Prvog novembra 1918. godine Austro-Ugarska je predala vlast Narodnom vijeću SHS za Bosnu i Hercegovinu. Naime, nakon što je (20. oktobra 1918. godine) formirano Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovonu s Glavnim odborom od 25 članova i Predsjedništvom od pet članova, s poslanicima iz sva tri naroda, do 1. novembra 1918. godine ustrojene su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori, a Austro-Ugarska monarhija je istog dana predala vlast ovom vijeću činom odstupanja namjesnika Stjepana Sarkotića s funkcije.
Trećeg novembra 1918. godine imenovana je prva narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu, sa 10 članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola.
Stjepan Sarkotić, o kojem je knjigu napisao hrvatski historičar Dinko Čutura, bio je posljednji Austro-Ugarski namjesnik u Bosni i Hercegovini.
Čutra piše kako je Sarkotić od aprila 1912. boravio u Zagrebu, gdje je zapovjednik hrvatsko-slavonskog domobranstva. U rat je ušao kao zapovjednik 42. domobranske divizije koja je ratovala na području zapadne Srbije i već se tu Sarkotić ističe svojom vojno-taktičkom umješnošću i hrabrošću, zbog čega je bio odlikovan odličjem Viteza reda željezne krune.
Potkraj jeseni imenovan je vojnim guvernerom u Beogradu i unaprijeđen u čin generala pješadije. Car ga je 22. decembra 1914. imenovao zemaljskim poglavarom u Bosni i Hercegovini i ujedno zapovijedajućim generalom u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji.
Kao zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine Sarkotić se, u tim, ratnim prilikama, našao pred nizom problema koje je trebao rješavati. Valjalo je osigurati stalnu protočnost cestovnog, željezničkog i poštanskog prometa, osigurati redovitu opskrbu gradova živežnim namirnicama i drugom potrošnom robom, omogućiti redoviti rad obrazovnih i zdravstvenih ustanova, održati javni red i mir, osigurati javnost djelovanja redarstvenih i pravosudnih organa, omogućiti uredno administrativno i upravno funkcioniranje općinskih uprava i kotarskih poglavarstava, provoditi plansko rekviriranje stoke, provoditi ratnu mobilizaciju određenih godišta, raspuštati, na temelju zakonskih razloga i političkih prosudbi, pojedine općinske uprave i umjesto njih postavljati povjerenike, osigurati izvanredne smještaje vojske, vojnih bolesnika i ranjenika, omogućiti brze protoke i sigurnost vojnih transporta i osigurati efikasno suzbijanje epidemija.
S obzirom na prijeratnu politiku nacionalnih političkih stranaka, koja je tinjala u ratnim prilikama na bosanskohercegovačkom prostoru, Sarkotić je budno pratio da se to tinjanje ne prometne u političko-remetilačke strasti. Naime, ratne prilike i političke nesnošljivosti ne idu zajedno.
Hrvati su i prije i nakon aneksije prihvatili austro-ugarsku vlast. Smatrali su tu vlast zaštitnicom hrvatstva i katoličke vjere u Bosni i Hercegovini. Nadali su se i priželjkivali da će se Bosna i Hercegovina naći u državnopravnoj zajednici s Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom. Muslimani nisu, tvrdi Čutura, odricali lojalnost austrougarskoj vlasti, ali su pretežito zadržavali neku rezerviranost, mučeni žalom kad su Istanbul smatrali svojim glavnim gradom i kad su Otomansko carstvo osjećali kao svoju državu.
Srbi su i za bosanskohercegovačkog ustanka (započetog 1875.), i za austrougarske okupacije (1878. – 1908.), i nakon aneksije željeli da se Bosna i Hercegovina nađe u državnoj zajednici sa Srbijom. Napad na Srbiju (od početka Prvoga svjetskog rata), doživjeli su kao agresiju na njihovu matičnu državu.
Svoj otpor austrougarskoj vlasti iskazivali su na razne načine: pjevanjem srbijanskih pjesama, isticanjem srbijanskih nacionalnih simbola, potajnim pisanjem parola na istaknutim mjestima u kojima su slavili srbijansku vojsku, srbijanskoga kralja i Srbiju ili omalovažavali i vrijeđali austrougarskoga vladara, austrougarsku vlast i Austro-Ugarsku Monarhiju.
Mnogi su zbog toga, kao i zbog drugih iskaza remećenja javnog reda i mira, bili policijski gonjeni i sudski kažnjavani. Te su represivne mjere u ratnim godinama pripisivane Sarkotiću kao zemaljskom poglavaru. Međutim, te su mjere proistjecale iz duha vladajućega, austrougarskog režima, a ne iz Sarkotićeve lične volje.
U najkritičnijem vremenu, ratnom razdoblju, Franjo Josip je imenovao Hrvata Sarkotića na tu važnu funkciju. Njemu nadređeni u Beču i Budimpešti dobro su znali kako on gleda na budućnost Bosne i Hercegovine. Želio je i predlagao da Bosna i Hercegovina bude ujedinjena s Dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom. Uzalud je na to čekao odgovor.
Prihvaćao je i trijalističko rješenje jer bi se i na taj način Bosna i Hercegovina spojila s navedenim zemljama. U septembru 1918. u Sarajevo je stigao István Tisza, bivši ugarski ministar predsjednik, koji je, prema dogovoru sa Sándorom Wekerleom, tadašnjim ugarskim ministrom predsjednikom, bio u misiji izviđanja o tome što Bosanci i Hercegovci misle o budućnosti svoje zemlje.
Obuzeti svojim velikomađarskim težnjama, i Tisza i Wekerle priželjkivali su da se Bosna i Hercegovina nađe u sklopu poslijeratne velike Mađarske. Tisza se u toj prigodi sastao i sa Sarkotićem, koji mu je iznio svoje lično mišljenje da bi Bosna i Hercegovina svakako trebala biti u okviru Habsburške Monarhije, ujedinjena s Hrvatskom, i to ili kao samostalni dio treće državne jedinice, kako predlažu trijalisti, ili kao posebno, autonomno područje.
Raspad Austro-Ugarske Sarkotić je dočekao u Sarajevu. Vlast je predao Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu, 3. novembra 1918. a 6. novembra napustio je Sarajevo i stigao u Zagreb. Po nalogu Svetozara Pribićevića, potpredsjednika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, bio je, kao i neki drugi visoki časnici, uhićen, ali je ubrzo potom, na intervenciju iz Sarajeva, pušten na slobodu.
Manje od mjesec dana poslije, 1. decembra 1918., proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca sa srbijanskom dinastijom Karađorđevića na čelu. Sarkotić je emigrirao u Beč. Živeći u Beču, Sarkotić je dočekao i početak Drugog svjetskog rata. Umro je u 82. godini života, 16. oktobra 1939.