Krajem prvog mjeseca 1949. godine, na Drugom plenumu Centralnog komiteta komunističke partije Jugoslavije, data je direktiva za bržu kolektivizaciju sela stvaranjem seljačkih radnih zadruga. Izabran je i Organizacioni biro od četrnaest članova (među kojima je, po običaju izbora, i jedan Musliman!). Ovakva direktiva se iz godine u godinu ponavlja jer preostali seljaci nipošto neće u zadrugu, a kad već surovim kaznama budu primorani da uđu u nju, izmiču obavezi da rade ili ako to već moraju, onda to čine bez imalo volje, mlitavo, kao ni sebi ni svom. Stvarajući zadruge, predstavnici vrhovne vlasti preko njihovih leđa dokazuju Rusima kako su najvjerniji sinovi njihove socijalističke revolucije i tu «odanost» plaćaju krahom što ga one proizvode. Otpor seljaka je imao frontalne razmjere.

        - Cjelokupno stanje u zemlji je kritično. Naporedo teku duboka ekonomska kriza i nesigurnost po mir. Stalno nas prate glad i opasnost od ruskog napada nakon svađe oko Rezolucije Informbiroa. U dućanima ne možemo kupiti gotovo ništa, prazni su, a iz svijeta ni jedne lijepe vijesti. Do ove godine ovdje su se obnavljala porušena i u ratu zapostavljena industrijska preduzeća, nastala u vremenima bečke, potom beogradske vladavine, dakle završava se tek prva faza razvoja industrije. A od ove godine na bosanske prostore prenose vojnu industriju i oni postaju njeno središte, s nakanom da se ubrzano i visoko razvija. I mi u Doboju dobismo «Trudbenik», u osnovi vojno preduzeće. Domaće stanovništvo, osobito muslimansko, s nepovjerenjem i brigom gleda na to i suzdržano (a kako bi drukčije?!) prati šta se zbiva. Nemamo u Bosni i Hercegovini ni jednu fabriku ulja, ni jednu fabriku šećera, ni jednu keksa... ma čega značajnog od čega se živi. A eto dolme nas fabrikama oružja. Mjesto dovoljno kruha imat ćemo dovoljno bombi. Nama u Bosni zla sudbina je namijenila da više ginemo nego što se rađamo. Nema u svijetu zemlje da joj je tlo tako bogato prirodnim blagom, a ljudi joj po njemu hodaju gladni. Ne čudi stoga što se javljaju otpori i ovom režimu.

        - Šta nam još donosiš iz Sarajeva? - upitao je Edhem Asima. - «Kuha» li se šta?

        - Da, ali to uglavnom čini organizacija «Mladi Muslimani». Međutim, ni ona neće dugo živjeti. Steže se željezni obruč oko nje, kao što se steže oko svega što je antikomunističko i što je nacionalno. Čuli ste, zar ne, da se zabranjuju čak i nacionalna kulturna društva, tako i naš «Preporod»? Režim se sve jače učvršćuje.

        - Pa ipak list «Mudžahid» živi - uzvrati Edhem.

        - Da, jer je ilegalan, ali će bez sumnje komunisti stići i do njega. Javno se ne govori, ali ljudi znaju da je samo u šeheru ovih mjeseci uhapšeno više stotina mladića osumnjičenih da pripadaju organizaciji, i bez suđenja su poslani na prisilni rad.

        - Ima li glasa o našim poznanicima Izetbegoviću i Kajtazu?

        - Alija je upravo odslužio trogodišnju robiju i sretoh ga nekidan na Čaršiji. Bješe tek stigao u Sarajevo. Pozovem ga na kahvu u Morića han, ali on reče da to nije pametno pošto ga i dalje uhode i prate s kim se sastaje. Zovnem ga kući, u musafirluk, i on se odazove. Napričali smo se do sita, kao ono nekad.

        - Je li zaista organizacija bliska fašističkom pokretu?

        - On tvrdi da nije. «Niko», kaže, «ama baš niko od nas u ratu nije otišao u ustaški pokret niti je postao ustaški funkcioner, niko nije otišao u SS-diviziju niti u neke njemačke jedinice, velika većina nas smo čak bili vojni dezerteri». Dalje veli: «Mi smo bliski jednoj humanističkoj opoziciji ovdašnjem režimu. Za nas su ustaštvo i njemački sistem bili neprihvatljivi. Neće moći izdržati kritički prilaz i historijsku kritiku tvrdnja da smo mi profašistički pokret, da smo prookupatorski pokret. Za to nema nikakvih osnova. Međutim, takvu etiketu im je lahko nalijepiti na nas upravo zbog našega antikomunizma, jer se nalazimo u jednoj nesretnoj situaciji u tom smislu što na izvjestan način izražavamo tragediju muslimanskog naroda koji nije mogao da priđe ni jednoj ni drugoj strani. Sâm nije mogao da opstane: ako ide u partizane, daje dušu, a na drugoj strani prijetila je opasnost fizičkog istrebljenja. Muslimanski narod je razapet. Mi smo osjećali čitavu tu situaiju i bili smo izraz tragike u kojoj se naš narod nalazio i sada nalazi, ali i izraz tog naroda da iz te očajne situacije nađe nekakav izlaz».

        - Znači, nisu mu se ohladile iluzije o prevratu?

        - Bezbeli. Čak je još uvjereniji u snagu mladomuslimanske ideje.

        - Kako on dalje objašnjava tu ideju?

        - Jednostavno: imaju kratak i jasan program u kome stoji da teže stvaranju jedne velike muslimanske države, šire od balkanskih prostora, te nastavku upornije borbe protiv komunističkog sistema. «Naši Muslimani», tumači organizacija, «mogu opstati samo u jakoj nacionalnoj i islamskoj državi i jedino islam može dati sadržaj muslimanskom narodu. A islam treba obnoviti, stalež hodža i šehova je nesposoban za to». Najveća brana na putu preporoda su komunisti. «Njihova je vjera», kaže Alija, «da je konačno došao jedan novi svijet, da treba sve ljude prevaspitati, okrenuti u svom pravcu. A mi nismo imali baš tog uvjerenja! Oni pokušavaju da izvrše duhovnu transformaciju ljudi, da indoktrinacijom ovladaju sviješću ljudi». Kraće rečeno: organizacija, po njemu, «komunističkom vaspitanju suprostavlja muslimanski, islamski odgoj».

        - Kako vrh Islamske vjerske zajednice gleda na takvu organizaciju?

        - Mrko, jer se treba dodvoriti vlastima. «Ulema», misli Alija, «uvijek je organski prirastala uz vlast, pa to čini i sada, a mi smo tipično buntovnička organizacija, uvijek opoziciona. Ulema je lojalna svakoj vlasti. Donijela je čak odluku da nas isključi iz Islamske vjerske zajednice, što prema duhu vjere nema pravo. Neki iz uleme ne kriju da su članovi Komunističke partije. Dođu na sjednice Sabora Islamske vjerske zajednice, a poslije idu na partijske sastanke».

        - Kako onda ti usamljeni idealisti misle stići do cilja? - upitao je smrknuti Nur-efendija.

        - Nikako. Zato sam i kazao kako mislim da će ih režim brzo samljeti. Kad pitate za Kajtaza, mogu reći da je on prvi na nišanu vlasti jer je duhovni vođa organizacije. Držim da neće proteći mnogo vremena do novih strašnih vijesti.

                                                                        *

      Događaji koje je proljetos u Maloj Bukovici navijestio Sarajlija Asim ef. Smailbegović zbili su se u prvoj polovini mjeseca avgusta. O njima su pisali svi jugoslavenski listovi a najviše i najoštrije je to činilo «Oslobođenje». Drugog avgusta taj list je donio udarnu vijest s naslovom: «Juče je u Sarajevu počelo suđenje organizatorima i rukovodiocima terorističke organizacije «Mladi muslimani», u kojoj, pored ostalog stoji: «Pred krivičnim vijećem Okružnog suda juče je počeo pretres grupi organizatora i rukovodilaca ilegalne terorističke organizacije «Mladu muslimani» koji su kao oruđe imperijalističke politike radili na sijanju vjerske mržnje i protiv bratstva i jedinstva naših naroda sa ciljem da nasilnim putem obore narodnu vlast u našoj zemlji i dovedu staru eksploatatorsku vlast koja bi se oslanjala na imperijaliste (...)

        Još tokom narodnooslobodilačke borbe a pogotovo poslije oslobođenja raskrinkan je rad izdajničke reakcije koja je pod vjerskim plaštom služila imperijalističkim porobljivačkim planovima. Kao što su organizatori «Križara» i četnika iskusili kaznu za zločine, tako su i organizatori «Mladih muslimana» privedeni zasluženoj kazni, ali otrovno sjeme njihove zločinačke djelatnosti ostavilo je još, tu i tamo, tragova i tinjalo u svijesti preostalih članova te organizacije. Njima je dala hrane kontrarevolucionarna rezolucija Informbiroa, da opet ožive svoja nastojanja i spreme se na nove zločine» (...)

        Devetog avgusta, nakon provedenog saslušavanja optuženih, javni tužilac je u završnoj riječi, pored ostalog, kazao: «Iskazi okrivljenih pred narodnim sudom i obilje dokaznog materijala sasvim su razjasnili zločinačko djelovanje terorističke organizacije «Mladi muslimani», na čijem čelu su stajali optuženi, ili su u organizaciji predstavljali vođe grupa, ili bili teroristi i slično.

        Zbog zločinačkih planova koje je organizacija imala, po svojim metodama rada, zbog toga što je zloupotrebljavajući vjeru i vjerska osjećanja uvukla u izdajnički rad nekoliko desetaka mladića po svom nacionalnom porijeklu i osloncu na inostranstvo i inostrane obavještajne službe, po svojim terorističkim ciljevima, ovakva organizacija je naročito društveno opasna i kao takva mora da bude uništena do posljednjeg njenog člana (...)

        To je ona ista linija koju su izrodi muslimanskog življa preko Džafera Kulenovića, Hakije Hadžića i Ademage Mešića provodili još u početku okupacije, iznalazeći ustaške koljače koji su zajedno sa ostalim Pavelićevim koljačima punili jame u Hercegovini i potocima krvi nevinih žena, djece, staraca natapali našu užu domovinu Bosnu i Hercegovinu pretvarajući je u zgarište i klanicu, govoreći da su svi Srbi krivi za teško stanje naših naroda stvoreno eksploatacijom velikosrpske i druge buržoazije, koje je baš u Spahi i Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nalazila sigurnog oslonca u porobljavanju naših naroda. Na istoj liniji, da je vjera u opasnosti, oni su radili za agente Gestapoa i Intelidžens servisa. Razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda to je bila polazna tačka ove zločinačke organizacije koja je u svoj program stavila ono što je Pavelić spremao Srbima i svima onima koji nisu bili za ustaše, što je Hitler spremao slavenskim narodima. U njihovim brošurama se govori kako treba likvidirati sve što nije islamsko. To su fašiste i zločinci spremni na sve, jednaki kao ustaše i četnici, koji su vjeru iskorišćavali kao sredstvo za rušenje tekovina oslobodilačkog rata. U tome i leži najveća opasnost ove terorističke organizacije. Bez vjerske mržnje, bez djelovanja na najreakcionarnija osjećanja, ova organizacija ne bi mogla tri dana da opstane. - Sve dotle dok postoji ma kakav rep ove organizacije, postojaće i težnja za razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda. Zato ona mora biti uništena» (...)

        Presuda je proglašena dvanaestog avgusta. Deset mladića je osuđeno na kaznu lišenja slobode sa popravnim radom u trajanju od tri do dvadeset godina, konfiskacijom imovine i gubitkom građanskih prava, a četvorica su osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem. Jedan od četvorice strijeljanih je i najbliži, nerazdvojni drug Alije Izetbegovića - Halid Kajtaz.

                                                                        *

        Nastupila je treća godina braka Zejne Hanine. Mlada žena i dalje nije bila zadovoljna, ali je istrajavala. Ugađajući mužu, postala je žrtvom nastrane strasti. Voljela je muža, no ne i njegovo «vođenje ljubavi». «Moj ljubavni život», razmišljala je, «neobičan je i van normalnog odnosa među supružnicima, sudbina toliko drukčija da bih rekla kako sam s njom mimo ostalog svijeta».

        U mislima se pitala je li već u početku pogriješila što je pristala na Selimova bestidna milovanja, svejedno što su joj se ona većinom dopadala. Čak se brzo navikavala i na ona koja joj nisu godila. To «učenje» ljubavi trajalo je dugo, bez izgleda da će nekad prestati. Najzad je shvatila da je mužu samo žena koju vješto pretvara u iskusnu ljubavnicu. Žrtva je njegove nezajažljive požude. On je to i sam potvrdio kazavši da nije od onih ljudi koji u čovjeku cijene dušu a ne i tijelo. Čini je žrtvom u ime ljubavi.

        No hoteći mu udovoljavati i činiti ga sretnim pristajala je da pred njim hoda gola po kući, da s njim ulazi u kupatilo, da je on svlači i oblači, požudno udiše mirise cijele njene kože... Budio joj je čula, raspaljivao strast, pa je popuštala svemu što čini i predavala se bez truna kontrole. Preuzimala je od njega vodstvo u igri pa se penjala i naticala na nj, sva predana užitku. Čak je jednom rekla: «Mislim da bi bilo zanimljivo kad bi se mazili dva muškarca i jedna žena, ili dvije žene i jedan muškarac». «Vidiš», uzvratio je on zadovoljno, «počinješ lijepo i maštati. Volim to kod tebe».

        Navikla se da je kod njega ništa ne iznenađuje jer je postajala ravna njemu. Oslobađala se predrasuda i straha. «Muž mi je», razmišljala je, «mogu činiti šta mi je volja. Slobodni smo biti majstori u svom ljubavnom životu».

        A da konci njegovih maštanja nemaju kraja, potvrđivalo se i nadalje. U kinu, u toku predstave, sjedeći uz njega, osjetila mu je ruku na svom bedru. Nalazili su se gledaocima za leđima pa joj se nije činilo nužnim da mu ruku vrati. Pustila je da je on pipa. Nije se izmakla ni kad joj je ruka stigla do gole kože na nozi ni kada je krenula uz nju. Zanimalo ju je gdje će se zaustaviti. A nije se zaustavila. Vrhovi prstiju su joj povukli gaćice prema podu. «Zar ne možeš čekati da dođemo kući?» šapnula mu je na uho. Mjesto pristanka, on joj je gestom pokazao nek mu se tiho premjesti u krilo.

        Obavili su igru. Na bestijalan način, ali im se ona učinila hrabrom i neponovljivom. Narugali su se onima ispred sebe. Osjećali su se slobodnijim i zadovoljnijim nego što jesu inače. Pobijedili su bojazan da se nešto ne smije i ne može. Neprirodnost mjesta, rizik od povrede tajnosti i novina stava pojačali su im uzbuđenje i nagon pa im se požuda rasplinula do užitka za pamćenje.

        Njoj su se časovi dok je on bio na poslu otezali i punili dosadom. Zaželjela je pohađati neki kurs poslije koga bi se zaposlila. Selim ju je podržao u tome. Imao je na poslu prijatelja Nurudina Ibrića, inžinjera i šefa tehničke službe, koji je uz to bio i partijski rukovodilac. Čovjek je mlad, njegovih godina, oženjen i nema još djece. «On sa svojom Vidom», kazao joj je, «ne žuri imati djecu. Oboje žive slobodni, kao ja i ti. Uživaju u ljepoti i draži mladosti».

        Pozvali su ih u goste, pripremili svečanu večeru, i trudili se da ih lijepo zabave. To nije išlo teško jer su Ibrićevi bili jednostavni ljudi, otvoreni, srdačni i ponašali se kako su i zamoljeni - kao u svojoj kući. Zejni se svidjelo što nisu ostavljali dojam obrazovanih, «uštirkanih» građana (Vida je medicinska sestra) i ponosa zbog višeg položaja u poslu. Svidjeli su joj se i svojim vanjskim izgledom. Vida je plava, veselih očiju, vitka, mršavija od nje a Nurudin visok, smeđ, skladno građen. Slušali su muziku s radija a i sami su, pošto su okusili vina, zapjevušili i ustajali da plešu. Pričali su viceve, čak i takve koji su doticali duboku ljudsku intimu. Vida, raspoložena i zadovoljna, rekla je Zejni: «Ne zamjeri što ću ovo reći. Mislila sam da ću večeras upoznati tipičnu seljanku, ozbiljnu, skučenu, ograničenog shvatanja... a ti si sasvim slobodna, otvorena, savremena»... «Ipak, jedva sam pismena», uzvratila je Zejna. «To se da popraviti, nadomjestiti», kazala je gošća. «Selim nam je rekao da želiš školu, zaposliti se, napredovati... Svi ćemo ti pomoći».

        A na sjedeljci kod njih bilo je još življe. Više se pilo i više veselilo. Nurudin je ženu uzimao u krilo, posipao joj vino po vratu i prsima pa se potom saginjao i usnama kupio kapi. Ona se umiljato privijala uza nj. Istu igru izvodio je Selim sa Zejnom mada je njoj spočetka bilo nelagodno da pokazuje takve emocije pred tuđim očima. Savladala je tu početnu slabost i opustila se. U plesu su zamjenjivali partnere pokazujući iste manire. Zejnu je u igri iznenadio smion kret Nurudinove ruke koja joj se spustila na dno leđa. Privio ju je bliže sebi pa mu se našla gotovo u zagrljaju. Našla su se prsa uz prsa. Na trenutak ju je zbunio taj gest, ali mu se nije oprla.

        Kad je kasnije provjerila je li to Selim zapazio, iznenadila se odgovoru:

        - Ne treba se skanjivati u zadovoljstvu. Gdje postoje ograničenja tu nema zadovoljstva.

        - A ako ono nije obostrano? - upitala je.

        - Treba se potruditi da bude - kazao je.

        - A šta kad ga odbijem pokuša li da me pipa?

        - Ako ćeš to učiniti, nemoj radi mene - odgovorio je.

        - Ne razumijem.

        - To je stvar prostog ličnog izbora: godi li ti što te muškarac dira ili ne.

        - Svejedno što nije moj?

        - Naravno. Ne postiže se zadovoljstvo samo s mužem.

        Zapanjila se.

        - Znači, kad bih te prevarila s nekim, ti se ne bi ljutio.

        - Ne bih ako bi to bio trenutni hir strasti, sveden jedino na kratku želju da se ugodi požudi, bez nakane da se vežeš za partnera.

        - Ti me onda ne voliš! - uzviknula je.

        - Naprotiv. Zašto bih se ljutio zbog takvog morbidnog čina, kratke bezazlene igre koja te je na trenutak usrećila. Drago mi je kad te vidim srećnu. Drukčije bih postupio kad bi se zaljubila u drugog. Činio bih sve da te zadržim. Da, jer te volim, a ne samo da te želim. Vidiš, ja jasno razlikujem ljubav i požudu. Ljubav i brak imaju osobinu trajnosti i postojaniji su, a požuda i putenost nemaju, ali su ugodniji

        Išli su na izlete. Nurudinovi roditelji su van grada, na Ilinčici, imali komad zemlje. Nurudin je na njemu napravio malu kolibu, brvnaru, koja je služila za sklonište u slučaju nevremena. Ovamo je katkad nedjeljom dohodio na odmor. U blizini se nalazio šumski izvor bistre hladne vode i odatle je pogled sezao do dalekih linija horizonta. I Selimu i Zejni se ovo mjesto veoma sviđalo. Željeli su i dalje dolaziti.

        Jedne prilike poslije ručka u prirodi, dok su muškarci ležali u hladu, zavaljeni u travu, žene su pošle na vodu da se rashlade i osvježe. Osim sunca i podnevne žege grijalo ih je i vino što su ga uz ručak popile. Kad su na izvoru skinule bluze, Vidi je pogled zastao na Zejninim prsima. Pogledala ih je bludnim očima i zadržala se u posmatranju. «Imaš divne grudi», rekla je, «izgledaju kao nedirnute. Kako ih održavaš?» «Nikako», odgovorila je Zejna, «takve su od sebe». Vida je zamolila da ih dodirne i, pošto je to učinila, dopunila je svoje divljenje. «Tako su čvrste, oble», govorila je zadržavajući ruke na njima, «jednake su i uspravne. A vidi moje, ni blizu im nisu». Zamijenila je uloge i Zejnine ruke položila sebi na grudi. Kazala je ne skidajući ih sa sebe: «Volim osjećati tuđe ruke na njima, to mi prija, uzbuđuje me».

        Zejna ovo nije spomenula mužu jer je pogađala šta bi kazao. Rekao bi da je i to lijepo ako osobi prija.

        Na jednom izletu nisu imali sreće s vremenom. Neočekivano se pojavio velik crn oblak nošen jakim vjetrom iz koga se prosuo tako jak pljusak da nisu vidjeli gdje staju. Bili su udaljeni od brvnare. Sklonili su se pod drvo, ali ih ono nije sačuvalo. Do brvnare su pokisli do kože. Kiša je lila a nije bilo ni izgleda da će u skoro vrijeme prestati. Muškarci su sakupili po naramak drva, nešto ih je bilo i u kolibi, te su u njoj zapalili poljsku vatru. Žurili su da osuše odjeću. Svi su poskidali sve sa sebe i komade prostrli okolo po drvima, potom posjedali, jedino Zejna nije. Njoj se činilo neumjesnim da ostane gola. Mogla se odjeća osušiti i na njoj. «To se sušenje može odužiti», opomenuo ju je Nurudin, «rizikuješ da ozebeš i da se razboliš. Ne idemo odavde dok ne prestane kiša». Vida ju je hrabrila: «Ma daj, Zejno, znamo se, svoji smo. Ne ustručavaj se». A Selim je rekao: «Samo se glupi ljudi stide golog tijela».

         I ona se svukla.

        Kurs tehničkog crtača završila je brzo, za manje od godinu dana, uz svesrdnu Nurudinovu pomoć. On joj je nabavljao pribor za vježbe i davao stručne upute a Vida joj davala časove iz gramatike i pravopisa. Učenje je često trajalo do kasno u noć. Ako joj je Nurudin bio na putu pa ostajala sama, Vida ju je zadržavala na konaku. Molila je da spavaju u istom krevetu. Zejna je znala kako joj se prijateljica želi pripiti uz nju i zavući joj ruku u njedra, pa ipak je pristajala na tu intimnost. Navikla se na njenu nježnost, potom i na nemir tijela, kada ju je stala dodirivati usnama.

        Kod Ibrićevih se našla i one večeri kad je Nurudin došao kasno sa sastanka i donio vijest da je primljena na posao u njegovoj firmi. Nastalo je spontano veselje, grljenje i ljubljenje, a Vida joj je u povjerenju predložila da iste večeri svojim muževima prirede nezaboravan doživljaj. Odmah je pozvan i Selim, koji je u naručju donio hrpu boca različitog pića, te je odmah planulo slavlje. Pošto su se dobro ponapili, Vida je ustala, zapalila svijeću a ugasila sijalicu ostavivši prostor u polumraku, te i nju digla iza stola i izvela nasred sobe. Stale su, u sporom ritmu, plesati svaka za sebe, uvijati se i motati oko stola, unoseći se muškarcima u lice, a onda su u igri skidale sa sebe komad po komad odjeće i bacale pred njih, na sto. Oni su, stvarno iznenađeni, gledali igru bez treptaja. I njihova tijela su se palila, ali su mirovala. Još ljepši prizor je nastao kad su se one spojile i nastavile igru sjedinjene. Ruke su im se plele oko tijela, padale po njima, milovale ih... Tonule su u zanos ne pokazujući više da primjećuju ikog osim sebe. Tad su se i muževi digli, obnažili, i priključili igri. Uzeli su žene među se, ne gledajući čija je koja, i u jedinstvenom zagrljaju ponijeli po sobi.

        Sjeća se da joj se vrtjelo u glavi, da je sklopljenih očiju lebdjela bez jasnog osjećaja i žudnje za seksom, ali se ne sjeća kad se našla na podu. Tek krajičkom svijesti, u magnovenju, razabirala je kako joj po cijelom tijelu gmiže puno ruku, toplih i nježnih, da je posvuda dodiruju različite usne. Tuđa tijela je osjećala i u sebi, čak i u ustima.

        Izdaju na toj večeri Selimu nije oprostila. Nije više sigurna ni da li ga voli. Razmišlja hoće li i dalje ostati s njim.

        Nakon što je temeljito razmislila, rekla mu je da joj stanje u kući postaje neprirodno i nepodnošljivo. «Ne može se život svoditi samo na seks», kazala je. «Neću da mi on bude jedino zadovoljstvo». A onda je dodala kako se razočarala u njega. Pustio je da one burne večeri i raspusne zabave postane žrtvom kolektivne pohote. Jeste da je bila pijana i «odvratna», nije se kontrolisala, ali zato je bio on tu da je zaustavi i zaštiti. Započela je provod dajući i ostalima povod da se vesele, no nije željela da se onako završi. «Možda i nisi», kazao je on mirno i nastavio govoriti razložno, ne videći u onoj «proslavi» ništa ružno i sablasno. I niko tada nije bio ničija žrtva, ponajmanje ona. Bila je beskrajno raspoložena, uživala prvo s prijateljicom, koju je zapravo i povukla za sobom na pod, valjala se s njom i grlila. «Potom vam se», nastavio je Selim, «pridružio Nurudin, ali ženi, a ti si ga privukla sebi. Onda sam se spustio i ja i, priznajem, ne samo prema tebi nego prema svima. Svi smo imali ruke na svakome, pa i na tebi. Vidio sam da ih želiš i tražiš ih što više. Uživala si do besvijesti. Uživali smo tako svi».

        Govorio je o tome s takvim mirom kao da priča kako je proveo običan radni dan. Ipak, na kraju je pokazao punu volju da joj ugodi. «Dobro, imat ćemo dijete», rekao je, «promijenit ćemo i obogatiti svoj život».

        Njoj je lahknulo, smjesta se razvedrila. Prišla je i sjela mu u krilo. Zagrlila ga je.

        - Sad vjerujem da me voliš - rekla je. - I ne trebaš se bojati da ću ti biti slabija u krevetu.

        - Nadam se - osmjehnuo se s odobravanjem.

        U to vrijeme stiglo je pismo iz sela. Mati Hana je pitala mogu li pomoći da se doškoluje Zumra. S pismom u ruci, Zejna se zamislila. Željela je prihvatiti sestru, ali joj se učinilo da čuje Selimove riječi: «Rado bismo, no stan nam je mali, tijesan. A za smještaj u đačkom domu mala nema uslova». I već je žalila što će odgovorom rastužiti majku. A i sestru. Što će im produbiti i produžiti brigu.

        S posla se vraćala zajedno s mužem. Usput mu je kazala za pismo.

        - Odgovori nek dođe - rekao je on.

        - Tijesno nam je, imat ćemo i bebu.

        - Pa šta, stisnut ćemo se.

        - Oh, Selime, divan si! - uzviknula je i zaskočila mu na prsa. Posula ga je poljupcima.

        - Hej, šta radiš? - smijao se. - Gledaju te ljudi s ulice.

        - Briga me - uzvratila je.

                                                                                                                                                            *

        Hani se unekoliko popravilo raspoloženje i ojačalo zdravlje nakon što je najavljeno da će iz zatvora biti oslobođeni neki informbirovci, oni koji su bili zavedeni, među kojima je i njen Agan.

        Momak se zaista vratio iz zatočeništva. Došao je kući mršav, utučen i obeshrabren, razočaran u sistem i u ljude koji ga grade. Partijski rukovodioci su jedno govorili dok su trajale borbe i dok se nisu digli do vlasti, a sada su se prometnuli u silnike od kojih svako drhti. Puno ih je koji izvrću osnovnu partijsku ideju, skrnave je i provode po silejdžiskim, surovim postupcima. On nikada nije volio silu ma zbog čega ona stizala. «Mogu se rješavati nesporazumi, sporovi pa i krupni prekršaji bez lomljenja vratova ljudima», mislio je. Nije učinio nikakvo zlo, nije se osjećao nimalo krivim, a obilježiše ga izdajnikom.

        Obilježen, nije više želio ostati u ovoj sredini, gdje će doživljavati podozrenje i nepovjerenje, pa je već sljedećeg dana kazao majci kako ide u svijet. Ona je stegla srce, nije zaplakala, već je uzela Kur´an i njime mu nekoliko puta opasala glavu učeći dovu koja će ga čuvati od nove nesreće. Pokupio je svoje stvari, oprostio se i sa braćom i sestrama, i otišao na kraj zemlje. Zaustavio se u Puli, u čijem je brodogradilištu «Uljanik» dobio mjesto noćnog čuvara i smjestio se u radnički stan za samce, koga je firma imala. Ni ovdje društvena klima nije bila drukčija, ali je barem mogao biti samo svoj, miran i spokojan, s uvjerenjem da ga više niko ni za šta neće propitivati niti uznemiravati.

        A kad je prvi put iz Pule došao u Malu Bukovicu da posjeti rodbinu, donio je majci radosnu novost - oženio se. Nije pisao o svom ašikovanju i pripremi za brak jer nije znao kako će mu mati prihvatiti izbor. Hana se široko obradovala prvoj snahi i upitala:

        - Zar tamo gdje budeš ima Muslimanki?

        - Nije Muslimanka, mama.

        Izgovorio je riječ koje se do tada plašio. Znao je da će njome povrijediti majku, stoga je odgađao kazati da uopće ima djevojku a kamoli da će se njome oženiti. Sad više nije imao kud. Neka reaguje kako hoće, morao je s tim svršiti. I stvarno, ona se ukrutila, stisla vjeđe i poblijedila.

        - Nije ti pravo? - upitao je.

        - Jah, nije mi drago, ne begenišem to - kazala je. Malo se

zašutila, ali je popustila i pomirljivo dodala: - Belćim je to ipak fina cura.

        - Jest, mama, zaista je fina.

        - Nećeš uzeti njenu vjeru?

        - Neću. Nisam ni pomislio na to. Ostat ću ovo što jesam.

        Njenom se licu vratilo raniji mir. Upitala je:

        - Kako se zove?

        - Kristina.

        - Možeš je dovesti da je vidim.

        Prišao je, zagrlio je i poljubio.

        - Hvala, mama! Sad te volim još više. Kristina i ja želimo da nam dođeš i provedeš neko vrijeme s nama. Upoznaj malo i drugi svijet. Pula je lijepa a more još ljepše.

        - Ne zanimaju me ta Pula i more već to kako ćete živjeti.

        Hanu su u kući sustizale i druge novine. Djeca joj zdravo odrastaju i završavaju škole, što je umanjivalo njenu brigu i strah pred budućnošću. Istina živi u dugoj nemaštini, koja joj je teška, ali je bilo barem nade da će je ostaviti za sobom. Akif se okvalifikovao za automehaničara i dobio je poziv za služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, počev od januara iduće godine, a Sabit za pekara i čeka zaposlenje i prvu plaću. Đula i Zumra već idu u nižu realnu gimnaziju a i Muradif se upisao u nju.

        Zbivanja ipak nemaju ravan hod niti čovjek jednak put kroz misteriju zvanu život.

        Obje Hanine kćeri, gimnazijalke, ove godine popustiše u učenju i obje na prvoj klasifikaciji donesoše đačke knjižice sa po tri slabe ocjene. S takvim neuspjehom učenik nije mogao nastaviti školsku godinu. One su zaustavljene u trećoj godini. Hani je ponovo pala briga na glavu. Šta s djevojčicama? Starijoj je šesnaest a mlađoj četrnaest godina. Kasno da počnu pohađati neku srednju školu ispočetka a rano da se zaposle. Mati ih mora izdržavati još ko zna koliko dugo. A nema odakle. Đulina i Zumrina sudbina je  postala sasvim neizvjesna. I djevojčice su tugovale, čak i plakale.

        Onda je, opet, došlo olakšanje. Agan i Zejna se ponudiše da pomognu. Agan bi sebi uzeo Đulu a Zejna sebi Zumru. Oboje imaju mogućnost da u svojim mjestima sestre upišu u večernje škole, tečajeve za odrasle, i na taj način ih «pogurali» u daljem učenju. A kasnije se mogu lakše zaposliti u većem gradu nego manjem, kao što je Doboj.

        Mlade sestre su se razišle, otišle različitim putevima.

        Hani je u kući, ako se izuzme Habibin privremeni boravak s djetetom, ostalo još troje djece, sinovi Akif, Sabit i Muradif. «Moliću Allaha dž.š. da mi pomogne kako bih i ovu djecu izvela na selamet», govorila je spremajući se na sedždu.

                                                            *

        Među mnogim komunistima Muslimanima koji su kanili napustiti Partiju nalazio se i bivši Bukovčanin Derviš Begović. Zanemario je priznanja koja je dobio za doprinos oslobodilačkoj borbi, revoluciji, i dalja napredovanja u službi te odlučno smišljao kako da se oslobodi od partijskih obaveza. Neka njegova očekivanja u novom poretku već bjehu iznevjerena a sad je nastupalo vrijeme kada se razvojni tok počeo krojiti po mjeri partijskih moćnika iz vrha zemlje. Ministar informacija u Saveznoj vladi u Beogradu je još prve godine nakon oslobođenja pismeno sugerisao saveznom ministru unutrašnjih poslova «šta bi trebalo učiniti za popravak položaja Srba u Bosni i Hercegovini». Derviša Begovića je ozlojedilo što se jednostrano i tendenciozno gledaju prilike i stradanja ljudi u zemlji. O tome je govorio pred komšijama Smailbegovićima i ocem Džafer ef., seoskim imamom. «Znam iz pouzdanog izvora», govorio je pored ostalog, «da u ministrastvu gledaju Srbe kao najveće žrtve rata. Za naše izbjegle Srbe, povratnike iz Srbije, smatraju da su u veoma teškom položaju jer se vraćaju bez igdje išta. U jednom izvještaju doslovno stoji ovo: «Ovi ljudi doživljuju svakodnevno razočarenje u svojim ranijim boravištima, jer ih sa podsmehom dočekuju oni koje je ustaška vlast nagradila sa njihovom imovinom. Moraju da moljakaju od vrata do vrata i uzaludno traže ono što im pripada (njihov nameštaj i dr.) u većini slučajeva moleći «sedmake», to jest one Muslimane i Hrvate koji su pre sedam meseci otišli u šumu da bi okajali svoje grehe koje su počinili služeči Pavelićevom krvničkom režimu». Mada sam komunist, ne odobravam što smo u organima vlasti samo mi, a pogotovo što Srbi čine više od dvije trećine ukupnog partijskog članstva, pa je jasno da je većina predstavnika vlasti njihova. A žale se da su slabo zastupljeni! I ne samo to. Stalno nas Muslimane nepravedno optužuju govoreći kako «parola da se ne sme praviti razlika među stanovništvom Bosne i Hercegovine iskorišćava se od strane muslimanskog življa, koji se još nije opredelio ni kao srpski ni kao hrvatski, a sve u nameri da očuva svoje pozicije naročito u činovničkom staležu u kome je zastupljen u nesrazmerno velikom broju. Srbima se mora omogućiti veći udeo u vlasti jer, oslanjajući se na one koji su služili svima režimima od dolaska Osmanlija pa do danas - ovaj poredak će imati slabe perspektive u budućnosti». Sasvim je izvjesno da Srbi već zauzimaju većinu upravnih i najvažnijih činovničkih položaja u Bosni i Hercegovini i to osvajanje će dalje rasti. Primjer za to je i naš Doboj. Zbog toga se povlačim».

        U svojoj ostavci naveo je da se rastaje s Partijom iz porodičnih razloga jer mu je društvena aktivnost ugrozila brak. Više vremena provodi na partijskim sastancima nego kod kuće, s porodicom. Žena mu ne pristaje na takav život. «To je banalan razlog», odgovoreno mu je. «Komunista ne može imati ženu koja ga sputava u provedbi revolucije». Nije popustio i uslijedila je kazna: dvije godine izgnanstva iz grada. Radit će fizičke poslove u željezari Vareš, gotovo dvije stotine kilometara daleko od porodice. On je otrpio nepravdu, prihvatio kaznu i napustio grad. Ni on ni Nejra nisu toliko žalili što će tako dugo biti rastavljeni, jer ih je vezivala čvrsta ljubav, koliko su žalili što će im četverogodišnja kćerkica u svojim najosjetljivijim godinama odrastati bez babe. Nejra se nalazila pred porodom drugog djeteta, pa će se i ono nagledati svijeta prije nego što će upoznati oca.

        Otac Dervišov, imam Džafer ef., tonuo je u dugo razmišljanje o nastalom vaktu pa ipak nije nalazio ni jednu misao od koje bi imao koristi. Sinovi i kćeri mu odrasli, redom odlaze od kuće, ali niko nije dokučio nikakvo dobro. I samom, kao imamu, izblijedio je život. Služba mu je nesigurna a nafaka tanka. «Komunisti», razmišlja on, «bezbožnici, šire svoju propagandu protiv vjere i mladi svijet je zdušno prihvata. Mlađi muškarci više ne dohode na džumu a neki ni djecu ne šalju u mekteb». Puno je njegovih ahbaba koji dobrovoljno ili po sili zakona napuštaju mjesta vjeroučitelja jer ih stalno prate i gledaju s podozrenjem. «Star sam», razmišlja dalje, «zagazio u sedmu deceniju života i ne znam šta više ikome morem da dam. Vakat je da odem. Hoće li me u mirovinu ispratiti država kao svog službenika, islamska zajednica kao svoga vjeroučitelja ili same džematlije kao svog imama, sasvim je svejedno. Neću više morati da slušam kad govore da «od svih nas nijednog nema za koga bi se moglo reći da je prijatelj današnjice i da koristi vjeru u svom radu protiv socijalističke izgradnje zemlje. A neka im Allah dž.š. plati što oduzimaju vjersku i vakufsku imovinu, ne samo zemlju već i objekte, zgrade, dućane»...

                                                *

        Mada je proteklo nekoliko godina od završetka rata, još je trajalo vrijeme vojnih priprema u svijetu i sklapanje agresivnih paktova. Ljudi nisu bili sigurni da se neće ponoviti svjetsko krvoproliće.

        Ovoj zemlji je prijetila neposredna opasnost od država socijalističkog bloka koje su je nepravednom svojevoljom izbacile iz porodice socijalističkih zemalja te je ekonomski sasvim izolirale. Sabotirale su njenu privredu a ubacivanjem svojih špijuna i povredama granica pokušavale izazvati sukob. Naporedo s tim sve vrijeme je zasipana lažima i klevetama.

        Strahovalo se i sa druge strane. Američki finansijski moćnici su podstrekavali ratnohuškaške kampanje i činili sve da oslabe i obore svjetski komunistički poredak.

        Radni narod zemlje bješe osjetljiv na te napade, vanjske i unutrašnje, pa je, odazivajući se pozivu Partije, prionuo na još veći rad, ulažući u obnovu i razvoj zemlje i posljednje zalihe svoje snage. Takav rad i tolika aktivnost te sloga oličena u bratstvu i jedinstvu, bili su odgovor neprijateljima o vlastitoj snazi. Svaki veći pojedinačni ili kolektivni radni učinak imao je u javnosti širok odjek, koji je često prelazio državne granice. Lica neumornih radnika, udarnika, poput Alije Sirotanovića, Abdurahmana Babajića, Ive Divkovića... nisu silazila sa novinskih stranica. Graničilo se s čudom da je malobrojna brigada Alije Sirotanovića za tri dana iskopala l28 vagona uglja.

        Radilo se marljivo i gradilo posvuda.

        U Bosni i Hercegovini, kao i drugdje, nije bilo mjesta u kome se nije uočavao biljeg novog vremena. U Zenici su se montirale nove Simens Martinove i visoke peći; rudari širom Bosne su visoko prebacivali norme iskopane rude; gradila se pruga Lašva - Busovača; pravili putevi, škole, dječiji domovi, ljetovališta za mlade... Uz prvo ljetovalište, što ga je Republika Bosna i Hercegovina prije tri godine izgradila u Cavtatu za svoju djecu, omladina je organizovala dvadeset i šest ljetovališta za četiri hiljade pionira.

        Na to besplatno ljetovanje je otišlo i nekoliko siromašnih

mališana iz Male Bukovice. Hana Begović, prijatno iznenađena, upitala je omladince: «Je li to more, djeco, bilo i prije rata?»

        Među omladinom koja je prednjačila u radu na putu boljeg života još se nalazila njena kći Medina. Hana joj to nije odobravala («Nije curi mjesto u brigadi!»), ali se djevojka nije obazirala na to. Kći joj se javljala s raznih mjesta, ne govoreći o pojedinostima. Tako je mati znala samo da je djevojka živjela negdje i od nečega, ali nije znala od čega. Pred komšijama se sklanjala jer su je mogli zapitkivati štogod o kćeri.

        Krajem godine djevojka ponovo javi da neće doći. Zaželjela se je kuće i porodice, ali je zadržavaju «preče stvari». Trenutno je na moru, u Ulcinju, i radi na mjestu konobarice. Ima novog momka («Zove se Zlatko, ali je musliman, mama, bogami!») koji je voli i ozbiljno kani da je oženi.

                                                *

        Ni svijet izvan zemlje nije bio sretniji. Nisu prestajale provokacije susjednih država koje su slijedile sovjetsku revoluciju i koje su Tita gledale kao socijalističkog otpadnika a Jugoslaviju kao zemlju nekog hibrida, vještačkog poretka koji, ako se ne ugleda na njih, nema budućnosti. Horizonti izvan državnih granica bjehu još tamniji. Jedan američki vojni pilot okončao je prvi let oko Zemlje bez spuštanja. Svijet je u ovom podvigu nazreo sposobnost te zemlje da brzo usavrši svoje ratno vazduhoplovstvo i borbenu snagu. Samo mjesec dana kasnije ministri vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država i jedanaest zapadnoevropskih država potpisali su u Vašingtonu Sjevernoatlanski pakt (NATO), stvorili najsnažniji vojnopolitički savez u svijetu, sastavljen isključivo od kapitalističkih zemalja saveznica.

        Da ni istočni saveznici nisu bez snage odgovorio je Sovjetski Savez 22. septembra, kad je izvršio svoju prvu eksploziju atomske bombe. Uz takve američke bombe, koje su već ubijale u proteklom ratu, znalo se da je počela svjetska trka u nuklearnom naoružanju, što je običnom svijetu zamaglilo vidike prema svjetlijoj budućnosti, jer je zaprijetla opasnost od potpunog uništenja čovječanstva.

        Stanovništvo ove zemlje steklo je i brigu više: Sovjetska vlada je jednostrano ukinula ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i posljeratnoj saradnji s Jugoslavijom. Za njom su se povele i ostale socijalističke zemlje. Sijaset neprijatelja, a prijatelja ni jednog!

        Dalje je zemlja morala sama. Prvo je trebalo olakšati život seljacima jer se nije smjelo zaboraviti da su oni «iznijeli rat na svojim leđima i da ih se nije smjelo ozlojeđivati, okretati protiv sebe, jer ko bi se sutra u eventualnom ratu borio». O nizu njihovih problema, posebno izazvanih blokadom zemlje, govorilo se na plenumu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Bolna rana seljaka bila je kolektivizacija. Edvard Kardelj, jedan od najbližih Titovih saradnika, smatrao je «da je pitanje kolektivizacije pitanje seljaka srednjaka i slabijeg srednjaka, a bezemljaš neka ide u industriju, jer je proleter, a ne praviti ga na silu seljakom». I prema bogatim seljacima, kulacima, trebalo je biti obazriviji bez obzira što su «kroz otkup i vezanu trgovinu dobili najviše industrijske robe. Prisilnim mjerama oduzimanja njihovih viškova ne bismo ništa dobili, a ne valja ni kolektivizaciju frontalno ujediniti s likvidacijom kulaka kao klase. U protivnom, može nam se desiti da kulaci objedine front i stanu na čelo i onih zaostalih seljaka koji neće u zadrugu. Nije dobro da dolazimo u sukob sa seljačkim masama».

        Godina se završila donošenjem Uputstva o osnivanju i radu radničkih savjeta državnih privrednih preduzeća, od kada počinje radničko samoupravljanje, jedinstven primjer upravljanja u svijetu.