Zajedno s mamom ubacio sam nabrzaka najnužnije stvari – ono što nosiš kao izbjeglica – u gepek golfa. Isprva smo išli “na leru”, iz predostrožnosti, s ugašenim motorom i ugašenim svjetlima, do pekare “Paštrik”. Jedva da smo išta vidjeli. Nije bilo ulične rasvjete. Po cesti krhotine. Učinilo mi se na trenutak da je zaustavljen kadar filma, da je pritisnuto dugme videorekordera “pause”, u onom momentu apokaliptičnog prizora, kada sve, uslijed neke elementarne nepogode, nečeg stranog i neznanog, teško dokučivog, stane! To je onaj sudbonosni čas kada ono opipljivo, predvidivo, znano i uobičajeno, ono na što ste navikli i saživjeli se s tim – nestaje! Otvaraju se nova poglavlja neizvjesnosti, nepoznatog i neznanog, opasnosti na svakom koraku, onoga za što se ne možete pripremiti knjiški, ili da vam neko “pričom” pokušava prenijeti ta iskustva.
DOJUČERAŠNJI ŽIVOT LIČIO JE NA BAJKU
Ne rade poznate “birtije”, benzinska pumpa... Na ulicama nema nikoga, ne čuju se noćni čuvari u krugu “Centrotransove” radionice, niti ima autobusa. Ne radi komunalna služba, nema ni uličnih pasa, niti zalutalih pijanaca... Nije bilo osvjetljenja u kućama. Ljudi su ili već pobjegli ili su dobro zamračili ionako slabo osvjetljenje svijeća, fenjera, baterija, onoga što im se našlo pri ruci... Bila je to neka nova realnost. Razmišljao sam, vjerovatno da se tako živjelo prije pedeset ili stotinu godinu. U svakom slučaju prije Tesle.
Skoro je svitalo. Razaznavao sam po obrisima i po sjećanju, osnovnu školu, salu do nje, skladište UPI-ja, trošne zgrade do pijace... Gledao sam preko rijeke Stupčanice krovove starog motela, starog zanatskog centra. Prizivao sam slike frizerskog salona u koji me vodila majka (u značenju nena, op. a.) kod tete Šefike. Bila je to neka vrsta navike, rutine. Dolazilo se jednom ili dva puta mjesečno na frizuru, minival, razgovor, savjetovanje. Šefika je znala red. Kada, ko i s kime... Pregledao bih frizerske časopise, modne časopise, katkad bi na tom stolu završilo i sedmično izdanje Praktične žene, sve ono što je izlazilo i bilo interesantno mušterijama. Za svakog ponešto, dok bi se čekalo u redu za “trajnu”.
Isprva bih se igrao, crtao, recitirao, pomno slušao starije, upijao svaku riječ. S vremenom, kako bih rastao, postajao sam nemirniji. Kupovali bi mi igračke. Potom su se počeli pojavljivati i crtani romani na stolu pored ženskih časopisa. Bila je to ulaznica, karta za mir, za nemirno dijete koje je voljelo čitati... Tu sam se i šišao.
Sav taj svijet mirnoće, ustaljenih rituala izgledao je tako dalek, poput bajke... Nije više bilo velikih dječačkih snova, velikih razočarenja... Kao dječak, maštao sam upisati Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru. Znao sam što su propozicije. Imao sam sve zdrave zube, sve petice, dobro sam radio matematiku, bavio se aktivno sportom. Košarkom, malo manje fudbalom. Ljeti bismo na rijeci igrali vaterpolo. U danima kiše, u kućama, tokom ljetnih dana organizirali smo šahovske turnire. Igrali smo remija i jamba. Negdje pred sami rat došla je i društvena igra “monopoli”. Možda su to bile i prve lekcije o tržišnoj ekonomiji. Zimi smo na Bijambarama skijali. Imao sam i specijalno sašivenu “pilotsku” jaknu. Krajem osamdesetih svako je drugo dijete u mom kraju željelo biti ili Piksi/Prosinečki/Pančev ili pilot.
Upijao sam svaki prizor, svaki metar asfalta i kao da sam želio pohraniti, staviti u džep sjećanja, ponijeti sve sa sobom, ništa ne ostaviti dušmanima.
ČETNICI NA UTABANIM STAZAMA
Golfom smo prolazili pokraj stanice milicije. Daidža na mjestu vozača, usporio je... Prišla su dva policajca s automatskim puškama. Upitao je: “Momci, kakvo je stanje?” “Načelniče, došli su do Nule.” Nula je bila raskrsnica u Olovskim Lukama, otkud je kretala cesta prema Sokolu, nekih dva-tri kilometra od centra Olova. “Šta je s našim stanovništvom u Petrovićima, Klisu, Čudima, Miljevićima”, upita daidža. “Još ništa ne znamo, čini se da su u okruženju”, raportira visoki policajac s brkovima, u srednjim četrdesetim.
Sva muslimanska sela u slivu rijeke Stupčanice našla su se iza novouspostavljenih neprijateljskih linija. Nastavili smo dalje, u zraku je visilo pitanje: Šta se desilo s Petrovićima, našom najbližom rodbinom?
Već smo bili na izlazu, pogledao sam prema “trokutu”, toj ozidanoj plohi, spoju dvije obale, dvije rječice gdje one u zagrljaju tvore treću. Otužno je izgledao mali grad, s nekoliko stotina kuća, nekoliko niskih zgrada i jednim blokom višespratnica na obalama Stupčanice, Bioštice i Krivaje.
Stigli smo do krševa. Tako smo zvali prolaz kroz uzanu klisuru, jedini put koji je, uz riječni tok Krivaje, vodio iz Olova prema Zavidovićima. Bio je to jedini put ka slobodnoj teritoriji. Nekada je tu bila uskotračna pruga. U ne tako davnoj prošlosti “Ćiro” je ovim putem prevozio putnike, šumske radnike, činovnike... Pruga je išla sve do Pjenovca, naselja u blizini Han-Pijeska, ovjekovječenog u partizanskoj epopeji, u historijskim čitankama, mjesto stradanja partizanskog komandanta Slaviše Vajnera Čiće. Kao i u Drugom svjetskom ratu, istim putem, iz istog smjera, došli su četnici. Magistralni put prema Sarajevu, odnosno Tuzli, agresor je već bio blokirao.
Vožnja je tekla sporo – tegobna, teška, a ipak jedino smislena i potrebita. Nakon pet minuta od ulaza u krševe, ukazala se Paska Luka. Iznenadio me prizor. Sada već pri jutarnjoj svjetlosti vidio sam poznata lica vozača, majstora i pomoćnog osoblja “Centrotransa”. Autobusi su bili izvučeni tu u taj prirodni zaklon. Grupa radnika prebacivala je transportni kontejner odmah do tunela, ulaza u Pasku Luku.
Sporo smo se kretali. Nasuprot nas pojavila su se dva “dajca” krećući se velikom brzinom ka Olovu. Bili su to vojni kamioni. Vidjevši te prizore, osjetio sam neko olakšanje. Nešto se dešavalo. Nešto se priprema. Nismo sami, ovo mora da je pomoć dopremljena planinskim putevima iz Tuzle ili Zenice.
DJEČAK URANJA U SAN
Došli smo do prvog sela – Boganovića, potom do Križevića. Negdje na ulazu u Solun ponovo sam video kolone, stada ovaca i čobane koji su jučer prošli cestom pored moje kuće. Sada smo se i mi pomjerili pridruživši se toj rijeci izgnanih, nesretnih ljudi, žena i djece što idu ko zna gdje i koliko daleko...
Svi smo proživljavali taj odlazak na svoj način. Mati je tiho plakala, 'nako, da se ne čuje, da nikoga ne uznemiri, a opet očiju punih suza. Daidža je vozio, u svom halu... Bio je na bezbroj sastanaka i pregovora sa srpskom stranom... Ipak, izgledao mi je manje zabrinut nego ranije. Preživio je mnogo teških trenutaka u svojoj zoni odgovornosti. Proglašenje SAO Romanije i podjelu MUP-a na naš i srpski. Proglašenje srpske Opštine Olovo. Redovno su srpski policajci, bivši karatista Milijan i neznane kršne lole, patrolirali pored naše kuće s uzdignutim automatima i prstom na okidaču. Valjda da bi demonstrirali silu. Sjećam se, sa sprata kuće, na tu drskost, uzvraćao sam mahanjem, tek izvezenom malom zastavom s ljiljanima. Tu u blizini bila je i kafana u kojoj su se okupljali puštajući guslarske muzičke uratke na vanjske zvučnike, kako bi se znalo da je to, valjda, (samo) srpski dio naselja.
Preživio je i formiranje rezervnog sastava policije, kada je ta policija bila jedina regularna i legitimna sila, nasuprot JNA, koja je sve više postojala četničkom armijom. Nije bilo jednostavno u tom momentu biti policajac. Preživio je i pokušaje bojkota, prijetnji, prilikom osiguranja provođenja referenduma o nezavisnosti. Podizanje barikada u Lukama, Čudima, Bijambarama i svakodnevne incidente. Ubistvo Brkića na barikadi. Ubistvo čuvara stovarišta drvne građe u Bjelišu. Organizaciju prijema, zbrinjavanja, osiguravanja protoka izbjeglica iz Višegrada, Bratunca, Vlasenice... Izlazak pred oklopna vozila iz Han-Pijeska poslana pred zgradu pošte, u cilju “obezbjeđenja mira” od strane JNA. Prolazak dvadesetkilometarske kolone JNA koja se povlačila prema Srbiji, praćena MIG-ovima.
Vidio sam neku vrstu samopouzdanja u njegovim očima. Zaustavili smo se pred Solunom, pred djelimično oštećenim mostom preko Krivaje koji je vodio u selo Bukov Do, kako bismo propustili kombi krcat izbjeglicama poput nas. U tom momentu daidža se okrenuo, pogledao me i rekao: “Sinko, Olovo neće pasti. Dobro to upamti. Ne daj da ti iko kaže drugačije. Jesi li upamtio?”
Kao da su te umirujuće riječi, uz umor, traumu od sinoćnjeg granatiranja, bezbroj misli i pitanja bez odgovora u mojoj dječijoj glavi, bile dovoljne da utonem u san. Probudit ću se u kući Uzejra i Fahre, u Milankovićima, u izbjeglištvu... Bit će to treće pomicanje s kućnog praga u rasponu kraćem od pola godine...
