Albanske porodice na jugu Srbije osjećaju novi talas zabrinutosti: mogući povratak obaveznog vojnog roka u Srbiji budi stare strahove iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.

Kada čuje riječ "vojska", Sadik Sadiku iz Rahovica, Preševo, na jugu Srbije, ne pomisli na odbranu, već na hermetički zatvorene kovčege koji su donijeli bol njegovoj porodici.

Izvještaji vojnih vlasti

Prije četrdeset tri godine, njegov nećak, Jzeir, vratio se mrtav sa služenja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Njegovo tijelo je stiglo kući u zatvorenom kovčegu, bez mogućnosti da ga porodica otvori i vidi.

Vojne vlasti su u to vrijeme slučaj opisale kao "samoubistvo", rekavši da se mladić bacio sa visokog objekta. Ali porodica nikada nije prihvatila ovu verziju. Okolnosti su pobudile sumnju na zlostavljanje ili čak ubistvo.

Danas su upozorenja srpskih vlasti o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka vratila stare strahove Sadikua.

- Imam trojicu unuka koji su zreli za vojsku, ali ih neću pustiti - kaže osamdesetdvogodišnjak za Kosovski servis Radija Slobodna Evropa.

Prije nekoliko sedmica, načelnik Generalštaba Vojske Srbije, Milan Mojsilović, izjavio je da zemlja nije odustala od ponovnog uspostavljanja obaveznog vojnog roka, koji je ukinut 2011. godine.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u septembru prošle godine objavio da je odobrio povratak ove službe, koja bi trajala 75 dana.

Ministar odbrane Republike Srbije Bratislav Gašić izjavio je 19. septembra da bi prva generacija mogla da počne obaveznu vojnu službu početkom sljedeće godine. Rekao je da očekuje da će novi paket zakona o vojsci biti razmatran tokom jesenjeg zasejdanja Skupštine.

Prema njegovim prethodnim najavama, obavezni vojni rok odnosict će se na muškarce između 18 i 30 godina. Također je rekao da će oni koji iz razloga prigovora savjesti odbiju da služe sa oružjem biti uključeni u sistem Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, gdje će im biti pronađena odgovarajuća mjesta za služenje vojnog roka bez oružja.

Produbljivanje etničkih podjela

Ovo je zabrinulo albansku zajednicu u Preševskoj dolini, na jugu Srbije, jer su sjećanja na osamdesete godine prošlog vijeka, kada su se etničke podjele produbile u Jugoslaviji, a pritisak Beograda na Albance povećao, još uvek živa.

- Ako dobijem takav poziv, naravno, kao i svi mladi Albanci u Preševskoj dolini, bict ću zabrinut, zbog slučajeva koji su se ranije dešavali. Kao mlad čovjek, plašim se da će se ponoviti mračna historija koja se dogodila albanskim vojnicima u Jugoslovenskoj vojsci – kaže Valoni iz Preševa.

Valoni, čiji je pravi identitet poznat redakciji RSE, ove godine puni 18 godina. On kaže da je obavezni vojni rok već postao tema razgovora među mnogim mladim ljudima u Preševskoj dolini.

Svjestan mogućih zakonskih sankcija, Valoni kaže da se ne bi odazvao pozivu za služenje vojnog roka. I u tom slučaju, prema njegovim riječima, jedino rješenje bi bilo "napuštanje doma i zemlje".

Jedini albanski zastupnik iz Preševske doline u Skupštini Srbije, Šaip Kamberi, prošlog mjeseca je podnio prijedlog za stvaranje posebne komisije, "sa mandatom da istraži smrt 135 albanskih vojnika u redovima Jugoslovenske narodne armije (JNA) tokom osamdesetih godina 20. vijeka".

Šaip Kamberi podnio prijedlog Skupštini Srbije za formiranje komisije

Kamberi je rekao da je podatke o ovih 135 vojnika - imena, prezimena, periode službe i mjesta gdje su služili - dobio od udruženja na Kosovu, koje su oni prikupili od članova porodica i medija.

- Drugo pitanje je kada će predsjednica parlamenta, Ana Brnabić, staviti ovaj prijedlog na dnevni red za glasanje - kaže Kamberi za Kosovski servis Radija Slobodna Evropa.

Dodaje da, s obzirom na to da većinu glasova u Skupštini ima Vučićeva Srpska napredna stranka, nije baš optimističan da će prijedlog biti usvojen.

Nataša Kandić, iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, potvrđuje za Radio Slobodna Evropa da su, u okviru istraživanja ove organizacije o ljudskim gubicima tokom rata na Kosovu 1999. godine, prikupljeni i podaci o stradanju Albanaca koji su služili kao redovni vojnici u kasarni JNA.

Čudne okolnosti

Ona naglašava da ovi podaci nisu potpuni, već sadrže imena i prezimena vojnika, dok je njihov izvor porodice ili mediji.

- Podaci pokazuju čudne okolnosti, da je bilo sumnjivih samoubistava u kasarnama u Srbiji - kaže Kandić.

U tri slučaja, prema njenim riječima, porodice su dobile prijave o samoubistvu, ali sumnjaju u vjerodostojnost tih izvještaja.

Predsejdnica Skupštine Srbije, Ana Brnabić, nije odgovorila na pitanja Radija Slobodna Evropa u vezi sa zahtjevom zastupnika Kamberija.

Ni Ministarstvo odbrane Srbije nije dalo odgovor kako bi razjasnilo da li ono i Vojska Srbije imaju informacije o stradanju albanskih vojnika u kasarni JNA i okolnostima njihove smrti.

Tragedija Jzeira Sadikua

Smrt Jzeira Sadikua (25) tokom vojne službe ostavila je neizbrisivu ranu u porodici, kaže njegov ujak, Sadik Sadiku.

On ukazuje da je Jzeiri započeo vojnu službu u oktobru 1981. godine, nakon učešća u protestima albanske omladine u Prištini, tokom marta i aprila te godine, u znak protivljenja političkom i pravnom položaju Kosova u Jugoslaviji.

Sadiku kaže da su zbog ove aktivnosti Jzeira vojni pretpostavljeni pozivali na brifinge 11. i 12. aprila 1982. godine u kasarni Lora u Splitu, u Hrvatskoj, gdje je služio kao mornar.

Sadik Sadiku čiji je sestrić navodno izvršio samoubistvo

Sljedećeg dana, Jzeirov brat, Adem Sadiku, otputovao je u Split nakon što je porodica primila telegram od JNA u kojem ih obavještava da je Jzeir teško bolestan.

Malo kasnije, porodica je obavještena da je Jzeiri preminuo. Prema zvaničnoj verziji vojnih vlasti, uzrok smrti je samoubistvo - skočio je sa zgrade u kojoj se održavao brifing.

Sadiku se sjeća da je i Jzeirov sada pokojni otac, Rustemi, koji je bio vjerski službenik, također otišao u Split. Uspio je da vidi sinov leš pre nego što je kovčeg zapečaćen.

Kako kaže Sadiku, video je znake nasilja i mučenja na Jzeirovom telu, što je porodicu navelo da posumnja da nije izvršio samoubistvo, već da su ga ubili nadređeni koji su ga ispitivali.

Pad broja albanske omladine u JNA

Jzeir nije bio jedini mladi Albanac koji se vratio mrtav sa obavezne vojne službe u Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

Tokom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, JNA je u kovčezima poslala kući desetine mladih Albanaca sa Kosova i drugih područja naseljenih Albancima.

Jedna od tih tragičnih priča je ona o Abedinu Krasnićiju sa Kosova, koji je izgubio život u februaru 1992. godine. Za njegovu majku, Mihanju, godine koje su prošle nisu izblijedile nijedan detalj iz tog vremena.

- Skoro da nema dana da ne zaplačem. Šta mogu da uradim... čovjek ne može ništa da uradi - kaže Mihanja za Radio Slobodna Evropa.

Vojne vlasti JNA donijele su tijelo njenog sina na ulaz u selo Bardh i Vogel u Kosovu Polju, gdje i danas živi porodica Krasnići.

Mihanja Krasnići ni danas ne zna šta se desilo s njenim sinom Abedinom

Članovi porodice nisu poslušali naređenje da ne otvaraju hermetički zatvoreni kovčeg. Mihanja je željela da se oprosti od sina prije nego što bude sahranjen, u prisustvu hiljada građana.

Abedin, tada 21-godišnjak, započeo je vojnu službu u Jugoslovenskoj narodnoj armiji u Bitolju, sada Sjeverna Makedonija. U septembru 1991. godine prebačen je u Knin, u Hrvatskoj, na prve linije fronta rata koji je izbio nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost.

Član njegove porodice, Fadil Krasnići, kaže da je Abedin prvobitno pritvoren jer je odbio naređenja svojih pretpostavljenih da se pridruži ratu protiv hrvatskih snaga. Članovi porodice sumnjaju da je mučen dok je bio u pritvoru.

Verzija o Abedinovoj smrti

Prema Fadilu, Abedin je 11. februara 1992. godine odveden u vojnu zdravstvenu ustanovu u Kninu, gdje je i preminuo. Prema zvaničnom izvještaju JNA, slučajno ga je ubio srpski vojnik, ali porodica nije vjerovala u ovu verziju.

Sumnje porodice kasnije su potvrđene simboličnom kaznom počinioca ubistva. U aprilu 1992. godine, Rodoljubu Donoviću je suđeno na vojnom sudu u Banjoj Luci. Dobio je dvije i po godine zatvora zbog krivičnog djela "kršenje iz nehata stražarske službe, patrole i slično". Godinu dana kasnije, nakon žalbe Vrhovnom vojnom sudu u Beogradu, njegova kazna je smanjena na godinu dana zatvora.

Članovi Abedinove porodice su tražili od tadašnjih kosovskih institucija da otkriju istinu, ali nikada nisu dobili odgovor.

Od početka 1990-ih, represivne mjere Srbije su uvedene u tim institucijama i većina Albanaca je otpuštena.

To nisu bila samoubistva, već pogubljenja

Vijeće za zaštitu ljudskih prava i sloboda na Kosovu (KHDLNJ), osnovano 1989. godine, prikupilo je podatke o albanskim vojnicima koji su izgubili živote pod sumnjivim okolnostima dok su služili u JNA.

Sadašnji direktor KMDLNJ-a, Bedžet Šalja, za Radio Slobodna Evropa kaže da su se incidenti sa albanskim vojnicima povećali nakon demonstracija na Kosovu 1981. godine, kada su Albanci zahtjevali unapređenje pravnog i političkog položaja Kosova u okviru Jugoslovenske federacije.

Prema Šaljinim riječima, KMDLNJ je dokumentovao oko 115 slučajeva sumnjivih smrti mladih Albanaca u JNA. U većini ovih slučajeva, zvanični izveštaji vojnih vlasti predstavili su smrt kao samoubistvo ili nesrectan slučaj.

Bedžet Šalja: Šta se dešavalo 80-tih i 90-tih godina

On objašnjava da je tokom 1980-ih, provjera načina smrti od strane nezavisnih stručnjaka ili porodica bila gotovo nemoguća, jer su tijela mladih Albanaca vraćana njihovim porodicama u hermetički zatvorenim kovčezima.

Samo je bliskim članovima porodice bilo dozvoljeno da prisustvuju sahranama, uvijek pod budnim okom vojnih i sigurnosnih vlasti. Iako se ova praksa ponekad nije u potpunosti poštovala tokom 1980-ih, početkom 1990-ih situacija se potpuno promijenila, prema Šaljinim rečima.

- U to vrijeme, Jugoslaviju više nije bilo briga da li porodice otvaraju kovčege. Na neki način, ubijanje Albanaca je postalo rutinska praksa i korišcteno je kao političko sredstvo za postizanje određenih ciljeva - kaže Šalja, dodajući da je KMDLNJ, u to vrijeme, preporučio porodicama da otvore kovčege kako bi vidjeli svoje rođake.

I to je često otkrivalo da se nije radilo o samoubistvu. Šalja dodaje da se oko 70 posto ovih ubistava dogodilo van teritorije Srbije, u drugim republikama bivše Jugoslavije, "kako ne bi izazvali sumnju u javnom mnijenju".

Nepovjerenje s razlogom

Situaciju slično opisuje i zastupnik u Skupštini Srbije Šaip Kamberi. Prema njegovim riječima, porodice više mladih Albanaca koji su izgubili živote služeći u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) otvorile su njihove kovčege i zaključile da zvanična verzija, smrti kao "samoubistva" ili "smrtni incidenti", nije odgovarala stvarnosti.

Kao i zastupnik Kamberi, Kandić također smatra da porodice vojnika imaju pravo da zahtjevaju istragu o ovim slučajevima i objavljivanje postojeće dokumentacije. Prema njenim riječima, podaci bi trebalo da se nalaze u arhivi Vojske Srbije.

- Ako bi se formirala komisija za geodetska istraživanja, ona bi morala da se zasniva na raspoloživim podacima, a zatim bi se moralo čekati da državni organi dostave podatke. Dakle, kako sada stoji, ovo uvijek ostaje otvoreno pitanje - kaže Kandić.

Nataša Kandić podsjetila na slučaj Keljmendi iz 1987.godine

Ona dodaje da bi bilo korisno kada bi neka institucija na Kosovu prikupljala sve raspoložive podatke iz različitih izvora unutar zemlje.

Kandić, govoreći za Radio Slobodna Evropa, pominje i događaj koji je, kako kaže, šokirao javno mnjenje u bivšoj Jugoslaviji, 3. septembra 1987. godine.

Prema navodima vlasti JNA, u kasarni u Paraćinu, u Srbiji, vojnik sa Kosova, Albanac Aziz Keljmendi, iz sela Karačica, Štimlje, navodno je ubio četiri vojnika i ranio nekoliko drugih automatskim oružjem. Vlasti su izvjestile da je Keljmendi pronađen mrtav nekoliko stotina metara od kasarne.

Pitanje obavezne službe

Kandić kaže da nakon ovog događaja, vlasti izgleda namjerno tolerišu izbjegavanje vojne službe od strane Albanaca, koji su pobjegli iz zemlje kako bi izbjegli ovu obavezu.

Kamberi sada izražava strah da vraćanje obaveznog vojnog roka, na koji upozoravaju srpske vlasti, ima upravo tu svrhu - izbjegavanje ove obaveze od strane Albanaca Preševske doline i njihov odlazak.

Stoga, kaže on, pitanje obavezne službe utječe ne samo na prošlost, već i na budućnost Albanaca u Preševskoj dolini. Albanske porodice se suočavaju sa teškim izborima, kaže i Sadiku.

- Nalazimo se između dvije vatre: ili ga ne puštam da ide u vojsku, ili ga puštam da spakuje kofer i ode u Njemačku ili Švicarsku – kaže Sadiku.