Jusići, koji se nalaze na području zvorničke općine, prvo su bošnjačko povratničko naselje u bh. entitetu Republika srpska. U novembru 1996. godine stanovništvo se odlučilo za kolektivni povratak na zgarište svojih nekadašnjih ognjišta, odakle su četiri godine ranije protjerani i gdje su im ubijani članovi porodica. Vratili su se na svoje i uz neviđen elan od uništenog sela s vremenom su izgradili mjesto za primjer ugodnog i mirnog življenja.

Tako je bilo do prošle sedmice, kada se, bez najave, u selu sa svojim advokatima pojavio Vlado Ristanović, jedan od optuženih za ratne zločine počinjene upravo u jusićkim avlijama, baščama, puteljcima i kućnim podrumima. Njegov je dolazak veoma uznemirio preživjele žrtve jer ih je podsjetio na bolne gubitke najmilijih. Optuženi je sa svojim advokatom došao u Jusiće kako bi, navodno, obišao lokacije na kojima su zarobljavani i ubijani ljudi 1992. godine. Neposredno po dolasku, optuženika za ratne zločine prepoznale su mještanke, a potom su ga otjerale iz sela, kao i advokate koji su čekali dolazak policije.

Nakon ovog incidenta, nekima od preživjelih žrtava ukazana je medicinska pomoć, a jedna je žena zadržana na liječenju u bolnici. Oni koji su prisustvovali nemilom događaju dobili su pozive da se jave u Policijsku stanicu Kozluk na informativne razgovore. Istovremeno, uznemireno stanovništvo apelira na vlasti da se Ristanović pritvori i da se do okončanja procesa svim optuženicima oduzme lovačko oružje koje legalno posjeduju.

Optuženika Ristanovića je među prvima primijetila Hajrija Hasanović, koja je prepoznala njegov automobil u blizini kuće porodice Islamović.

“Izašao je Vlado i za njim je došlo još jedno auto, koje je stalo. Svi su izašli i krenuli prema kući Bahrije Islamović. Išla sam putem, a vidim njega na mjestu gdje je ubio Ibru Smajlovića. Prišla sam mu i pitala sam ga: ‘Vlado, ti znaš šta si radio 1992. godine, da si ubio mojoj svekrvi troje djece i muža. Pobio si djecu i ostalim majkama koje sada nemaju nikog. Grize li te savjest? Proganjaju li te njihove duše?’ On mi ništa nije odgovorio. Još sam ga podsjećala na njegove zločine, da mi je ubio svu familiju i sestrinu isto. U to su pritrčale i ostale žene. On je pobjegao autom. Mi smo sjele na put. Već sam išla u Kozluk da dam izjave o tome”, kazala nam je Hasanović.

Oni koji su preživjeli Ristanovićeve dolaske u Jusiće 1992. godine svjedoče o stravičnim događajima. Sadet Islamović, koji je tada bio jedanaestogodišnji dječak, tri decenije poslije živi s traumom koju je, kaže, zadobio očekujući trenutak kada će ovaj optuženik povući obarač, pucati i usmrtiti ga.

“Bio je 27. maj 1992. godine, kada smo majka, sestra, komšije, rođaci i ja bili zarobljeni u podrumu mog amidže. Kuća je zapaljena. Gornji je sprat gorio i dijete je zaplakalo. On je nogom razvalio vrata i ušao psujući nam tursku majku. Istjerao nas je sve napolje. Našao je pasoš mog amidžića Rasima Islamovića i rekao je da će nas sve pobiti ako on ne izađe iz šume. Moja rahmetli strina je dozivala Rasima, govorila je: ‘Iziđi, Rasime, pobit će nas!’ Rasim je, nažalost, izašao i on je, kao i amidža Mustafa, pronađen u masovnoj grobnici Ramin grob. Taj isti Ristanović mi je lično stavio cijev pištolja u usta i moja je rahmetli majka zavrištala: ‘Nemoj mi dijete ubiti! Ubij mene!’ On je tada uzviknuo: ‘Prekini’ i povukao mi je cijev iz usta, a ja od tada imam traumu.

I odlasci na Sud BiH za mene su traumatični. Kada čujem za ovog čovjeka, veoma se uznemirim, a kamoli kada ga vidim. On sada dolazi na mjesto odakle je odvodio ljude. Zamislite kakva je to drskost! Išao je kroz privatno imanje na mjesto gdje se to desilo. Prepoznao sam njegove advokate koji ga brane u Sarajevu, došli su da pregledaju i fotografiraju teren. Kako se osjeća majka kojoj su ubijena tri sina i muž kada pogleda zločinca koji slobodno dolazi u Jusiće? Kada su žene zavikale, oni su pobjegli u auto. Ovo je čista provokacija Bošnjaka na istoku Bosne”, naveo je Islamović.

Naš sagovornik je svjedok protiv Ristanovića i ostalih, no zbog svog angažiranja da se optuženi adekvatno kazne, Islamović je dobivao razne prijetnje. Slali su mu, kaže, poruke putem telefona da će mu kuća u kojoj živi s porodicom biti minirana, da će mu baciti bombu, da će mu zapaliti auto, da ga prate... Zbog toga je dobio policijsku zaštitu.

Uskoro bi u procesu protiv optuženika trebala svjedočiti još jedna žena, koja je 1992. godine bila maloljetna. Iako je opisala šta se dešavalo 27. maja 1992. godine, nije željela da objavimo njen identitet prije svjedočenja. 

“Tačno u 11 sati tog dana počele su padati granate. U strahu sam bježala za sestrom. Dva brata su ostala s majkom. Uspjele smo pobjeći u podrum, gdje je došao zločinac Vlado Ristanović zvani Tošanov i izveo sestru, mene i mog oca. Na stanici smo se spojili s majkom i braćom, ali su nas razdvojili. Odvajali su muškarce i žene. Odveli su brata i oca prema Malešiću i od tada više ništa nismo znali o njima do 1998. godine, kada su pronađeni njihovi posmrtni ostaci”, kazala je.

Husein Muratović, predsjednik Mjesne zajednice Jusići, kaže da su u vrijeme kada je optuženik došao u Jusiće u Sarajevu trebali svjedočiti Biba Smajlović i Esad Ibrahimović. Muratović ističe da mu nije poznato zbog čega je suđenje odgođeno. Također, naglašava da je rekonstrukcija po zahtjevu Tužilaštva BiH obavljena prije dvije godine.

“Tada je sve legalno urađeno. U policiji u Zvorniku i u Kozluku imali su najave o tom događaju, oni su obezbjeđivali te radnje i poslali su svoje inspektore kao predstavnike, čije su iskaznice provjerene. Krenulo se od Odžačine i završilo u Malešićima, a rekonstrukcija je trajala pet sati. Sada branitelji nenajavljeno dolaze u privatnoj režiji da vrše neku svoju rekonstrukciju. Pošto su se pomolili iz pravca groblja, najvjerovatnije je da su bili prvo pred kućom Mustafe Islamovića, kojeg je Vlado Ristanović ugušio. Na to mjesto, gdje je stavljao djeci oružje u usta, došao je autom Lada Niva. Mi poznajemo to vozilo, jer njime često dolazi kod Milorada Šakotića u Šakotiće. Ristanoviću je strogo zabranjeno kontaktiranje sa svjedocima i ovo je čista provokacija. Zločinac koji je ubio Ibru Smajlovića na ovom dijelu (pokazuje rukom, op. a.) došao je na mjesto zločina. U roku od nekoliko minuta narod se okupio. On je krenuo da bježi. Brzo je došla policija, što je također čudno jer su na neke ranije pozive dolazili s tri-četiri sata kašnjenja”, navodi Muratović.

Mještani Jusića, dodaje Muratović, zahtijevaju da se Vlado Ristanović uhapsi jer krši sudsku zabranu.

Tražimo da se svim optuženicima oduzme lovačko oružje koje legalno posjeduju, ne samo u Jusićima nego u svim predmetima ratnih zločina, jer goniti ratnog zločinca koji ima papovke, karabine ili pištolje van je svake pameti. Prema tome, naša je poruka da smo uznemireni, ali se ne plašimo. Poručujemo da je ovo naše, a zna se kako i uz čije odobrenje se vrši rekonstrukcija. Ovo se radi s ciljem zastrašivanja svjedoka, a volio bih da izjave u Kozluku na okolnosti dolaska zločinca u Jusiće dajemo u prisustvu inspektora SIPA-e koji su radili na predmetu, jer je praksa zvorničkih vlasti da, kada date izjavu, ne dobijete svoj primjerak, a poslije te vaše izjave može zloupotrijebiti ko hoće i kako hoće”, sumnja Muratović.

Hazim Mustafić, predstavnik porodica ubijenih, zarobljenih i nestalih lica u Jusićima, kaže da nije vjerovao da neko smije povući potez kakav je napravio Ristanović.

“Dobio sam informaciju da se nešto uključuje i tužilaštvo iz Bijeljine. U Tuzlu u bolnicu odvezena je Sakiba Junuzović, čiji je muž Fadil Junuzović ubijen u 21. godini, kao i svekar koji je imao pedesetak godina. Njen brat Haso Mustafić, koji je bio 1966. godište, zaklan je u Jusićima. Ona je ostala s dvije bebe i prije tri sedmice svjedočila je na sudu, što ju je podsjetilo na sve traume. To su sve učinili Vlado Ristanović i četnici 27. maja 1992. godine i gledajte te smjelosti da sada diraju stare rane. Bilo je mučno. Zamislite kako je jučer bilo Sakibi i njenom sinu kada su vidjeli da zločinac, koji je došao svojim civilnim autom da podsjeća žrtve na to šta im je uradio 1992. godine, hoće da uđe u njihovu kuću, odakle je njenog muža iz podruma lično Vlado Ristanović odveo u Malešiće. Tamo su pogubili sve muškarce starije od šesnaest godina.

Želimo da se on liši slobode jer je stanovništvo zgroženo ovim njihovim potezom. Ja sam prišao jednom od advokata i pitao sam ga kako je smio doći i po čijem nalogu, a on mi je rekao da ima nalog od tužilaštva, ali mu je ostao kod kuće. Tužiteljica Zorica Đurđević bila je zaprepaštena kada smo joj javili šta se dešava. Kasnije nam je kazala da su branitelji rekli da su bili kamenovani, napadnuti i tučeni, što nije tačno. Slagali su šta se ovdje dešavalo. Mi smo Vladi Ristanoviću rekli da odlazi i on je, kada je izašao iz našeg sela, autom udario u neki direk, a rekao je da smo to mi uradili”, kazao je Mustafić.

U Jusićima je prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu živjelo oko četiri stotine i pedeset stanovnika, a ubijeno ih je ukupno šezdeset. Danas u ovom mjestu živi približno tri stotine osoba, uključujući i četrdesetero djece.

“Do 2009. godine ovdje je bilo stotinu i dvadeset i petero djece. Vrijeme je učinilo svoje, ali niko se nije odrekao svog mjesta i svog imanja. Ako vidimo da naši mještani sada žive i rade u inostranstvu, a ovdje ulažu i grade kuće vrijedne stotine hiljada maraka, to nam govori da su odlučili da neće trajno napustiti rodnu grudu”, poručuje Husein Muratović, predsjednik MZ Jusići.