Strossmayer je sanjao kako će odlaskom Osmanlija svi muslimani preći na katoličanstvo

Josip Juraj Strossmayer, hrvatski rimokatolički biskup i političar, rođen je 4. februara 1815. godine u Osijeku a umro je 8. aprila 1905. godine u Đakovu. Otac mu je bio njemačkog porijekla. Studirao je teologiju u Pešti, gdje je doktorirao filozofiju. Zaredio se 1838. te uskoro doktorirao i teologiju u Beču, a 1849. imenovan je za srijemsko-bosanskog biskupa sa sjedištem u Đakovu, na prijedlog bana Jelačića, i na tom položaju ostat će pet i po desetljeća.

Kako piše portal Povijest, u doba neoapsolutizma (1851–1860), zbog svojih južnoslavenskih stavova, bio je pod stalnim policijskim nadzorom. Od 1860. Strossmayer se aktivno uključuje u politiku kao prvak Narodne stranke, viralni zastupnik u Hrvatskom saboru te veliki župan Virovitičke županije. Razočaran popuštanjem narodnjaka mađarskim zahtjevima nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, biskup se u ljeto 1873. povlači iz aktivne politike.

Sa svojim dugogodišnjim štićenikom i prijateljem Franjom Račkim zastupa ideju osnivanja federalne države Južnih Slavena kao protuteže njemačkim, mađarskim i italijanskim pretenzijama. Tu ideju napušta nakon što su se Srbi u Hrvatskoj priklonili Mađarima te zagovara ideju preuređenja Austro-Ugarske Monarhije uz poštovanje hrvatskih nacionalnih interesa, posebno sjedinjenja hrvatskih zemalja i pravo na upotrebu domaćeg jezika. Na crkvenom planu Strossmayer se zalagao za ekumenizam i pomirenje katolika, protestanata i pravoslavaca. Stipendirao je bosanske franjevce te započeo izgradnju katedrale u Đakovu.

„Kao jedna od najutjecajnijih ličnosti Hrvatske 19. stoljeća, Strossmayer je, i kao političar i kao biskup, u političkom životu dvojne monarhije bio najglasniji zagovornik borbe za hrvatsku samostalnost. Misao na kojoj se temeljila njegova višedecenijska politička aktivnost u mnogim segmentima direktno je zadirala u političke i religijske odnose unutar Bosne i Hercegovine“, piše Alen Zečević u svom radu Strossmayerova politika prema Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim muslimanima.

Uzmemo li u obzir da je Strossmayer smatrao da se jugoslavenski program može ostvariti isključivo progonom Turaka iz Evrope, jasno je da njegova južnoslavenska misao, koja je polazila od katoličkog hegemonizma na Balkanu, kao takva nije ravnopravno tretirala bosanskohercegovačke muslimane u kapacitetu njihovog etničkog individualiteta, dodaje Zečević. S druge strane, utjecaj biskupa Strossmayera očitovao se u njegovim stavovima u kojima se pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine posmatralo kao problem čije je rješenje bilo dijelom hrvatskog nacionalnog interesa. Pravni i politički status Bosne i Hercegovine bio je glavna preokupacija njegove političke i diplomatske akcije iz druge polovine 19. stoljeća.

Historičar Zečević, u svom radu objavljenom u Historijskim traganjima, temeljito je obradio Strossmayerove političke koncepcije, odnosno njegovu političku aktivnost do Velike istočne krize, zatim politiku Narodne stranke i sporazum s Garašaninom. Također, predstavio je Strossmayerov odnos prema bosanskim franjevcima, njegovu saradnju s Pravoslavnom crkvom, odnos prema bosanskom ustanku 1875. godine, ali i bosansko pitanje prema korespondenciji s britanskim diplomatom Williamom E. Gladstonom. Tako je Zečević iz više aspekata sagledao Strossmayerovo političko djelovanje s ciljem objašnjavanja njegovog odnosa prema Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim muslimanima.

Zečević tvrdi da su sporna tumačenja ideje jugoslavenstva koju je Strossmayer propagirao. Jugoslavenstvo, koje je u njegovim promišljanjima uobličeno kao ideologija i politički koncept, za vrijeme prve i druge Jugoslavije ocjenjivano je jednostrano, vrlo često tendenciozno i pristrano. Nepostojanje historijske distance, koja bi pomogla da se djelo Strossmayera rekonstruira postizanjem objektivne ocjene njegove političke misli i implikacija koje je ona izazvala u društveno-političkim kretanjima u Bosni i Hercegovini, rezultiralo je masovnom pojavom literature koja nosi snažno obilježje hagiografije.

Takva percepcija posebno je bila prisutna u međuratnom periodu, kada je Strossmayer istican kao ideal jugoslavenstva. Tako Viktor Novak za Strossmayera kaže da je „apostol jugoslavenske misli“. Korak dalje otišao je Jakša Herceg, koji je u svom radu povezao Strossmayera i Svetoga Savu. Jednako mišljenje o Strossmayeru vladalo je u komunističkoj Jugoslaviji, gdje je veličan kao simbol bratstva i jedinstva. To je razumljivo u onoj mjeri kojom su se vladajući krugovi koristili idejom jugoslavenstva u cilju okupljanja južnoslavenskih naroda, ali je istovremeno takva misao onemogućavala, kao što je to bio slučaj i u prethodnim državnim sistemima, priznavanje i afirmaciju Bošnjaka u socijalističkoj Jugoslaviji.

Da li su, i u kojoj mjeri, zapravo, bosanskohercegovački muslimani bili zaista prisutni u Strossmayerovom jugoslavenstvu? Strossmayer je smatrao da su vjera i politika, kako na području Hrvatske, tako i šireg evropskog područja, upućene jedna na drugu i da je, prema tome, kršćanstvo bitna odrednica ukupnog evropskog identiteta.

U Memorandumu Ruskoj vladi iz 1876. godine Strossmayer je ovo shvatanje naglasio obrazlažući ga kroz potrebu da se Turke protjera iz „kršćanske Evrope“. Politička manifestacija ovog promišljanja svoj vrhunac doživjela je na pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine, na čijem prostoru su se ostvarivali doticaji srpske i hrvatske nacionalne ideje. U tom kontekstu pitanje pravnog i političkog statusa Bošnjaka kao muslimana neosporno je izlazilo izvan okvira Strossmayerove ideje o jugoslavenskom kršćanskom identitetu

Odnos Josipa Juraja Strossmayera prema muslimanima Bosne i Hercegovine nije jednostavno istraživanje, smatra Zečević. Njegovo razumijevanje pripadnosti Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, koje je definirano mišlju da je ona prema „historijskom pravu“ hrvatska zemlja, nesporno je imao odraz na artikulaciju njegovog stava o etničkom jedinstvu hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Stavimo li Strossmayerovo viđenje etnonacionalnih odnosa u kontekst južnoslavenske ideje, vidjet ćemo, zapravo, da se njihove ideologije, određene prije svega političkim interesima, međusobno isključuju i da su, kao takve, podjednako korištene u odgovarajućim historijskim periodima.

Strossmayer je nakon Velike istočne krize i okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije svoju raniju agitaciju nastojao ublažiti uspostavljanjem još čvršćih odnosa s muslimanima. Ilustracije radi, Strossmayer je 1888. godine poslao Bogdana Bertića u Sarajevo s misijom da „izpita političko mišljenje i organizaciju bosanskih muslimana, te da u njima probudi što jaču hrvatsku narodnu misao i pridobije ih za Zagreb“. Namjera Strossmayera bila je da svoj utjecaj na bosanskohercegovačke muslimane ostvari preko njihovih najistaknutijih političkih predstavnika, posebno Esada efendije Kulovića, koji je 1884. godine, kada je na izborima izabran za općinskog zastupnika, s velikim ambicijama ušao u politički život ne samo Sarajeva nego i Bosne i Hercegovine. Bertić je, prema ranije dobijenim instrukcijama biskupa Strossmayera, podsjetio Esada Kulovića na ulogu koju muslimani mogu imati u budućnosti Bosne i Hercegovine ako se odazovu Strossmayerovom pozivu.

U arhivima se može pronaći prilično zanimljiv članak objavljen 1943. godine u Kalendaru Napredak koji, pod naslovom Biskup Strossmayer i bosanski muslimani, potpisuje Rastislav Drljić. On podsjeća da je Hamdija Kreševljaković objavio u Nastavnom Vjesniku 1927. Strossmayerovo pismo Mehmed-begu Kapetanoviću pisano iz Đakova 1. augusta 1887, a koje se odnosi na Kapetanovićevo izdanje Narodnoga blaga, da se u arhivu u Đakovu nalaze dva pisma Mehmed-bega Kapetanovića Strossmayeru te da oba pisma „utvrđuju bliže veze između Strossmayera i bosanskih muslimana“. Kapetanović javlja biskupu da mu šalje svoju knjigu Narodnog blaga i tvrdi „da se bar jedna knjiga u Bosni nadje, koju je izdao musliman na našem jeziku“. Kapetanović se u drugom pismu sjeća i svog prijatelja fra Grge Martića, a završava pismo s aluzijama na „bratstvo između Hrvata katolika i muslimana“.

Drljić tvrdi u članku da je u Dijecezanskom arhivu u Đakovu našao pismo koje je pisao kraljevski carski računski revident Bogdan Bertić iz Osijeka 19. augusta 1888. biskupu Strossmayeru koje, kako kaže, svjedoči da je Strossmayer nakon što je uspostavio vezu s Kapetanovićem 1888. poslao Bertića u Sarajevo „da izpita političko mišljenje i organizaciju bosanskih muslimana, te da u njima probudi što jaču hrvatsku narodnu misao i pridobije ih za Zagreb“. Dalje se navodi kako je, „od svih sarajevskih muslimana kao najiskrenijega pobornika te misli i najkarakternijega čovjeka u to doba u Sarajevu Bertić našao u osobi Esad-efendije Kulovića“.

Bertić je u svojoj akciji koju mu je namijenio biskup Strossmayer podsjetio Kulovića na važnost uloge koju mogu igrati bosanski muslimani u budućnosti i političkom životu Bosne, ako se budu odazvali pozivu Strossmayera te da je Bertić dobio povjerenje Kulovića i njegovih pristaša. „Ja sam dosele jedini, koji je proniknuo bosanske Muhamedance i koji ih zbilja razumije“, piše Bertić nakon putovanja u Sarajevo Strossmayeru te spominje „kao osobe koje su bile nepoćudne prema njegovoj akciji“ tadašnjeg načelnika Mustajbega Fadilpašića, vladinog savjetnika Mehmed-bega Kapetanovića. Akcija tih ljudi i sumnjičenje o njemu od Austrijske vlade prouzrokovale su to da je g. Bertiću zabranjeno bilo svako općenje s muslimanima i morao je napustiti Sarajevo.

Bertić žali u pismu da nije mogao dalje posredovati u „ovoj akciji između Strossmayera i Kulovića u pogledu buđenja narodne sviesti kod bosanskih muslimana“, jer bi, kako tvrdi, taj rad urodio sigurnim plodom, Bertićeve navode o Esadu Kuloviću i njegovom odnosu prema Strossmayeru, Zagrebu i hrvatskoj misli potvrđuje i Ćiro Truhelka u svojim Uspomenama jednog pionira.

Truhelka za Kulovića tvrdi da je bio „iztaknuta politička ličnost, vođa sarajevskih i bosanskih muslimana, koji su se osjećali Hrvatima, ili bar s njima simpatizirali, on je bio jedan od najobrazovanijih muslimana onoga doba, i da je vodio opoziciju protiv muslimana vladinovaca, te da je bio uviek borben“.

Slavko Slišković s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Strossmayerov odnos prema islamu i muslimanima stavlja u kontekst onog vremena i prilika u tadašnjoj Hrvatskoj. U hrvatskim je krajevima pojava islama bila vezana za prijetnju koja je dolazila od otomanske države, a ideja o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ i Hrvatima borcima „za krst časni i slobodu zlatnu“ uvelike je oblikovala protuislamsko raspoloženje kao nacionalnu odrednicu. Za Katoličku crkvu je Muhammedovo učenje bilo krivovjerje i zabluda koju treba osporiti, a širenje svim sredstvima suzbijati, tvrdi Slišković u svom radu Kako je Strossmayer vidio Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatski narodni preporod, kao i ideje slavenske uzajamnosti i južnoslavenstva kojima se opiralo germanizaciji, mađarizaciji i italijanizaciji te oslobođenju od stranih vlasti, također su bili obilježeni snažnim antiislamskim i antiosmanskim diskursom kao ujedinjujućim elementom koji je jasno uobličen u djelima braće Mažuranić Smrt Smail-age Čengića i Pogled u Bosnu pa je u takvom ozračju oblikovan i Strossmayerov pogled na islam i muslimane. Nalazeći se na čelu biskupije na granici s Otomanskim Carstvom, Strossmayeru nije nedostajalo informacija o, kako kaže, teškom životu katolika u teokratskoj islamskoj državi i nedaćama s kojima su se suočavali. Najčešće su ih posredovali bosanski franjevci. Osobno je također bio pogođen osmanskom okupacijom budući da je biskup „bosanski“ bio pravno, ali ne i stvarno zbog nemogućnosti vršenja jurisdikcije nad Crkvom u Bosni.

U političkom smislu biskup je Evropu promatrao kao „obitelj kršćanskih naroda“ čiji se međusobni odnosi temelje na evanđeoskim vrijednostima. Stoga je islam smatrao „rak-ranom i gangrenom“ na tijelu kršćanstva. U Memorandumu upućenom 1876. godine Ruskoj vladi Strossmayer je javno iznio kako su Osmanlije „po svojoj vjeri i zakonu apsolutno nesposobni da budu na čelu kršćanskim narodima, jer povlasticama same vjere, koja je kod njih ujedno i građanski zakon, to jest po božanskoj i nepromjenljivoj, kako oni misle, odredbi samo su sljedbenici korana pozvani da gospoduju, da ljenčare, da uživaju i da se izgredima svakakvih poroka troše ili da se neprestano razdražuju na svaku okrutnost i barbarluk protiv nesretnih kršćana. Koran uči da su kršćani, po apsolutnoj božjoj volji, zanauvijek osuđeni da budu robovi te da život, slobodu i radinost svoju neprestano žrtvuju volji i hiru svojih gospodara. Ropstvo je u drugim zemljama i narodima djelo ljudske volje, a kod Turaka je to božja odluka. Stoga je sudbina nesretnih kršćana u Turskoj apsolutno nepromjenljiva“.

Na Strossmayerov odnos prema muslimanima zasigurno je, tvrdi Slišković, utjecao i njegov politički oponent Ante Starčević, koji je nakon propasti hrvatskog nacionalnog pokreta unutar Habsburške Monarhije sredinom 19. stoljeća započeo idealizaciju osmanskih društvenih i političko-pravnih ustanova, dok je u nastojanju njihove integracije u hrvatsku naciju muslimanima dodijelio epitet „cvijeća hrvatskog naroda“. Čak je afirmativno pisao o poslaniku Muhammedu, a na političkom se planu opirao bilo kakvom povezivanju Hrvata s drugim slavenskim narodima. Tako se direktno suprotstavio Strossmayeru i kao biskupu i političaru kojem je bilo stalo do širenja katoličanstva i slavenskog jedinstva.

Nasuprot Starčevićevom vjerskom liberalizmu, Strossmayer se svim silama trudio da kršćanske vrednote upravljaju javnim životom i s jednakim se elanom borio protiv svega što se nije uklapalo u kršćanski civilizacijski krug kao što je to slučaj s islamom. Ekskluzivnom hrvatstvu pravaša suprotstavljao je južnoslavenstvo. Držeći kako bi zajednička borba protiv otomanske okupacije pridonijela i tješnjem povezivanju te u konačnici i crkvenom sjedinjenju s Rimom, biskup je aktivno podupirao oslobodilačke pokrete u Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini.

Povezanost političke i vjerske naravi ovih gibanja vidljiva su iz brojnih Strossmayerovih govora i spisa. Tako je više puta s oduševljenjem govorio o potrebi oslobođenja čitave Evrope od osmanske okupacije, a simboličan znak postignute slobode „bilo bi slavlje liturgije u crkvi Sv. Sofije u Carigradu na kojem bi i osobno rado sudjelovao“. Strossmayer je bio živi svjedok višekratnih pobuna i otpora koji su bosanskohercegovački muslimani pružali vlastima u Istanbulu pa je vjerovao kako će postignuta sloboda muslimansko stanovništvo potaknuti na povratak kršćanstvu.

Biskup je donekle naivno vjerovao kako će nakon prestanka osmanlijske vlasti obraćenje na katoličanstvo biti masovno. Ono je po njegovu sudu trebalo započeti od žena. Tako nunciju Vannutelliju u Beču piše kako je „taj spol vjerni čuvar domaćih predaja, a one su ponajvećma katoličke. (...) Drugo, nitko više negoli ubogi ženski spol ne osjeća grozu muhamedanskog jarma, pa zato nitko više negoli taj spol ne može biti kadar osjetiti i poželjeti onu božansku blagodat koju je svemu ljudskom rodu, a naročito ženama što su u poganstvu i muhamedanstvu tako prezrene i tlačene bile, donio Gospodin naš vječnom rječju, životom i smrću svojom... Ako po daru milosti Božje i Svete Apostolske Stolice crkvu bosansku dopadne učen, rječit i revan biskup, ako isto tako u Bosni bude vladala puna sloboda savjesti, lako je naslutiti kako će muhamedanstvo u nekoliko desetljeća gotovo prirodnim putem nestati. Žene, pridobivene osobitim blagodatima kršćanske vjere, tako će silno sve za sobom povući“.