Španija je vratila u Maroko 4.800 od oko 8.000 migranata koji su tokom ponedjeljka i utorka, plivajući uz granični prelaz ušli u špansku enklavu Ceuta.

Na pješčanoj plaži uz žičanu ogradu i dalje su raspoređeni španski vojnici, poslani dan ranije da spriječe dosad najmasovniji ulazak migranata u Španiju. S marokanske strane u srijedu nema migranata, no maloljetnici sporadično nastoje doplivati do španskog kopna pri čemu ih čamci Civilne garde sprječavaju i vraćaju u Maroko.

 

U Ceuti, gradu na sjeveru Afrike s oko 84.000 stanovnika, privremeno je zbrinuto 1.500 maloljetnika koji su ove sedmkice stigli ondje bez pratnje roditelja.

"Nikada dosad nismo imali ovako masovan ulazak migranata. Lijepo vrijeme i mirno more olakšavali su im ulazak", izjavila je Isabel Brasero, glasnogovornica Crvenog križa. Crveni križ je tokom noći i srijede ujutro zaprimio nešto više od 40 osoba.

Masovni ulazak migranata narušio je odnose Španije i Maroka, koji su na najnižem nivou u posljednjih 20 godina. Madrid je optužio Rabat za namjerno puštanje migranata preko granice kao odmazdu što je u bolnicu u španskom gradu Logroñu primljen na liječenje od koronavirusa vođa Fronta Polisario, pokreta koji se bori za nezavisnost Zapadne Sahare od Maroka.

On je u tajnosti avionom i s lažnim alžirskim dokumentima stigao prije mjesec dana. U Alžiru se nalazi vlada u egzilu Zapadne Sahare, a također i izbjeglički kampovi.

Zbog koronavirusa je granica između Španije i Maroka zatvorena već godinu dana, što dodatno povećava siromaštvo s marokanske strane. Mnogi mladi ondje rade u neformalnom sektoru a zatvaranjem uličnih štandova, trgovina te izostankom turista egzistencijalna situacija je teška.

Brojni migranti, morki i promrzli, ležali su na pijesku sa španske strane dok su ih vojnici i Crveni križ pokrivali dekama i davali im boce s vodom. Većina koja je ušla u grad nalazi se na sportskim igralištima pretvorenima u kamp, dok se dio njih nalazi u prihvatnim centrima koji su već ranije uspostavljeni.

Migranti čak i kada uđu u Ceutu još uvijek su daleko od EU jer se između nalazi more. Policija na trajektima i brodovima detaljno pregledava dokumente prije nego dopusti putnicima putovanje prema Španiji, odnosno Evropi.

Ceuta službeno pripada Španiji što je nasljedstvo još iz kolonijalnih vremena. Španija je kao članica EU-a u okviru pregovora oko Schengena uspjela isposlovati da marokanski susjedi iz bližeg okruženja Ceute mogu navratiti u taj grad svaki dan na određeno (ograničeno) vrijeme – i to bez vize. Roba koju tamo kupe je relativno jeftina. Zato što je Ceuta slobodna luka, zona slobodne trgovine u kojoj se na uvezenu robu ne plaća carina i zato što Maroko ne priznaje Ceutu kao špansku teritoriju. Ceuta je po tom shvaćanju dio – Kraljevine Maroko. 

Ceuta i Melilla, 19, odnosno 12 kvadratnih kilometara tla u Africi. pripadaju Španiji od sedamnaestog odnosno petnaestog stoljeća. Prvu je osvojio Portugal 1415. godine da bi postao dio Iberijske unije sa Španijom 1580. Na kraju toga, 1640., ostao je pod španskom vlašću sve do danas.  Meillu je osvojila Kastilija 1497.  Od tada su Ceuta i Melilla praktički prekinuke sve veze sa ostatkom afričkog kontinenta, a naselili su ih uglavnom vojnici i osuđenici prognani izvan granica Špankije. Taj se trend u velikoj mjeri zadržao do posljednje trećine 19. stoljeća, kada su oba grada stekla status slobodne luke, što je favoriziralo trgovinu, a zabrana boravka za građane porijeklom iz Magreba ukinuta.

U vrijeme španskog protektorata u sjevernoj Africi (1912.-1956.), ova su dva grada zadržala veze sa Španijom tako da po završetku kolonijalne vladavine Španija nije predala svoj suverenitet novoj nezavisnoj državi Maroko. Nakon Francove diktature, čija je polazna tačka bila upravo vojna pobuna u Melilli, oba su grada imala status andaluzijskih općina. Međutim, dalo im se pravo da postanu autonomni entiteti. Iz tog razloga, od 1995. godine imaju status "autonomnih gradova", svojevrsnog pravnog hibrida čije su ovlasti puno niže od ovlasti autonomne zajednice. Na primjer, nemaju zakonodavnu vlast niti upravljaju zdravstvom ili obrazovanjem ali imaju veće ovlasti od općine.

Kraljevina Maroko je od svoje nezavisnosti zahtijevala vraćanje ovih gradova, što je posebno bilo izraženo šezdesetih i sedamdesetih. Međutim, UN nisu uključili ove afričke enklave na popis teritorija koji čekaju dekolonizaciju, budući da su oba mjesta neprekidno bila španska, stoljećima prije nego što je Maroko postojao kao politički entitet, pa čak i prije nego što je 1631. uspostavljena sadašnja dinastija Alavita. Pristupanjem Španije Evropskoj zajednici 1986. godine, Ceuta i Melilla postali su jedine teritorije kasnije Evropske unije na afričkom tlu.

Ceuta ovih dana prolazi kroz teška vremena. Posljednjih sedmkica zabilježen je masovni priljev migranata, od kojih su mnogi maloljetnici. Do grada su stigli plivajući, iskoristivši popuštanje granične kontrole u Maroku. Okidač za ovu krizu povezan je s reakcijom kraljevstva Alavita na špansku odluku o hospitalizaciji Brahima Ghalija u Logroñu, sekretara pokreta Front Polisario, oružane organizacije koja se desetljećima bori za nezavisnost Zapadne Sahare, bivše kolonije koja je danas, uglavnom, u rukama Rabata.

Front Polisario kontrolira mali dio teritorije, koji naziva "Slobodna zona". Izraz se odnosi na volju za uspostavljanjem vlastite države, Saharavijske Arapske Demokratske Republike, u cijeloj Sahari. Prekid primirja između gerilaca i vlade i Maroka, prošlog novembra, nakon gotovo trideset godina, trenutnu migracijsku krizu stavlja u širi kontekst sukoba za suverenitet regije.

Suočeni s valom migranata, razni su mediji u Španiji otvorili temu novog Zelenog marša, međutim, stručnjaci tvrde da ovo što se sada događa nema nikakve veze sa tom kontroverznom epizodom u marokansko-španskoj historiji.

Front Polisario, ljevičarska organizacija sa socijalističkom i antikolonijalnom ideologijom, osnovana je 1973. a godinu dana kasnije, Španija je prihvatila organizaciju referenduma o samoodređenju u Sahari. To nije bio lahak zadatak, jer je prije bilo potrebno napraviti popis stanovništva, a stanovništvo tog područja u dobrom je dijelu prakticiralo nomadstvo.

Marokanska opozicija također je zakomplicirala pripreme. Rabat je zatražio presudu od Međunarodnog suda pravde o tome je li regija "res nullius", odnosno ničija zemlja. Pozitivna presuda legitimirala je marokansku tvrdnju da nastavi s okupacijom svojih južnih pokrajina. UN su potom zatražili od Madrida da obustavi aktivnosti do odluke Suda.

Španija je u to vrijeme prolazila kroz neizvesnu unutarnju situaciju. Francov se režim raspadao usred diktatorovog biološkog propadanja. Oštroumni političar, kralj Hassan II, iskoristio je situaciju da pokrene kampanju pritiska. U "Zelenom maršu" hiljade njegovih podanika otišli su nenaoružani prema Sahari. Šestog novembra 1975. prvi od njih presjekao je bodljikavu žicu i prešao granicu. U međuvremenu je španska vojska minirala teren i spremala se za napad.

Tri dana kasnije, Hasan II naredio je povlačenje svojih ljudi. Ali već je postigao pobjedu. Ubrzo nakon toga, Španija je napustila teritoriju koju su Maroko i Mauritanija odmah zauzeli. Front Polisario je sa svoje strane proglasio Arapsku demokratsku republiku Sahrawi. Mauritanci će se povući ubrzo nakon toga, tako da je sukob ostao unutarn ja stvar između Marokanaca i proglašene države. Saharawi su, zbog svojih socijalističkih uvjerenja, imali podršku Alžira i Sovjetskog Saveza. Stoga su njihovi neprijatelji uživali simpatije Sjedinjenih Država i Francuske.

Zeleni marš bila je masovna operacija s preciznim ciljem da se zauzme regija koja je tada bila u vlasništvu Španije. Danas ne postoji prijetnja španskoj teritoriji. Referenca za razumijevanje trenutne krize ne bi trebala biti borba za Saharu, već stalni problemi u vezi sa migracijom između dviju susjednih država koje dijele strateško područje Gibraltarskog tjesnaca.

Maroko je od svoje nezavisnosti zemlja emigranata. Građani su isprva odlazili u zemlje poput Francuske. Španija je postala destinacija od sedamdesetih i osamdesetih, zahvaljujući rastućem ekonomskom razvoju i kasnijem ulasku u Evropsku uniju.

Ceuta je bila važno prihvatno mjesto za ilegalne migracije. Iako je španski grad i kao takav pripada Evropskoj uniji, nije dio schengenskog područja, područja koje garantira slobodno kretanje ljudi između zemalja članica. Zato jer je bila namijenjena održavanju ekonomskih odnosa sa sjevernoafričkom državom uz istovremeno upravljanje ljudskim tokovima u evropske države.

Ceuta tako postaje "migracijski čep". Kad jednom dođu tamo, migranti ne mogu automatski otići na Pirinejski poluotok. Prvo moraju pričekati da CETI (Centar za privremeni boravak za imigrante) odluči treba li ih privesti ili protjerati.

Pretenzije marokanskog kraljevstva ka tom gradu kompliciraju upravljanje ionako teškim problemom. Maroko, sa svoje strane granice, nema nikakvih carina jer bi uspostava carine, prema mišljenju Marokanaca, podrazumijevalo implicitno prepoznavanje španske vladavine teritorijom Ceute.

Svaki put kad postoji problem između Rabata i Madrida, otvara se granica za migrante odmazdom ili pritiskom. Upotreba ljudi u političke svrhe nije ništa novo. To je 1980. Fidel Castro uradio kada je potaknuo odlazak hiljada ljudi iz svoje zemlje, kroz luku Mariel, koji su završili u Sjedinjenim Državama.