Povijest Pećigrada začinje se u jednoj očajničkoj žalbi. Godine 1465. piše Ivan Kladuški kralju Matiji da mu se Martin Frankopan navalio na kosti i da mu mira ne da. Otkako je naslijedio imanje od oca Šimuna, koji se nakon jedne prepirke odijelio od brata Ivana, pa su pored Kladuše sazidali još jedan grad, koji zovu Donja Kladuša, Martin Frankopan mu je gotovo sve posjede oduzeo koristeći razne smicalice, prevare, ucjene i golu silu.
Ostalo mu je još nešto zemlje oko Kladuše i imanje koje oni zovu Peć, ali se Martin Frankopan zauzeo da ga i bez toga ostavi. Kako je te godine u Krajini, sa zadatkom da uredi odbranu od Osmanlija, boravio ban Ivan Tuz od Laka, kralj se obrati njemu da izvidi šta se dešava i da pomogne mladom plemiću, svom imenjaku. Dva se Ivana nađoše u Gornjoj Kladuši i ustanoviše dogovor: neka ban uzme Peć pod svoje i neka je drži sve dok mu se troškovi odbrane ne naplate, a u zamjenu neka on Ivanu Kladuškom izruči Blagušu kod Kašine, koju je dobio od zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza, brata svog.
Kad je ispratio Ivana Kladuškog, koji jedva čekaše da pobjegne s Krajine i riješi se prijetnji i ucjena Martina Frankopana, ban Ivan Tuz podiže na jednoj litici ponad sela grad Peć. Tom jakom tvrđavom pokaza on svim plemenitašima koji kidisaše na posjede slabijih da zemlje pećke ima ko, čime i iz čega da brani. Pete godine pozva on Ivana Kladuškog da mu isplati troškove odbrane, znajući da ovaj neće biti kadar jer je trebalo isplatiti i toliku tvrđavu. Drugi njihov dogovor, sačinjen među zidinama grada Peći, potpuno je skršio Ivana Kladuškog. Tek kada se vrati u Blagušu i sve sabere, shvatit će on da je gore prošao nego da ga je perutao Martin Frankopan. Troškovi odbrane stajali su ga, pored Peći, i preostalih imanja u Kladuši što ih je uspio spasiti od grabežljivih Frankopana. Sve je procijenjeno na 4.000 forinti, u što se ima uračunati i precijenjena vrijednost Blaguše kod Kašine.
Nakon tog dogovora, historija još koje desetljeće prati plemiće kladuške, a onda im se trag potpuno zameće i ostaše iza njih tek zidine dvora ponad Blaguše koje su se nekada u junu crvenjele od dozrelih trešanja, a danas se tu njišu debeli hrastovi nad zagrebačkim naseljem Sesvete. S druge strane, bilježi ona, historija, da je ban Ivan Tuz od imanja svoga imenjaka i još nekih posjeda koje mu je namakao njegov brat Osvald Tuz zgrnuo 60.000 zlatnih dukata i pobjegao u Mletke, gdje postade patricijem republike.
Trideset godina nakon ove prevare, neznano kako, kao vlasnici Peći, pojavljuju se djeca Ivana Tuza – Alfonz i Sofija. Posljednje godine 15. stoljeća oni prodaju Peć i okolna imanja braći Šubićima Peranskim – Jurju, bilježniku kraljevske kancelarije, i Ivanu. Iz ruku Šubića Peći prelaze u vlasništvo Jurčca Gusića i ovija ih prava tragedija. Sin jedinac, kojem historija zauvijek sakriva ime, biva uhvaćen od janjičara i odveden u roblje. Jurčac Gusić daje se u bjesomučnu potragu. Obišao je sve gradove na granici i završio kod rođaka Gusića Brekovačkih, nadaleko poznatih špijuna kojima ne bijaše ravna i koji dolazaše do nevjerovatnih informacija iz najudaljenijih neprijateljskih tabora. Preobučenog u Vlaha, tri godine vodali su ga Gusići po Bosni, a on je na svakom konaku driješio kesu i pričao o silnoj ljubavi kojom je vezan za sina i poručivao onima koji ga sužnjiše da je spreman prodati cijeli grad i sva okolna imanja za njegovo izbavljenje, i svakojakih ponuda tu još bijaše. Ali džaba, sina nije našao, a na povratku njega nađe smrt.
Sin Jurčca Gusića nije izbavljen iz sužanjstva ni 1520. Te godine njegova mati, ostavši sama na Peći, da bi izbjegla sudbinu kladuških, odluči da posini kaštelana krupskog Ugrina Mihajla Turaka od Sándorfalve. Taj Turak bijaše neustrašiv i ne bojaše se ni Osmanlija ni nezaježljivih domaćih plemića. I danas se u arhivima zagrebačkim može naći ugovor koji je pred senjskim kaptolom Jelena Gusićka sklopila s Mihajlom Turakom, na glagoljici. On se tu obavezuje da će Jelenu držati za mater, “a ona mu sve svoje daje i izručuje, nebudući od nikogare stisnuta ni prisiljena na to, nego od svoje dobre volje i otinja ovim načinom: grad Peć Kladušku sa vsimi seli, ke rečenomu gradu slišaju, ča je selo Zapeće, drugo selo Podpeće, treto Cimin vrh, četvrto selo na Šedle, peto Vidonina, šesto selo Grabrovnik, sedmo selo Ričica, osmo selo Topolovac, deveto Malovci i sa svimi njih kotari i ča k rečenom gradu pristoji...”
Iako su prošle tolike godine otkako joj je sin nestao, Jelena ne gubi nadu i negdje duboko u sebi čvrsto vjeruje da je živ i da će se vratiti, pa smatra da tu njenu vjeru treba zabilježiti i u ugovoru. Ondje piše ovako: “da ona drži grad i sela zajedno sa Turak Mihalen, dokim je živa, a po smrti njenoj da bude Mihalu Turku i njegovom ostanku vikovičnim zakonom – s ovim patom i načinom, da bi joj sin izlazil iz Turak, da ima vse zgora imenovano na pol pojti.” Historija bilježi da se mladi Gusić nikada nije povratio iz ropstva, a da je Mihajl Turak gospodario nad Peći punih dvadeset godina, i to tako vješto da su nakon njegove smrti ovaj grad, sve dok ne pade u ruke Osmanlijama, zvali “Mihajla Turka Peć”.
Pred konačnu predaju grad Peći je pao u takvu bijedu i siromaštvo da se ime “Mihajla Turka Peć” sve rjeđe izgovaralo. Nekadašnje moćne plemićke porodice, koje su se međusobno otimale za gradove i posjede, spremne i zaratiti zbog nekoliko zemljišnih međa, i same su toliko osiromašile da su im njihovi posjedi predstavljali pravi teret. Kako su nekada slijepo otimale imanja od slabijih plemića, tako su sada molile one jače, ili udaljenije od granice, da ih uzmu pod svoju skrb. Tako su i Peći doživjele sudbinu mnogih gradova u Krajini. Posada koja je branila Peć tako dugo nije primila plaću da su na kraju uslijed gladi ostavili grad i otišli u potragu za hranom. Bila je godina 1577. i većina gradova između Une i Korane bila je u osmanskim rukama, a zemlja i posjedi bijahu pusti i spaljeni sve do Karlovca, do Slunja, do Zagreba, mogao si tri dana hodati a da ne sretneš živa čovjeka, da ne vidiš kuću ni hajvana niti išta što bi se moglo pojesti.
Za vrijeme Osmanlija Peć su držali Beširevići. Posljednji od njih ujedno je i najpoznatiji. Bio je to glasoviti Hasan-aga Pećki. Jahao je na čelu Krajišnika s Husein-kapetanom Gradaščevićem i sjekao na Kačaniku osmanske nizame neštedimice. Ali, prijek i silovit, nije razumijevao diplomatske začkoljice niti riječi kojima je oduzimano njihovo iskonsko značenje, pa tako nikako nije mogao dokučiti Huseina i njegovu odluku da stane i da sačeka ferman kojim ga sultan postavlja za vezira bosanskog, već je htio da bosanska vojska hukne silovito prema Skoplju, da pomogne Mustafa-paši Bušatliji Skadarskom da ga zauzme, a onda da, skupa s Arnautima, krenu prema Stambolu i uz pomoć Muhameda Ali-paše Misirskog, koji je tada, kazivalo se, prodro skroz do egejskih oblasti i u kojem, vele, plamti krv arnautska, skrše osmansku dinastiju zauvijek i ovladaju cijelim carstvom, baš onako kako je u Egiptu Ali-paša sasjekao memlučke vođe i ovladao cijelom zemljom.
Iz Huseinovog šatora na Kačaniku, gdje se gledahu pokloni koje je sultan poslao Zmaju od Bosne s molbom da se strpi i da će uskoro i ferman stići, prvo se začuo grlat bariton Hasanagin: “Ja nama ne dam, i ovi kilimi i sva ova bunturija škljokava poslata je samo da nas umrtvi, baš ko kada fakin hipnotizira zmiju, a onda...”
Nikada nije dovršavao rečenice. Nije imao vremena, reći će jedni, a drugi će kazati da jednostavno nije bio čovjek od govorancije. A Hasan-aga već izlazi iz šatora, ljut da se sav puši. Za nesreću šatorski mu se baldahini zakače za balčak sablje, pa se namuči dok ih strga. Bijesan, sve škrgućući zubima, na kraju se morao mašiti sablje i obračunati s neposlušnim šatorskim ulazom – sasjekao ga je u rize. U tri koraka došao je do kobile Lastavice i, ljut, zaboravivši i na godine i na gojaznost, pokušao da se kao nekad hitne u sedlo, ali ovaj njegov naum ispade smiješan.
Bijesno je zvirnjao po slugama dok su mu, onako zadihanom, podizali teške noge na skemlije s kojih se verao na konjske sapi, tražeći ma i najmanji trag zatomljenog smijeha u njima pa da i s njima završi kao s onim ulazom u Huseinov šator. Dok se konj pod njim vrtio ne znajući na koju će stranu, okrenuo se prema šatoru i opsovao: “Jebla vas politika, da vas jebla.” Neki kažu da je i pljunuo. Ali u to je teško povjerovati jer se takva gesta, ma koliko da je bio ljut, ne uklapa u njegov karakter. Podbo je konja silovito i jurnuo kroz logor kući, u Bosnu. Krajišnicima ništa nije trebalo objašnjavati. Ostali su tek toliko da se u miru spakuju.
Cijelu godinu Hasan-aga nije htio čuti za Huseina i njegovo vezirovanje. On je radio po svom i jednakom žestinom upadao u kaurske zemlje, pljačkao, pustošio i robio, ne obazirući se na upozorenja koja su stizala iz Sarajeva da se s tim jednom već prekine i da austrougarski ćesar ozbiljno prijeti. Ne samo da nije mario za takva upozorenja već je svaki put kada bi došao Tatarin iz Travnika odmah sazvao vojsku i naredio im da udare još žešće, a veziru je vraćao poruku probušenu u sredini: “Evo, dobro smo je proučili i vraćamo je svijetlom veziru šuplju da je brez bihuzurluka natakne na neku stvar.”
Pa ipak, neko duboko poštovanje između njega i Huseina bilo je jače od svega, pa i od toga da su bili posvađani, na nož što se kaže. Bilo je jače i od toga što je sve više smetao i samom Huseinu, koji je iz mjeseca u mjesec postajao sve nervozniji jer obećani ferman nikako nije stizao. Sve je češće Husein dolazio na Savu i potajice zavirivao preko granice, znajući da mu jedino otamo može biti pomoći. Ali, austrougarski ćesar imao je jedan uvjet: tražio je da mu, prije bilo kakvih razgovora, izruči Hasan-agu, koji im desetljećima ne da mira i postaje sve opakiji i sasvim nerazuman.
U toj stvari Husein-kapetan se nije dvoumio – nije bilo te cijene za koju bi izručio nekog ko je jahao s njim i ostvario ovo što danas imaju, a Hasan-agu posebno. I držao se tog stava dosljedno, do kraja, čak i onda kada je, poražen, morao prebjeći preko Save Austrijancima. Lakše mu je bilo podnijeti izgnanstvo u Stambol nego da na duši nosi nekadašnjeg prijatelja Hasan-agu. Da li su se sreli tamo, u izgnanstvu? O tome historija šuti. Da li su se pomirili? I o tome historija šuti. I o svemu ostalom. A trebao bi se već jednom naći kakav odvažan historiograf pa da se uhvati i tog posla, da se opiše kako su vrijeme provodili i kakvi su odnosi vladali među njima, bosanskim izgnanicima koje dopade takva sudbina da im jedan od najotvorenijih gradova na svijetu postade tamnica.
Historija je utvrdila da je Hasan-agu i mnoge uglednike u Istanbul 1832. godine protjerao bosanski vezir Mahmud Hamid-paša. S njim su s Krajine odvedeni i Džafer Beširević, i Mujo Babić, i Alija Krupić, i mlađahni Alija Kedić, koji tada bijaše u Hasan-aginoj službi te se on vrati i, dva desetljeća kasnije, javlja se kao jedan od vođa pobune protiv Omer-paše Latasa. Šezdeset šest godina poslije historičar Milenko Vukičević u časopisu Bosanska vila objavljuje tekst pod nazivom “Hasan-aga Pećki” i u njemu citira Hasan-agine riječi upućene Kediću na konaku u Novom Pazaru. Ako su zaista Hasan-agine, iz ovih se riječi čuje da nije bio tek ljuti krajiški junak koji progovaraše sabljom, već čovjek koji je duboko osjećao Bosnu i tako je dobro razumijevao da njegove riječi izgovorene skoro prije dva stoljeća i danas zvuče tako aktuelne da natjeraju čovjeka na šutnju.
Hasan-aga je, tvrdi Vukičević, rekao i ovo: “Odavno si kod mene, moj Kediću, poznaješ srce moje, znaš šta sam radio, pa kada se vratiš u Bosnu, radi što više možeš, ne kloni se begova bosanskih, znaj da su to pravi Bosanci, svaki je ponosit i voli zemlju svoju, ne preziri raju hrišćansku, u raji je velika snaga. U savezu begova bosanskih sa rajom hrišćanskom, sa narodom bosanskim, leži budućnost Bosne i naroda u Bosni. Ali znaj da u tom savezu dva staleža jednog naroda ima toliko snage da odoli svakom neprijatelju, pa ma ko bio.”
Po svoj prilici, Ale Kedić, kao lični Hasan-agin pratilac, nije ostao dugo u izgnanstvu. Kazuje se da je već naredne godine veliki vezir htio da upozna silnog bosanskog junaka te da je pozvao Hasan-agu na kahvu. Nakon ugodnog razgovora ispunjenog čestim vezirovim šalama i doskočicama, Hasan-aga se pri povratku u svoje odaje srušio i ostao na licu mjesta mrtav.
Svoje posljednje damare u silovitim bujicama historije, prije nego se stropošta u krnjave ostatke nekadašnje slave i skruni u napuštene zidine po kojima se sunčaju gušteri, Peći će odažeti, kako se to kaže u Cazinskoj krajini, u jesen 1878. godine. Tada su se mnogi očajnici, zavaravajući sami sebe, uvjeravali kako se u maglama što se dizahu od Lučke može nazrijeti odsjaj stare slave koju je širio ovaj grad kada je u njemu stolovao Hasan-aga. Nakon predaje Bihaća, dio Krajišnika ustalih protiv austrougarske okupacije položio je oružje i povukao se prema Bosanskom Petrovcu, a najbuntovniji dojahaše ovamo, u Peći, da se bore do posljednje kaplje krvi. Na čelu su im bili hadži Hasan Salkić, Ahmed Musić i Ibrahim Medinelija.
Ovako, podižući spomenik posljednjim krajiškim junacima, ne bez romantičarskog zanosa, piše Radoslav Lopašić: “Bilo je tuj osobito krajišnika iz Kladuša, Todorova, Bužima, Jezerskog, Stiene i Peći, a medju njima više od tri stotine turskih nizama. Ustaše su smjerali napasti Cazin i prisiliti tamošnje žiteljstvo da se ustanku pridruži. Austrijska vojska imala je dosta muke i mnogo je krvi proteklo na obje strane, dok su ustaše u gudurah i po hribovih Pećki 6. i 7. listopada g 1878. svladani. Svaki pedalj Pećke zemlje branijahu ustaše s odličnom hrabrošću, osobito pak Kladušani, koji najdulje u borbi uztrajaše; istom kad je austrijska vojska pod sam grad Pećki doprla, izvješena je biela zastava.”
Džamija unutar zidina starog grada u Pećigradu izgrađena je, kako piše na originalnom tarihu, 1768. godine, u vrijeme sultana gazi Mustafa-hana. Više je puta obnavljana, a posljednji put 2000. godine od oštećenja nastalih uslijed posljednjeg rata. Kazuje se da su i ovdje, oko džamije, padale granate kada je poginuo Nevzet Đerić, komandant Četvrte brigade Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne, kako zvanično Fikret Abdić prozva svoju vojsku. Taj se Đerić početkom augusta 1994. godine s cijelom brigadom zabarikadirao unutar zidina starog grada i oko čuvenog spomenika poginulim partizanima. Iako bijaše u potpunom okruženju od Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, nije se htio predati. Nakon njegove pogibije, nad ulaznim vratima u stari grad zavihorila se bijela zastava, a ispod nje nastupilo je više od hiljadu Abdićevih vojnika s podignutim rukama.