Ivica Rajić, osuđen pred Haškim tribunalom na 12 godina zatvora nakon priznanja krivice za pokolj u Stupnom Dolu i progon u Varešu, komandovao je II operativnom grupom HVO-a iz komande u Kiseljaku. Situaciju u ovom gradu tokom 1993. i proljeća 1994. najbolje opisuje tačka 38 presude izrečene Ivici Rajiću: “Sve vrijeme na koje se odnosi izmijenjena optužnica, uključujući 21. oktobar 1993. i nakon toga, Ivica Rajić je znao da su postrojbe HVO-a pod njegovom komandom, uključujući 'Maturice' i brigadu 'Ban Josip Jelačić', učestvovale u nekoliko ranijih operacija usmjerenih protiv sela bosanskih Musliman u opštini Kiseljak i da su počinile zločine protiv bosanskih Muslimana, uključujući ubistvo, silovanje, uništavanje imovine, proizvoljno hapšenje te fizički napad. Među zapovjednicima i pripadnicima tih jedinica bili su Dominik Ilijašević zvani Como, Miroslav Anić zvani Firga i Marinko Ljoljo. Ivica Rajić je znao, na primjer, da su zapovjednici i pripadnici 'Maturica', među kojima je bio i Miroslav Anić zvani Firga, sakatili bosanske Muslimane i vješali njihove odsječene glave na 'otvorenoj tržnici' u gradu Kiseljaku. U isto vrijeme Dominik Ilijašević zvani Como vozio se po Kiseljaku s odrezanim uhom jednog Muslimana zakačenim na antenu svoga auta.”

Haška presuda Tihomiru Blaškiću, zapovjedniku Operativne grupe Središnja Bosna, o napadima na kiseljačka sela iz aprila 1993. kaže: “(...) U opštini Kiseljak napadnuto je najmanje deset muslimanskih sela. U toku tih napada ubijeno je oko 40 civila i zapaljeno 250 kuća. Uništeni su gotovo svi muslimanski stambeni objekti u selima Behrići, Gromiljak, Gomionica i Polje Višnjica. Džamije u Behrićima, Gomionici, Gromiljaku Višnjici i Han-Ploči također su opljačkane, oštećene ili razorene.” Apelaciono vijeće je oslobodilo Blaškića odgovornosti za zločine u Kiseljaku, te mu smanjilo kaznu s 45 na 9 godina zatvora za zločine u Busovači i Vitezu i za granatiranje Zenice.

Za zločine u Kiseljaku Haški tribunal je oglasio krivim Darija Kordića, predsjednika HDZ-a BiH i člana Predsjedništva samoproklamovane HR HB, te ga osudio na 25 godina zatvora. Kriv je za napade na kiseljačka sela u aprilu i junu 1993, kada su počinjeni stravični zločini u Tulici i Grahovcima. Iako nije oglašen krivim za ono što se dešavalo u kasarni i zgradi općine u Kiseljaku i u selu Rotilj, gdje su zatvarani civili bošnjačke nacionalnosti, u lošim uvjetima, premlaćivani, vođeni na prisilne radove na liniji fronta, a neki i ubijeni, Vijeće u tački 803 presude “nalazi da je Dario Kordić imao veze sa naređenjima da se zatoče bosanski Muslimani, te da se uspostave zatočenički objekti u Lašvanskoj dolini i u Kiseljaku, te sa njihovom operacionalizacijom”.

ZLOKOBNE “MATURICE”

I Miroslav Anić, komandir voda u specijalnoj jedinici “Maturice”, priznao je krivicu. On je pred Sudom BiH osuđen na 15 godina zatvora. Za razliku od Rajića, pored učešća u pokolju u Stupnom Dolu, priznao je i da je učestvovao u pokolju u selu Grahovci, gdje je lično ubio 25 civila bošnjačke nacionalnosti. Zločin se dogodio u periodu od 12. do 16. juna 1993, kada je HVO napao sela Grahovce, Han-Ploču, Tulicu i Radanoviće, budući da se nisu htjeli predati i ispoštovati njihov ultimatum. Naređenje za napad, u kojem stoji da se svi Bošnjaci pobiju, izdao je Ivica Rajić, a u ovim zločinima učestvovali su i Marinko Ljoljo, Dominik Ilijašević Como, Ljupko Anić Šmrljo, Marinko Stojanović i drugi pripadnici “Maturica” i drugih jedinica HVO-a. Uspjeli su, uz pomoć VRS-a iz Rakovice, ući u ova sela i zarobiti vojnike ARBiH i oko 1.000 civila. Anić je pred kućom Raifa Abdulija u selu Grahovci rafalom iz puške ubio: Sakiba Duharkića, Nihada Duharkića, Edhema Jusića, Envera Jusića, Ismira Beganovića, Raifa Abdulija, Rasima Osmanovića i Avdiju Duharkića. Zatim su otišli u selo Han-Ploča i ondje pred kućom Seida Usejnovića ubili Mumina Keču zvanog Fadil, a poslije, pošto su razdvojili muškarce od žena, u i ispred garaže Ahmeta Duharkića strijeljali su: Husu Duharkića, Nedžiba Bučana, Halida Husejnovića, Kenana Husejnovića, Miralema Bajraktarevića, Muju Šišića, Omera Drkića, Fazliju Dedića, Omera Neretljaka, Ferida Neretljaka, Muniba Uzunovića, Ismeta Uzunovića, Asima Uzunovića, Amira Uzunovića, Murisa Uzunovića, Našida Šišića i još nekoliko muškaraca bošnjačke nacionalnosti. Garažu su zapalili, tako da neka tijela nikada nisu pronađena. Jednog čovjeka, koji se pojavio kao zaštićeni svjedok, Anić je cijeli dan 24. juna 1993. godine tukao s namjerom da iznudi novac. Na kraju ga je odveo u Grahovce, gdje ga je htio ubiti, ali je ovaj uspio pobjeći. Presuda je izrečena 31. maja 2011. godine.

I Dominik Ilijašević, pripadnik “Maturica”, uz napad na Stupni Do i progon u Varešu, učestvovao je i u napadu na Grahovce. Pred Kantonalnim sudom u Zenici osuđen je na 14 godina zatvora. Užasnim scenama iz presude Ivici Rajiću pridružuje se i scena iz presude Ilijaševiću. U njoj piše da je to bilo neutvrđenog dana u junu ili julu 1993. Do zgrade Općine Kiseljak, gdje su bila poredana tijela ubijenih i izmasakriranih vojnika ARBiH, zajedno s Miroslavom Anićem, Ilijašević se dovezao automobilom za koji je žicom bila privezana ljudska ruka. Izašli su iz auta i okupljenim stanovnicima rekli: “Evo, pogledajte balije!” Tada je Anić uzeo otkinutu ljudsku glavu i nabio je na mercedesov znak na automobilu. Ilijašević je osuđen i pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku, i to na 4 godine i 6 mjeseci, zbog ubistva u Kiseljaku tokom rata, te mu je izrečena jedinstvena kazna od 15 godina.

I Zdravko Mihaljević, pripadnik “Maturica”, priznao je krivicu. Sud BiH ga je osudio na 6 godina zatvora. On je 12. juna 1993. učestvovao u napadu na Tulice, kada su ubijene Sifa Tulić, Safija Tulić i Fatima Barjaktarević. Onda su razdvojili muškarce od žena i djece i grupu od više od 30 muškaraca odveli na mjesno groblje. Tu su ih postrojili, pozivali iz stroja i ubijali pucajući iz automatskih pušaka. Nakon sedmog su stali, ostale sproveli u kasarnu u Kiseljak i tamo ih zatočili. Ubijeni su: Aziz Huseinović, Zijad Huseinović, Kasim Huseinović, Refik Huseinović, Mufid Tulić, Safet Katkić i Ahmed Barjaktarević. Prvostepenom presudom od 16. aprila 2008. bio je oslobođen, ali je Apelaciono vijeće 26. marta 2009. ukinulo tu presudu i naložilo da se suđenje ponovi. Tek tada je uslijedilo priznanje. Kazna Zdravku Mihaljeviću izrečena je 16. juna 2011. godine.

I Tibor Prajo, još jedan pripadnik “Maturica”, osuđen je za zločine u Tulici. Kantonalni sud u Novom Travniku osudio ga je na dvije i po godine zatvora. U martu 2000. Haški tribunal je odobrio da mu se sudi u Bosni i Hercegovini. Saznavši da je izdat nalog za hapšenje, Prajo se predaje u novembru 2000. i iz Kiseljaka biva prebačen u Sarajevo. Tačka optužnice za genocid je odbačena, a ostale su se ticale napada na selo, uništavanja domova i ubistva dvojice civila bošnjačke nacionalnosti. Prihvaćena je žalba odbrane i slučaj je prebačen na Kantonalni sud u Novom Travniku. Tužilac u Novom Travniku je odustao od još tri tačke optužnice tako da su na kraju ostale četiri. Suđenje je počelo u septembru 2001. i tada je odbačena još jedna tačka, a ticala se pljačkanja imovine. Suđenje je okončano u maju 2004. i Prajo je osuđen na godinu i 6 mjeseci, a Apelaciono vijeće Vrhovnog suda FBiH povećalo mu je kaznu.

Još jedan pripadnik “Maturica” priznao je krivicu. Marinko Stojanović bio je u bijegu od 2. septembra 2015. godine, kada se nije pojavio pred Kantonalnim sudom u Travniku. Priznao je da je u julu 1993. godine, s D. L., koji je kasnije poginuo, prisilio dvije ženske osobe, od kojih je jedna bila maloljetna, da uđu u auto. Odvezli su ih u jednu napuštenu kuću u selu Duhre. D . L. je odveo A u jednu sobu, a ona je vrištala i zvala pomoć. U jednom trenutku Stojanović je ušao u sobu i rekao da će je zaklati ako se bude opirala, a onda ju je D. L. silovao, a potom i Stojanović, te je prisilio i na oralni seks. Malodobna osoba je bila u susjednoj sobi, gdje ju je čuvao nepoznati pripadnik HVO-a. Pošto se krio u Hrvatskoj, a ima i hrvatsko državljanstvo, bosanskohercegovačke pravosudne vlasti zatražile su od hrvatskih da mu one sude. Rasprava pred Županijskim sudom u Zagrebu počela je 27. septembra 2021. godine, a istog dana Stojanović je priznao krivicu i nepravomoćno je osuđen na 4 godine zatvora. Potvrdio je to Jan Torjanac, službenik za informisanje u Županijskom sudu u Zagrebu, u odgovoru od 9. maja 2022.: “Predmet broj K-rz-2/20 od 5. travnja 2022. nalazi se na Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske povodom žalbe Županijskog državnog odvjetništva i branitelja te stoga nije još pravomoćan.”

OSTALA ZLODJELA HVO-A

Kantonalni sud u Novom Travniku osudio je još četvoricu pripadnika HVO-a za zločine u kiseljačkim selima. Stjepan Pravdić je osuđen na 6 godina zatvora. Kao pripadnik brigade “Josip ban Jelačić”, 27. oktobra 1993. u mjestu Lug, s još dvojicom pripadnika iste brigade, iz njegove kuće odveo je muškarca, civila bošnjačke nacionalnosti, u drugu kuću u kojoj su ga s još nekim vojnicima HVO-a tjerali da s njima pije. Pri tome ga je Pravdić tukao nogama i rukama, da bi na kraju izvadio pištolj i pucao mu u srce i ubio ga. Presuda je pravosnažna od 13. februara 2007.

Jozo Franković zvani Brico osuđen je na 7 godina za zločin u Višnjici. On i još jedan pripadnik HVO-a su 20. aprila 1994. u popodnevnim satima prišli zarobljenim pripadnicima ARBiH koji su bili dovedeni pred kuću Age Palalije, gdje su već bili postrojeni zarobljeni bošnjački civili, i počeli tući Senahida Begovića. Malo zatim pridružuju im se i njihovi saborci. Senahid je nekoliko puta padao od udaraca, a onda je počeo da bježi. Jozo Franković, ali i ostali vojnici HVO-a zapucali su za njim i ubili ga. Presuda je pravosnažna od 7. maja 2019.

Jozo Franković još se jednom našao na optuženičkoj klupi. Osuđen je na 3 godine, a Darko Drmač na 2 godine i 2 mjeseca, ali nije im suđeno za ratni zločin nego za teški slučaj razbojništva. U presudi piše da su u noći između 5. i 6. decembra 1993. došli pred kuću Mustafe Jahića u selu Rotilj te su, lupajući, Robert Perić i Jozo Franković ušli u kuću i od ukućana tražili novac. Perić je više puta udario Aliju i Hajru Bišćo i Esada i Ćamilu Beganović, a onda je stavio nož Esadu pod grlo i prijetio da će ga zaklati. Na kraju su, pošto nisu našli novac, oduzeli jedan ženski sat i upaljač. Drmač je bio pred kućom. Poslije su otišli do kuće u kojoj su stanovali Ramiz Bjelanović i Salima Mujkić. Prijetili su da će ih zaklati. Malo zatim Perić je nožem rasparao haljinu na Salimi, a Ramiza udario nogom u glavu. Perić je od Ramiza uzeo 80, Franković od Salime 355 njemačkih maraka, a Darko Drmač tri zlatna prstena i ogrlicu od bijelog zlata. Naposljetku, ušli su u kuću u kojoj je Bahrija Emšo živjela s maloljetnim sinom. Tražili su novac, a Perić je udario Bahriju nožem u glavu. Drmač je bio u sobi kod maloljetnog sina, a Franković napolju.

UMRLI I OSLOBOĐENI

Za zločine u općini Kiseljak pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku vodila su se još dva postupka. Josip Marić je bio optužen da je kao policajac i pomoćnik zapovjednika Sigurnosno-informativne službe HVO-a Kiseljak počinio zločin protiv ratnih zarobljenika u junu i julu 1993. godine, kao i da je istjerivao civile iz kuća, udarao ih i pljačkao. Prvostepenom presudom iz juna 2015. bio je osuđen na godinu zatvora, i to za zločine protiv civila, dok je za zločine protiv ratnih zarobljenika bio oslobođen. Vrhovni sud FBiH je ukinuo tu presudu 9. maja 2016. i vratio postupak na ponovno suđenje, ali tokom ponovnog suđenja Josip Marić je preminuo i sudski postupak protiv njega je obustavljen.

U drugom slučaju na optuženičkoj klupi našla su se četvorica: Bosiljko Dilber, Ljubomir Dilber, Miroslav Škoro i Dalibor Miloš, pripadnici brigade “Josip ban Jelačić”. Optužnica ih je teretila da su 1. juna 1993. učestvovali u nezakonitom zarobljavanju i maltretiranju bošnjačkih civila u selima Behrići i Gomionica. Na samom kraju suđenja, 16. januara 2015. godine Sanja Hodžić, tužiteljica Kantonalnog tužilaštva iz Novog Travnika, odustala je od daljnjeg gonjenja Bosiljka i Ljubomira Dilbera, a na izmijenjenoj optužnici ostavila Miroslava Škoru i Dalibora Miloša, koji će kasnije biti oslobođeni optužbe da su u Gomionici i Behrićima mučili ratne zarobljenike H. R. i K. V., koji je ubijen. Presuda je pravosnažna od 16. jula 2015.

Na A listi, koju je tužilaštvo Haškog tribunala davno dostavilo Tužilaštvu BiH, na kojoj se nalaze imena osumnjičenih protiv kojih, po mišljenju haških istražitelja, ima dovoljno dokaza da se podigne optužnica, nalaze se devetorica pripadnika HVO-a koji su moguće zločine počinili u općini Kiseljak. Protiv jednog od njih – Miroslava Biletića – Kantonalno tužilaštvo u Novom Travniku podiglo je optužnicu 26. augusta 2022. S Marinkom Štekom optužen je da je kao zapovjednik voda vojne policije u 4. bojnoj brigade “Josip ban Jelačić”, od marta do juna 1993. učestvovao u premlaćivanju civila i ratnih zarobljenika zatočenih u kasarni u Kiseljaku.