Većina nas je ležala i odmarala unutar zemunice, a Husnija i Miralem nabijali su zemlju između dva balvana. Pohvalio sam ih, onako uz zezanciju, i krenuo dolje prema putu.

Put je bio dvostruko proširen jer su po njemu prolazili tenkovi i kamioni te druga vojna vozila. Odjutra je bio sav blatnjav od kiše koja je cijelu noć padala.

Nosio sam pušku, tzv. srpkinju (kalašnjikov s preklopnim kundakom proizveden u kragujevačkoj “Zastavi”), prislonjenu na rame.

Kad sam se spustio do puta i zatim krenuo gore, prema idućem brdu, pogled mi je ostao na karoseriji razvaljenog kamiona. Još na početku rata, kada su naši držali širi pojas linije prema Vukšiću, taj je kamion aktivirao čak tri tenkovske mine. Pogledao sam, zatim, malo naviše i krenuo prema velikom hrastu odakle se mogao vizualno nadzirati veliki dio naše linije.

Kad sam stigao do hrasta, ugledao sam vojnika s malo drugačijom uniformom od naše. A kad je i on uočio mene, vidljivo je bilo da se malo uspaničio. Mahao je rukom dolje prema putu, baš negdje u smjeru u kojem je bila ona spaljena karoserija kamiona. Mahao je kao da nekoga zove. Kada sam ga malo bolje pogledao, prepoznao sam jasno srbočetnički grb te se istog časa bacio iza debelog hrasta.

Čim sam dotaknuo tlo, počela je pucnjava. Sva sreća što mi je puška bila repetirana, odnosno što mi je uvijek bio metak u cijevi ma gdje da sam išao; samo bih je zakočio.

Bilo ih je mnogo više nego što mi se naprvu učinilo. Doduše, nisam imao vremena za nekakva velika razmišljanja, jer kada toliko vojske u neposrednoj blizini puca po tebi, onda, barem na početku, uglavnom djeluješ intuitivno, refleksno.

Bio sam u djeliću sekunde iza debelog hrasta, koji me jako dobro štitio, mada je oko mene sve frcalo od metaka. Počela je žestoka paljba.

Oni nisu mogli znali koliko nas je i kako smo raspoređeni, odnosno gdje je naša zemunica. Mogli su vidjeti samo mene, koji sam se našao među njima, jer kada sam se penjao na to brdo, oni su morali skroz zaleći. U daljini su možda mogli uočiti Husniju i Miralema, jer su im oni bili najbliži, a jedino su oni bili van zemunice, i, naravno, mene, kojeg su imali na nišanu.

Izvirivao sam tek okom iza tog hrasta, samo da bih znao gdje se koji od njih nalazi. Ispaljivao samo kratke rafale, na šta mi je puška odranije bila namještena. Iz smjera naše zemunice začuo se Miralem, koji se derao: “Husnija je ranjen, Husnija je ranjen!”

Do kraja ispaljenog svog prvog okvira čizmama sam potkopavao zemlju da bi koliko-toliko bio ukopan. Mada je to više bilo od straha, za koji niko u ratu nije mogao reći da ga nije imao. Meci su se jedan za drugim uz tupe udarce zabijali u stablo “mog” velikog starog hrasta. Ali kad sam čuo Miralema, kao da mi je neko uklonio taj strah, mada se i dalje čula pucnjava jedino s njihove strane, a sve je to bilo samo na nekoliko metara od mene.

Počeli su zatim pucati i naši momci iz rovova, oni koji su bili niže od ceste, ali sve je to bilo nasumično. Okrenuo sam okvir i repetirao, znajući da imam samo još jedan, što stvarno nije ništa, a pogotovo u ovakvoj situaciji. Nikad ne bih dopustio da u bilo kojem slučaju završim u njihovim rukama.

Stavio sam pušku na pojedinačnu paljbu. Otkotrljao sam se možda pola metra od tog hrasta, drveta koje mi je sačuvalo glavu, a i tijelo u slučaju da su me zarobili prije nego što sam bio shvatio da su tu. S preostalim jednim okvirom ipak sam pružao i održavao otpor.

Nakon što sam se otkotrljao, imao sam samo jednu opciju, da preskočim brzo preko ceste i dočepam se kanala. Tutnjalo je odozdo, s desne strane. Naši momci uzvraćali su vatru.

U tom frcanju metaka lišće i kora s drveta letjeli su na sve strane, a ja sam se u cijeloj toj situaciji trebao usredotočiti na ciljanje.

Iznenada je dotrčao momak iz prvog rova s moje desne strane i bacio se odmah pored mene. Sasuo je rafal iz svog puškomitraljeza i iz prve pogodio, ispostavit će se u nogu, četnika koji nam je bio najbliži.

Iako u potpunom deficitu s municijom, morao sam pod hitno staviti pušku na rafalno pucanje. Jasno sam čuo jecanje pogođenog četnika. Još nisam bio siguran gdje je pogođen.

Svi su oni bili u ležećim položajima, a sada sam jasno vidio odakle ide vatra, odnosno gdje se koji od njih nalazi.

Bili su rašireni po cijeloj šumi. Morao sam se povući nazad iza hrasta, ali ipak sam dobio ono svoje, sada sam znao gdje je ko.

Nisam još znao što se događa kod naše zemunice. Čuo se samo Miralemov glas, koji je u šumi jasno odjekivao. Ni sam ne znam koliko se puta izderao da je Husnija ranjen.

Odjednom se začuo zvuk našeg PKT-a (vrsta puškomitraljeza dizajnirana za tenk). Svi su naši izašli iz zemunice ne znajući još šta se to događa. I to preko puta njih, na brdu koje su jasno vidjeli. Počeli su pucati iz sveg naoružanja koje smo imali.

Kad su se naši momci oglasili, što s osobnim naoružanjem, što s PM-om i PKT-om, odmah mi je srce drugačije tuklo. Sve je to išlo preko mene, a ni naši momci nisu znali gdje se nalazim, nisu znali da sam među četnicima, tako stisnut. Nije mi bilo svejedno što mi sva ta silna zrna lete iznad glave. Kako naša, tako i agresorska, jer su i oni preko mene morali uzvraćati vatru.

Naš PKT bio je u trećoj brzini, a sva njegova municija fijukala mi je iznad glave. Ispucao bih pokoji kratki rafal.

U jednom trenutku ugledao sam kako jedan od četnika otvara “zolju”. Pomislio sam na sekundu da ju je tek otvorio te da će je potom usmjeriti. Samo sam se okrenuo na drugu stranu debelog hrasta da ga u cijelom tom fijukanju probam barem s kojim metkom omesti u njegovom naumu. Tu nema previše razmišljanja, jer situacija nije mogla biti gora. Ali “zolja” je bila brža od mene i od moje situacije snalaženja na terenu.

U strahu ju je ispucao vrlo vidljivo. Vidio sam crtu bijelog dima koja nije vodila ni približno u smjeru naše zemunice. Otišla ju je između dva brda, ondje gdje nikoga nije bilo, te sam tada shvatio da oni još ne znaju odakle se sve puca po njima.

Vidio sam zatim kako se povlače na potpuno krivi način. Počeli su bježati, bacajući sve sa sebe, prema vrhu tog istog brda. Niko od njih nije ostao na svom mjestu davati bilo kakav otpor pri povlačenju. Izašli smo na grudobran i pogledali naprijed. Ispred grudobrana na livadi bilo je pet mrtvih agresorskih vojnika. Izgleda da ih je PKT pokosio u onom prvom napadu.

Pogledam gore i vidim Miralema kako sjedi na ulazu u tranšeju. Tri vojnika iznosila su Husniju. Pritrčali smo. Dok smo vodili borbu s četnicima, podlegao je od zadobijenih rana. Do prije samo sat i po smo se smijali i šalili.

Pokrili su ga na nosilima i odnijeli. Krenuo sam preko njive dolje prema rovovima. Naši su iznosili poginule četnike. Nisam se ni obazirao. Išao sam, a nešto me gušilo, nešto mi je bilo zapelo u grlu. Pred očima mi je iskakao nasmijani lik rahmetli Husnije. Milion stvari mi je prolazilo kroz glavu, ali sam samo išao...

Zlatne boje posavske ravnice igrale su pred mojim suznim očima.