Uz ogromnu većinu vojno sposobnih muškaraca iz Bužima, u redovima 505. viteške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine bili su i deseci boraca iz okolnih krajiških mjesta i gradova. Jedan od takvih bio je i Suad Tabaković iz Todorova kod Velike Kladuše, poznatiji po nadimku Zvrkić, koji se kao dvadesetopetogodišnjak priključio Četi za specijalne namjene “Hamza”. Suad je još od aprila 1992. godine bio aktivan pripadnik Armije RBiH, sve vrijeme sudjelujući u velikom broju borbenih dejstava širom Bihaćkog okruga. Osim hiljade sati provedenih u borbenom stroju, spremnost i odlučnost da se brani i čuva narod i domovina Suad Tabaković Zvrkić dokazao je i platio krvlju i životom, prvi put teškim ranjavanjem, a drugi put i pogibijom u bici za Pećigrad 29. jula 1994. godine. Suad je dao nemjerljiv doprinos odbrambeno-oslobodilačkoj borbi Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali i nametnuo obavezu preživjelim saborcima i svim patriotama da ga se na prigodan način sjećaju i o njegovom herojstvu stalno pripovijedaju.
Suad Tabaković (sin Rasima i Haseme) rođen je 1969. godine u Todorovu kod Velike Kladuše. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a srednju u Krškom u Sloveniji. Od aprila 1992. pa sve do početka 1994. godine bio je pripadnik Teritorijalne odbrane, potom Prve/521. kladuške brigade, te MUP-a Velika Kladuša. Na lični zahtjev, u januaru 1994. godine prešao je u Četu za specijalne namjene “Hamza”. Za doprinos u izvršavanju borbenih zadataka nagrađivan je od komandanta 505. brigade Izeta Nanića. Teže je ranjen 11. maja 1994. godine. Poginuo je u bici za Pećigrad na teritoriju općine Cazin 29. jula 1994. godine. Izvjesno vrijeme osnovna škola u Todorovu nosila je njegovo ime.
MEĐU PRVIMA U ODBRANI BOSANSKE KRUPE
Suadov prvi ratni angažman vezan je za sudjelovanje u odbrani Bosanske Krupe 21. aprila 1992. godine. Jedan od Suadovih saboraca od samog početka rata bio je Salih Melkić: “Suad i ja smo puno toga prošli zajedno. Sve od početka rata pa do moga zarobljavanja u vrijeme formiranja tzv. 'Autonomne pokrajine Zapadna Bosna'. U početku smo bili u sastavu Teritorijalne odbrane Velika Kladuša, a kasnije, formiranjem Prve velikokladuške pješadijske brigade, koja je 1. aprila 1993. godine promijenila naziv u 521. brigadu, ušli smo u njen sastav. S izviđačko-diverzantskim vodom iz Todorova sudjelovali smo u odbrani Bosanske Krupe. Sjećam se da smo prvi došli u Krupu, prije i Bužimljana i Cazinjana. Poslije toga smo oko mjesec držali liniju kod Vatrogasnog doma u Bosanskoj Otoci, pa onda odlazili na bihaćko ratište u području Spahića i Čekrlija u zimu krajem 1992. i početkom 1993. godine. Najduže vremena smo držali straže na Pržinama i u Bosanskoj Bojnoj. Pošto smo mi bili malo nestašni momci, bilo nam je pomalo dosadno samo držati stražu. Kako smo bili željni žešćeg ratovanja, tražili smo da se formira izviđačko-diverzantski vod. Tad je formiran IDV 'Škorpioni', u čiji sastav smo obojica ušli. Sjećam se da su s nama bili i Elvir Ibrišević iz Srebrenika, kojeg smo zvali Tuzlak, i jedan Mostarac. Obojica su kasnije poginuli.”
Po kazivanju Saliha Melkića, sve je bilo dobro do septembra 1993. godine. Kako ističe, u to vrijeme je došlo do rasformiravanja njihovog voda, počeli su se prikupljati potpisi za “Autonomiju” Fikreta Abdića i sve je ukazivalo da će vrlo brzo doći do podjele i sukoba. “I ja i Suad smo vrlo brzo shvatili kuda to vodi. Kaže nama komandir Meho Sadiković: 'Dječaci, ovo ne miriše na dobro i ovo vodi podjeli. Ko je za to da pređemo u Bužim, za mnom. Ko neće, nikome ništa, bili smo ko što smo i bili.' I tako je i bilo. Suad, ja i još neki saborci smo krenuli u Bužim. Po dolasku u Bužim, smjestili smo se u podrum hotela 'Radoč'. Nakon dan ili dva, kaže meni Suad: 'Hajmo mi kući, donijeti sebi malo garderobe.' U to vrijeme još nisu bile formirane linije. I došli smo mi kući u Todorovo. S nama je bio i Lelo, najstariji sin Fikreta Miminog iz Čelinje. U međuvremenu je upala Fikretova policija i zarobila me. Suad je ubrzo čuo za moje zarobljavanje i on se uspio vratiti u Bužim. Zbog svog stava spram 'Autonomije' te prelaska na teritorij pod kontrolom Petog korpusa ARBiH, osuđen sam na 4 godine i 8 mjeseci zatvorske kazne. Sa mnom su u zatvoru bili Ibrahim Baja Veladžić, Šefik Štulanović, rahmetli Osman ef. Mustafić i još deseci ljudi. Međutim, nakon 45 dana, pušten sam kući. To je bilo dva ili tri dana prije akcije 5. korpusa u kojoj je 15. novembra 1993. godine oslobađano Todorovo. I Suad je sudjelovao u toj akciji. Sa svojom jedinicom je prošao pored moje kuće i zarobio i razoružao nekoliko neprijateljskih vojnika. Neko vrijeme smo bili u MUP-u Velika Kladuša, koji je vodio Fikro Karajić i čije je sjedište bilo u školi u Mrceljima. U decembru, u noći kad je poginuo Šeherzad Šarić, ja sam ponovo zarobljen”, prisjeća se Melkić.
Sa saborcima iz Hamzi (stoji drugi zdesna)
Govoreći o zajedničkom boravku na borbenoj liniji, Salih Melkić prepričava situaciju iz zime 1992. godine, kad su Suad Tabaković i on boravili na bihaćkom ratištu. “Suad je bio najbolji borac u našoj jedinici. On se ničega nije bojao. Bio je brz, okretan i sitnije građe, tako da je lahko uspijevao naći zaklon. Često se prisjetim situacije kad smo skupa bili u Spahićima. Prethodno je bio jedan neprijateljski napad i mi smo došli u ispomoć. Nakon što su naši uzeli dio teritorija, četnici su udarili jaku kontru. Tad je poginuo Salih Dizdarić, jedan od starješina iz 502. bihaćke brigade. Na tom dijelu ratišta teren je bio jako nezgodan. Tvrdo, ne može se više od deset centimetara ukopati. Goli krš, sami kamen i vrlo teško je bilo naći dobar zaklon. To je bilo pred Novu godinu. Suad i ja smo bili jedan pored drugog. Četničke linije su bile ispred nas na svega 60 metara. Kiša lije, hladno. Mi ležimo, pokisli, gladni, premoreni. U jednom momentu ja primjećujem da je Suad zaspao. Meni sva leđa mokra od kiše, ali on spava, još hrče. Ja ga guram i govorim: 'Čovječe, probudi se', a on spava po takvom nevremenu, na goloj zemlji. Ja sve vrijeme strepim, a on ništa, mrtav-hladan na sve”, dodao je Melkić.
“ČOVJEK KOJEG SE ZAVOLI JOŠ PRI PRVOM SUSRETU”
U Četu za specijalne namjene “Hamza” Suad Tabaković došao je samo nekoliko dana nakon saborca Nermina Šabića, koji nam kaže da je Suadov dolazak u četu bio posljedica formiranja paradržavne tvorevine “AP Zapadna Bosna”. “Taj čin značio je ostaviti svoju kuću i porodicu i s grupom velikokladuških patriota preći na slobodni teritorij Bihaćkog okruga. Kako smo u četu došli u isto vrijeme, raspoređeni smo u isti, Prvi vod. Zajedničko nam je bilo i to da smo obojica bili muhadžiri, ja protjeran od četnika, a on od sljedbenika Fikreta Abdića. Suad je u Bužimu imao tetku Asimu Aličić, u čijem komšiluku sam i ja boravio s porodicom. Često bi, kada dobijemo dan ili dva slobodno, Suad odlazio kod nje. Jedne prilike vraćali smo se s terena gladni ko dva vuka. I ja mu kažem: 'Hajmo kod mene da jedemo, ako ništa drugo, bit će barem kruha.' Veli on meni: 'Šuti, dobro je i to. Vidiš da ja tebi ni to ne mogu ponuditi.' Obojica smo se od srca nasmijali. Bio je nižeg rasta, skroman, nježan i prijatan. Čovjek kojeg se zavoli još pri prvom susretu. Onaj ko ga nije dobro poznavao teško je mogao i pomisliti da se u tom mladiću krije toliko snage, temperamenta, odlučnosti, istrajnosti, hrabrosti i niz drugih vrlina koje su ga činile izuzetnim borcem.”
Po Nerminovom svjedočenju, najveća Suadova tegoba u toku rata bili su problemi s plućima. Međutim, kako kaže, ni to ga nije spriječilo da u “Februarskoj ofanzivi” sa svojim saborcima provede sve vrijeme u snijegu do iznad pojasa. “U borbama na Spahića Glavici u februaru 1994. godine Suad je bio u ulozi pomoćnika našem rahmetli Džambi na osamdesetčetvorci. Bili su izuzetan tandem. Veliki doprinos dao je i u aprilu, tokom odbrane linija u zoni odgovornosti naše brigade u rejonu Hercegovine. Posebno je bio sretan kada smo u sklopu brigadne akcije 11. juna 1994. godine, s našim vodom, ušli u selo Goluboviće. Tada smo izveli do tada jednu od jačih diverzija, razoružavši pet puta brojnijeg neprijatelja. Te noći rahmetli Zvrkić nam je bio od velike koristi i sve vrijeme je s našim vodičem Saidom bio na čelu budući da je dobro poznavao teren. Gotovo cijelu noć po nama je lila jaka kiša. Da bismo prošli između linija, većim dijelom smo se morali kretati kroz potok. Voda je bila hladna. Na kraju smo tako mokri dugo ležali čekajući da krenemo na izvršenje zadatka. S ostalim jedinicama iz brigade tu noć smo zarobili oko 350 'autonomaša', dosta municije i naoružanja, kompletan centar veze i prislušnu stanicu, ali i oslobodili velik teritorij od nekoliko sela, a među njima i Todorovsku Čelinju, Zvrkićevo rodno mjesto. To mu je bilo posebno drago jer se nakon više od pola godine mogao vratiti svojoj kući. Ta kišovita noć će se ponovo negativno odraziti na njegovo krhko zdravlje. Ali uprkos svemu, ni nakon toga, sve do pogibije, ni jednu našu akciju nije propustio”, svjedoči Nermin Šabić.
POGIBIJA U OPERACIJI OSLOBAĐANJA PEĆIGRADA
Nakon 11. juna 1994. uslijedile su nove bitke, svako drugu noć nova akcija. Jedinice 505. brigade su za kratko vrijeme oslobodile velike površine teritorija. A onda, pred sami kraj jula pronijela se vijest da su autonomaši zauzeli širi rejon Skokova i da će, kako stvari stoje, već sutra nastaviti ka Ćoralićima i Cazinu. Sve je izgledalo kao sasvim moguća i izvediva opcija. Četa za specijalne namjene “Hamza” tih dana se nalazila u teškom stanju, jer je uslijed ranjavanja i pogibija boraca bila gotovo prepolovljena. U noći 22. jula stradali su Topal i Kenan. Istu noć je ranjen i Muharem Šahinović Hari. I baš u to vrijeme kad su autonomaši svom silinom jurišali ka Skokovima, komandant Nanić s komandirima elitnih vodova vršio je izviđanje iz pravca Todorova, svima dajući jasne i precizne zadatke. Među centralnim akterima tih dešavanja bili su rahmetli Suad, ali i njegov saborac Nermin Šabić.
S komadirom Hamzi, Asimom Topalovićem Topalom
“Dok su na kraju tog dana autonomaši s razlogom slavili svoje uspjehe, nekoliko kilometara od njih mi smo vršili zadnje pripreme za ono što će kasnije biti znano kao Operacija 'Pećigrad'. Bilo je to između 28. i 29. jula 1994. godine. Na čelu tih dešavanja bila je 505. viteška brigada, a njeno čelo na glavnom pravcu napada i te noći bile su 'Hamze'. Radilo se o većem angažmanu vojske pa su tu noć na našem pravcu bili angažirani i Bišćani, Cazinjani, Krupljani i drugi. U onih desetak odabranih momaka iz 'Hamze' i ove noći na samom čelu se nalazio i naš Zvrkić. Kako baš nije bilo jednostavno ubaciti oko 1.000 ljudi iz različitih jedinica, odlučilo smo da se uz pomoć mrkle noći razbiju neprijateljske jedinice i da se tako uvedu naše snage. Tako je i bilo. Linija je probijena za svega nekoliko minuta. Na žalost, cijena tog uspjeha bilo je ranjavanje Samira Šahinovića i pogibija Suada Tabakovića Zvrkića. Suad je bio mrtav iste sekunde. Mi smo produžili dalje i u furioznom naletu opuhali neprijatelja. Ono što mi je ostalo žao, kao i drugima, jeste da mu na tom mjestu ni Fatihu nismo stigli proučiti i što mu nismo mogli otići na dženazu”, sa sjetom govori Nermin Šabić i nastavlja: “Borbe za oslobođenje Pećigrada trajale su neprekidno sedam dana. U tih sedam dana imali smo nekoliko ranjenih momaka i samo jednog poginulog, našeg Zvrkića. U toj operaciji oslobođen je Pećigrad i još deseci sela. Zarobljeno je više od 1.200 pripadnika tzv. Narodne odbrane APZB, s mnogo komandnog kadra i mnogo ratne opreme i naoružanja. Oslobađanje Pećigrada bio je početak kraja Prve autonomije. Svi su se radovali, a naša brigada se vratila u Bužim, gdje nas je dočekalo na hiljade sugrađana. Bila je to atmosfera za pamćenje, ali kada smo postrojeni na nogometnom stadionu i kada je rahmetli komandant Nanić u svom obraćanju spomenuo da nikada ne smijemo zaboraviti da je cijena slobodnog Pećigrada i svega drugog čemu se sada radujemo pogibija rahmetli Topala, Kenana, Zvrkića i ostalih, skoro svi su plakali. Bužim, njegovi borci i narod su osjećali svu gorčinu velike pobjede tog 4. augusta 1994, jer nema te pobjede koja vrijedi našeg Zvrkića ili bilo kojeg drugog poginulog. To je moje sjećanje na jednog 'malog' momka, velikih, ali zaista velikih djela koja su ostala da žive evo već više od četvrt stoljeća.”
FINO I POSLUŠNO DIJETE
Suadovu smrt najteže je podnijela majka Hasema, kojoj je on bio najstarije od petero djece. “Moj Suad je bio fino i poslušno dijete. Dobro je učio u školi, bio bistar i razuman. Volio me je i sve je htio uraditi. Nikad nije bježao od posla. Kako je on samo meni znao kazati: 'Moja mama, moja mama.' Živjeli smo od poljoprivrede. Imali smo krave i konje. Kako je imao završenu Srednju elektrotehničku školu, povremeno je radio i kao električar. Pred rat, određeno vrijeme je radio u Karlovcu, pa onda ovdje kao kuhar. Od samog početka rata bio je aktivan kao borac. Kad je krenula 'Autonomija', prešao je u Bužim i uključio se u 'Hamze'. Tad ga nisam vidjela nekoliko mjeseci. Tek kad su oslobođeni Golubovići došao je kući. Sve vrijeme dok naš kraj nije oslobođen, mi smo bili kod kuće, na teritoriju koji je bio pod kontrolom Fikretove vojske. Mene su 'autonomaški' vojnici često zezali i govorili: 'Majka, ti si za Korpus', a ja im kažem: 'Nemojte vi biti dosadni.' Znala sam ja taktizirati. Ja njima ispečem kafu i pravim se da nisam ljuta, ali muž Rasim je bio b'jen. On ništa nije znao prikriti. Dva rebra su mu prebili tukući ga. On je bio u 'Autonomiji', a sin Suad u Petom korpusu. I kad je zaduživao municiju, Rasim im je rekao: 'Kako ću ja pucati u svoje dijete?!' Ja mu poslije kažem: 'Pa trebao si uzeti metke i ispucati ih u zrak.' Ali eto, on se nije znao snaći, pa su ga pretukli.”
Nepuna dva mjeseca nakon što su oslobođeni Golubovići Suad je poginuo na Pećigradu. Ukopan je u rodnom selu, u blizini porodične kuće. “Nisam baš lahko podnijela njegovu smrt. Kad crkla nisam za njim. Injekcije nisam nijedne primila, ali jesam pila i po tri tablete za smirenje. Samo sam se u Allaha uzdala. Ubrzo nakon pogibije dva puta sam ga sanjala; kao on otvara vrata, ulazi u kuću u onom vojnom odijelu i pita me: 'Šta ti, mama, radiš?' Rekoh: 'Evo sjedim sine i tugujem za tobom.' Pa me onda korio što plačem za njim. Nakon tih snova, odlučila sam da neću više plakati. I dalje mi je bilo teško, ali sam se pomirila da je to Božija odredba. Imam mali Jasin pa mu učim na bosanskom. Samo Bog zna koliko sam mu dosad proučila. Poslije svakog namaza mu Elham proučim i pred dušu predam”, svoje kazivanje završava majka Hasema.