„Petnaestog marta 1913. pozvali su sve stanovnike našeg sreza i pozivače da dođu pred njima i kazali su da je stara vjera nevažeća (neispravna) i da svi trebamo ići u crkvu..“

Ovo je kratki odlomak iz pisma gusinjskoga kadije Šabana Musića za Murteza Karađuzovića, muftiju crnogorskih muslimana, o masovnom pokrštavanju tamošnjih Bošnjaka 1913. godine. Ne idemo sada u dublju analizu tih događaja, iako su donekle povezani s onim o čemu je riječ u ovom tekstu. U ovom odlomku nam je važna samo jedna riječ – „nevažeća“. Govorilo se, dakle, muslimanima u to vrijeme da im je vjera nevažeća, što bi se još reklo, zastarjela, istekla, dotrajala... Kao kada se govori o mjesečnim kartama za transport ili o motornim vozilima.

Značenje izraza koji su tada neki crkveni popovi Crne Gore upotrebljavali za „definiranje“ islama preživjelo je sve do danas. Samo što se danas ne upotrebljava kao jedan od crkvenih pojmova nego se njime koriste i neki od onih koji sebe nazivaju ateistima, socijaldemokratama, agnosticima, liberalima… Prije nešto više od desetak godina u Sarajevu se vodila serija medijskih rasprava o tome da li je nikab novotarija na sarajevskim ulicama, ili je dio višestoljetne tradicije koja je privremeno ukinuta uspostavom SFRJ.

Nekoliko novina je tada objavilo fotografije žena pod feredžama i zarovima na ulicama bh. gradova. Najmlađe fotografije nastale su 1949. ili 1950. godine, otprilike u vrijeme kada je širom Jugoslavije počela primjena zabrane zarova u javnom prostoru. Ostale slike su bile od prije Drugog svjetskog rata pa sve do austrougarskog razdoblja. Jedan tada popularni sarajevski kolumnista – komentator društvenih pojava, inače ljevičarskog pedigrea, ili se bar tako isticao, napisao je kako je besmisleno pozivati se na tradiciju nošenja feredža od prije nekoliko decenija, jer bi, po njemu, to bilo kao da neko uspoređuje stare modele automobila koji se više ne proizvode, s najnovijim modelima.

Opet se dakle išlo na tu famoznu „zastarjelost“ islamske prakse u javnosti, ne bi li se očuvao stari, dugo održavani dojam o islamu kao nečemu arhaičnom, nečemu što pripada muzejima i školskim udžbenicima, a ne savremenim modelima bilo čega. Sve ovo ima veze s drugim pojmom, onim što ga se do besvijesti razvlači na društvenim mrežama, naravno i po televizijama, a to je već ono ofucano – građanska država. Iz njega stižu i srodni, kao građanska partija, građansko društvo, građanska opcija, građani..

Neki od onih koji se smatraju ljevičarima u današnjoj Bosni i Hercegovini i bližoj okolini, kao i neki od onih koji sebe ističu kao desničare na istom prostoru, u pokušaju da ponude svoju definiciju građanskog koncepta, najčešće uzajamno suprotstavljene, toliko puta naiđu na smetnju koja se manifestira u samim vjernicima i njihovim objektima. Ovo se odnosi na sve vidljive denominacije u većoj ili manjoj mjeri, ali da izbjegnemo lažnu političku korektnost, treba biti fer pa reći da im najviše od svih vjernika smetaju muslimani, prvenstveno u javnom prostoru.

Iako je još uvijek friško nipodaštavanje džamija od Igora Stojanovića kao SDP aktiviste, ovaj članak nije o njemu, jer on je uglavnom posljedica već dugo postojeće netrpeljivosti prema činjenici da jeste moguće biti musliman i baviti se politikom, ne samo da je moguće nego je i obaveza, pošto nije riječ o pukoj religiji nego o cjelokupnom svjetonazoru i načinu življenja, čime je obuhvaćena i politika. Ovo se odnosi i na žene pod hidžabom i na muškarce koji pohode džamije, a imaju političke ili stranačke funkcije.

Zato je vrijeme da se napokon istakne kako neke javne osobe u Bosni i Hercegovini zamišljaju građansko društvo, šta za njih znači građansko, a šta ne. Isto se odnosi i na brojne novinare zbog čijeg su insistiranja na ovom pojmu društvene mreže skoro pa zakrčene pretjeranom upotrebom „građanštine“.

Najprije da se podsjetimo na neke izjave kojima se, možda i nesvjesno, reklo šta je sve poželjno u jednoj od više verzija „građanskog društva“, kakvo forsiraju neki domaći samoproglašeni kozmopoliti, liberali, demokrate i naravno građani, kako sami sebi tepaju.

Zukan Helez, niotkud iz SDP-a, reče jednom prilikom za male ekrane TV prijemnika: „Mi smo za građansku državu, onda pedeset ljudi glasno; tekbir. Je l' to građanska država!?“

Stjepan Kljujić, usputni gost na Face TV: „Ja kad vidim onu ministricu obrazovanja u Kantonu Sarajevo 'zabrađenu'... Pa šta ona misli, šta misli ovo malo inovjeraca djece kad je vide?!“

Ivo Komšić, bivši sarajevski gradonačelnik: „Bakirovo društvo je islamizirano društvo, jer njemu su temelj društva i države momci koji idu u džamiju. E, zato je važno da 'osmorka' napravi vlast sa HDZ-om, takvim kakav je.“

Dragan Markovina, lijevi povjesničar i desni (h)istoričar: „Ne mogu podnijeti da vidim zamotanu muslimansku djevojku – gadi mi se.“

Feđa Štukan, ljubitelj ekstremnih sportova isključivo u mirnodopskim uvjetima: „Ono što se dešavalo u Sarajevu zadnjih 30 godina je to da su ljudi koji su došli sa sela počeli da vode grad, a o tome nemaju nikakvog pojma.“

Nenad Stevandić, bivši zlostavljač krajiških civila: „Islam se politizuje i postaje dio 'antisrpskog džihada'.“

Tarik Haverić, stručnjak za eurograđanske integracije i dezintegracije: „Bosanskomuslimanski identitet je oblikovan na etnoreligijskim a ne na građansko-republikanskim osnovama.“

Ima toga još, nažalost. Ali nije ovdje suština pojedinačno nabrajanje ionako prevelikog broja ovakvih primjera. Ono što je zajedničko ovdje pobrojanima jeste da se svi zalažu za građansko društvo ili građansku državu a da pritom ne kazuju šta to sve podrazumijeva, kako izgleda građanstvo po njihovim tumačenjima, sve dok ne ispliva iz njih „zajednički imenitelj“. Tada se da prepoznati, građansko društvo je otvoreno za svakoga osim za muslimane. Pritom, kada se kaže muslimani, jedna skupina je prihvatljiva kod ovih „sponzora građanstva“. Misli se na osobe opisane naslovom davnog teksta jednog starog sarajevskog novinara koji je odavno u SAD-u Zdenka Jendruha: „Bošnjaci su prihvatljivi samo ako su ateisti.“

Stoga, svim pobrojanim javnim ličnostima ovom prilikom može se pomoći u razumijevanju značenja riječi građansko društvo ili država. U samom terminu – građanski ili građanska izostavljeni su seljaci. Znači da su seljani diskriminirani samim nazivom tog koncepta. No, da vidimo kako im se još može pomoći u razumijevanju.

  • Svaki dan po nekoliko puta se glasno čuje – Allahu ekber s brojnih munara sarajevskih, mostarskih, travničkih, zeničkih, tuzlanskih, konjičkih... džamija. Zanimljivo da Helezu i njemu sličnim smeta tekbir, ne znaju kako da ga ukalupe u građanski koncept, kada ga neko izvikuje na mitingu, ali im ne smeta u ezanima na koje su valjda navikli, ili možda nisu. Možda im je samo prevedeno značenje tekbira sporno zbog nečega, ali onda je opet do njih, nije ni do tekbira ni do ezana.
  • Mnogi od ovih „građanski“ usmjerenih aktivista znaju samo za ateizam kao sinonim za građansko društvo. Prilično su ograničeni i neinformirani o onome što sami zdušno zagovaraju. Najveći uzori su im zapadnjačka civilna društva, dok istodobno možda ne znaju da se u građanskoj SAD polaže državna zakletva na Bibliji. Ne znaju, ili neće da znaju, kako je neprihvatljivo da predsjednik SAD-a bude javno deklarisani ateista, obično svi oni pripadaju nekoj od tamošnjih crkvenih denominacija. Ne znaju ili neće da znaju ovi „građanisti“ u Bosni i Hercegovini da su etnički identiteti prihvaćeni u građanski uređenim društvima zapada, uporedo s religijskim i vjerskim.
  • Gradonačelnik Londona, kao prvi Pakistanac na toj poziciji u historijatu ovoga grada, s lokalnim vlastima slobodno organizira javne iftare po londonskim parkovima, ne gubeći ništa od uređenja građanske države.
  • U brojnim njemačkim gradovima žive ljudi koji slobodno, pa i ponosno ističu svoje etničko, religijsko, nacionalno i klasno naslijeđe, ili opredjeljenje, usred koncepta građanskoga društva.
  • Građanskom Njemačkom je dugo vladala Kršćansko-demokratska unija a da niko nije postavio pitanje ukidanja prefiksa kršćansko u nazivu partije, zbog navodnog „narušavanja“ građanske opcije.
  • Praznovanje za božićne i uskršnje blagdane je sasvim uobičajeni državni program širom zapadne hemisfere, usred građanskih država.
  • Bosna i Hercegovina je svakako građansko društvo, samo u nekim njenim krajevima se to osjeti više, a u nekim slabije. Na skoro svim TV programima se govori o građanima Bosne i Hercegovine kada naprimjer glasaju. Ili kada su u velikom broju na nekom sportskom meču, ili kada demonstriraju na ulicama zbog nečega. Hrvatska, Crna Gora, a naročito Srbija, zapravo su neka vrsta crkvenih država, ali se time ne bave domaći „zagovornici“ građanske republike, oni takve teme izbjegavaju u otvorenim razgovorima.
  • Vizualna obilježja bošnjačkog etnonaslijeđa nisu samo findžani, džezve, ćevapčići i pite, nego i pokoji fesić, poneka šamija, poneke građanske šalvare, a kafu iz findžana, makar bio i sakriven, smiju piti i građanski ateisti, dozvoljeno im je, ne trebaju se stidjeti. Neće biti manje građani zbog toga.

Valjda će im sada biti nešto jasnije, naprimjer, da i deklarirani vjernici mogu biti građani, praktični vjernici, oni koji ne žele i ne trebaju ostati između ta toliko spominjana četiri zida nego se smiju kao takvi baviti građanskim pravosuđem, građanskim parlamentom, ekonomijom, obrazovanjem, javnim nabavkama, poljoprivredom..

Možda je ovo stanje naslutio još 1993. godine nekadašnji pripadnik 102. motorizovane brigade Armije RBiH u Sarajevu. On je kao svoje ratno obilježje na kapi nosio mali bedž s polumjesecom i s bosanskim državnim ljiljanom umjesto uobičajene zvijezde. Na pitanje svojih suboraca šta mu je to na kapi, kratko je rekao – „Građanska opcija, jarane.“