golemu svotu da oda počast ženi kojoj je sve dugovao.

Almanzorova gest bilo je priznanje za ulogu koju je Subh igrala u Al Andalusu više od trideset godina, u kojoj je uspjela upisati svoje ime u hronike i u njima figurirati ne kao strana robinja potaknuta strastima, već kao inteligentna žena, "čestita i vrlo religiozna", poštovana od svih, koja je znala zapovijedati halifatom iza kulisa.

Historičari iz 19. stoljeća dali su romantičnu, pa čak i romanesknu viziju Subhe. Za njih nije bilo sumnje da je bila kršćanska robinja, a čak su zamišljali da se izvorno zvala Aurora. Ušavši u harem i usvojivši arapsko ime, Aurora-Subh je postala egzotična figura u svom novom okruženju. Njezin je život bio određen njezinim odnosom s muškarcima i njezinim osjećajima kao žene: prvo je zarobila halifa, zatim je bila žrtva slijepe strasti prema svom ljubavniku Almanzoru i na kraju nije mogla sačuvati nasljeđe svog sina.