Jugoslavenska narodna armija napala je općinu Jajce 21. marta 1992. godine. Tako u knjizi Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova 1992–1995, objavljenoj 2017. od Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka i Medžlisa Islamske zajednice, piše grupa autora: dr. sc. Elvir Duranović, mr. sc. Zilha Mastalić-Košuta, mr. Alma Hajrić-Čaušević, mr. Almir Grabovica i mr. Hikmet Karčić. Tog dana u 23 sata i 15 minuta izvršen je artiljerijski napad na rubno područje općine Jajce. Napadnuta su sela Ljoljići i Čerkazovići. Ona će se uskoro naći pod okupacijom i šest mjeseci kasnije u tim selima bit će izvršeno masovno strijeljanje civila, a među njima i žena i djece.
Čerkazovići i Ljoljići nalazili su se u zoni odgovornosti novoosnovane 30. partizanske divizije Petog korpusa JNA, kojom je komandirao Stanislav Galić (osuđen kasnije u Haagu na doživotni zatvor zbog zločina počinjenih tokom opsade Sarajeva, op. a.). “Dva dana poslije održan je sastanak sa Stanislavom Galićem u zgradi Ribnjaka. Na sastanku je bio i posmatrač EZ. Galić se pravdao da su napad izvršili ekstremisti koji nisu pod njegovom komandom. Tražio je da JNA uđe na punktove u unutrašnjosti jajačke teritorije. Iako ovaj Galićev prijedlog nije prihvaćen, pregovori su nastavljeni, ali bezuspješno. Uskoro je Galić sa svojom divizijom prodro iz pravca Bravnica i zauzeo prigradsko naselje Brage, okupirao Šedinac i Energoinvest i cijelu industrijsku zonu, a do kraja marta potpuno je blokirao grad. Šest mjeseci kasnije, kao nagradu za uspješnu opsadu Jajca, bit će postavljen za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a i istom revnošću gušit će Sarajevo i terorizirati njegove stanovnike pune dvije godine. Kao 'nagradu' za ovu opsadu, Haški tribunal će ga osuditi na doživotni zatvor. Kaznu izdržava u Njemačkoj.
Istog dana kada je Stanislav Galić imenovan za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa, dakle 10. septembra 1992, stanovnici bošnjačke nacionalnosti Čerkazovića i Ljoljića koji nisu pobjegli u Jajce kada ih je Galić napao artiljerijom bit će izvučeni iz svojih postelja i strijeljani. Dok je Galić na Palama nazdravljao s Ratkom Mladićem (također osuđen kasnije u Haagu na doživotni zatvor) i štabnim oficirima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, u Jezeru je sahranjen Rade Savić, vojnik VRS-a poginuo u napadu na Jajce. U jednoj od presuda Suda BiH nalazimo Jovu Jandrića, koji odmah nakon sahrane Rada Savića okuplja oko sebe grupu za osvetu. Njemu se pridružuju pripadnici Mrkonjićke brigade VRS-a i rezervnog sastava MUP-a RS-a: Zoran Marić, Mirko Pekez (sin Špirin), Simo Savić, Mirko Pekez (sin Milin), Milorad Savić (sin Ljupkov), Slobodan Pekez, Ilija Pekez, Milorad Savić (sin Đurin) i Blagoje Jovetić.
Oni kuju plan da sakupe civilno bošnjačko stanovništvo iz Ljoljića i Čerkazovića, kojima je već bila ograničena sloboda kretanja i svakodnevno su se morali javljati na prozivku, te da ih nakon toga odvedu na mjesto zvano Tisovac i ondje pobiju. Naoružani automatskim i poluautomatskim puškama, otišli su do ovih mjesta u blizini Plivskog jezera i uz prijetnju oružjem istjerali iz kuća bošnjačke civile muškarce, žene i djecu. Sakupili su ih na mjestu zvanom Osoje. Potom su ih, držeći puške uperene prema njima, natjerali da idu do mjesta Draganovac. Usput su ih vrijeđali i tukli, rukama, nogama i kundacima.
Na Draganovcu su ih zaustavili. Mirko Pekez (sin Milin) skinuo je jaknu i raširio je na zemlju ispred njih. Naredio im je da sav novac, zlato, nakit, satove i ostale dragocjenosti koje imaju uza se stave na njegovu jaknu. Kada su završili, Mirko Pekez (sin Milin) smotao je svoju jaknu s plijenom. S Draganovca su ih odveli na Tisovac i tu opet zaustavili. Naredili su im da se nad ivicom provalije poredaju jedan uz drugog. Ovi su to poslušno uradili. Tada su otvorili rafalnu paljbu prema njima i nastupio je masakr. Ubijene su 23 osobe, a četiri su ranjene.
Ubijeni su: Nedžib /Osmana/ Mutić (1936), Šećo /Ibre/ Malkoč (1933), Irhad /Mustafe/ Bajramović (1971), Adnan /Sabahudina/ Zobić (1979), Fikret /Arifa/ Zobić (1956), Fahra /Musle/ Balešić (1928), Faza /Avde/ Balešić (1918), Derviša /Hadže/ Mutić (1933), Mujo /Ibre/ Bajramović (1927), Latif /Muje/ Bajramović (1959), Senad /Omera/ Karahodžić (1968), Ibrahim /Alije/ Karahodžić (1933), Asmer /Nurije/ Zobić (1977), Adis /Nurije/ Zobić (1983), Zarifa /Latifa/ Karahodžić (1927), Đula /Avde/ Zobić (1924), Ramiza /Šerifa/ Mutić (1936), Fikreta /Tahira/ Zobić (1957), Fatima /Huse/ Mutić (1963), Ekrema /Latifa/ Bajramović (1939), Mustafa /Aslije/ Bajramović (1946), Mustafa /Ibre/ Balešić (1950) i Sabahudin /Šemse/ Bajramović (1979). Preživjeli su: Zejna Bajramović, Nurija Zobić, Omer Karahodžić i Mustafa Bajramović.
Pravda je došla s petnaest godina zakašnjenja. Pripadnici SIPA-e su 30. oktobra 2007. u Jezeru uhapsili Mirka (Mile) Pekeza (1965), Mirka (Špire) Pekeza (1966) i Milorada (Ljupka) Savića (1970). Sud BiH im je odredio pritvor, a 28. novembra 2007. potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH. Optužnica protiv Jove Jandrića i Slobodana Pekeza potvrđena je 9. decembra 2008, a protiv Zorana Marića, rođenog u Ljoljićima, 16. jula 2009. Ostali, Simo Savić, Milorad (Đure) Savić, Ilija Pekez i Blagoje Jovetić, više nisu bili među živima. Glavni pokretač ovog zločina Jovo Jandrić i jedan od članova grupe Slobodan Pekez pobjegli su u Srbiju. I danas su ondje. Čak je iz Beograda Jovo Jandrić videolinkom svjedočio u postupku protiv Mirka (Mile) Pekeza, Mirka (Špire) Pekeza i Milorada Savića. Oni su posjednuti na optuženičku klupu Suda BiH. Sva četvorica su se 11. decembra 2007. izjasnili da nisu krivi. Suđenje počinje 8. februara 2008. godine. Pred uho pravde, sa svojom strašnom pričom, izlaze oni koji su preživjeli strijeljanje. Omer Karahodžić kazuje: “Svi smo spavali te kobne noći u porodičnoj kući u Ljoljićima. Duboko u noć budi nas grub muški glas: 'Izlazite van!' Nisam se stigao ni obući, a Mirko (Mile) Pekez se već popeo na sprat i istjeruje suprugu, sina i brata napolje.”
Omer je pogođen u nogu i u stomak. Svjedočio je da se uspio odvući do obližnje šume. U akšam sljedećeg dana vidio je policajca Boru, za kojeg je znao da je dobar čovjek, pa mu se javio. Boro mu je dao vode i prebacio ga u bolnicu u Šipovo, odakle je prebačen u Banju Luku. Iz bolnice u Banjoj Luci je, neoporavljen, prebačen u logor na Manjaču, odakle je razmijenjen 30. septembra 1992. Nakon rata vratio se u Jajce, a, kako tvrdi, Mirko Pekez (sin Špirin) mu je dolazio kući godinu prije nego će biti uhapšen i molio Omera da potvrdi da on nije bio u grupi koja je Omeru ubila sina, suprugu, brata i komšije.
Sud BiH je 22. aprila 2008. donio prvostepenu presudu: Mirko (Mile) Pekez je osuđen na 29, a Mirko (Špire) Pekez i Milorad Savić na po 21 godinu zatvora. Drugostepeno vijeće je 29. septembra 2008. potvrdilo presudu u dijelu koji se odnosi na Mirka (Mile) Pekeza, a ukinulo ostatak presude i naložilo pretres pred Apelacionim vijećem, koje 5. maja 2009. donosi presudu i osuđuje Mirka (Špire) Pekeza na 14, a Milorada Savića na 21 godinu zatvora.
Dva mjeseca nakon potvrđivanja presude protiv dvojice Pekeza i Milorada Savića, pred lice pravde izveden je i Zoran Marić, koji je nakon masakra pobjegao u Srbiju. On se 30. jula 2009. izjašnjava da nije kriv, ali, dok je čekao suđenje, odlučuje priznati zločin. Na prvo ročište glavnog pretresa izlazi sa sporazumom o priznanju krivice. Sud BiH mu 29. oktobra 2009. određuje kaznu od 15 godina zatvora.
Četiri godine kasnije Pekezi i Savić bivaju pušteni iz zatvora. Ustavni sud BiH 22. oktobra 2013. prihvata apelaciju o povredi prava i ukida drugostepenu presudu. Sud BiH 18. novembra 2013. donosi rješenje kojim obustavlja izvršenje kazne svoj trojici. Narednog mjeseca otvoren je novi pretres pred Apelacionim vijećem, koje 18. decembra 2013. donosi novu drugostepenu presudu i osuđuje Mirka (Špire) Pekeza na 10, a Milorada Savića na 15 godina, a 17. januara 2014. otprema presudu kojom Mirka (Mile) Pekeza osuđuje na 20 godina zatvora.
Jovo Jandrić i Slobodan Pekez i dalje se kriju u Srbiji i ruka pravde ih još zaobilazi. Čerkazovići i Ljoljići više nisu u općini Jajce, već u općini Jezero, koja je pripala RS-u, entitetu stvorenom istim zvjerstvima kakva su u ova dva sela izvršena 10. septembra 1992. godine.
