Historija srednjovjekovnog grada Tršca mogla bi se sažeti u jedan davni bijeg potaknut strahom od dželatskih sablji. Ključna je drvena škrinja presvučena crnom kožom. Leži ona pod nogama dvoje mogućih ljubavnika, ili pak rođaka. Postavljena je na pod kočije koja se silovito trese dok konji prelaze Koranu na gazu u Tržačkim Raštelima. U njoj se ljuljaju požutjeli stoljetni dokumenti s visećim voštanim pečatnjacima.

Njišu se kobno sve te kraljevske darovnice i poslanice, ugovori i parnice, banske zahvalnice i zahtjevi i molbe i svi ti otpravci i dopravci i sve ono što su iz kraljevskih i banskih kancelarija u četiri goruća stoljeća donosili ovamo, na Tržac, pismonoše i poklisari, ili odnosili odavde, opečaćeno mnogopoštovanim i u osam kneževina, i još toliko banovina, uvaženim pečatom Frankopana Tržačkih. Tutnje gvozdeni točkovi po koranskom kamenu što poput ćelavih dječijih glava izviruje iz bistrine, a kočija na njima klati se takvom silinom da bi čovjek rekao: Evo, sad će se prevrnuti i raspasti i rastočiti da je nikad više niko ne sastavi.

Konji, prepadnuti smrtnim strahom prenesenim s kočijaša, njište sudnjedanski i propinju se kao da nikada nisu zagazili golom kopitom u vodu. Nad njihovim mokrim sapima, poput razjarenog groma, puca bič i eho ovog pucnja odzvanja gore, uzvodno, gdje se pod mlinom Korana rastegla u pravo jezero i gdje su po vrelom pijesku ovi mogući ljubavnici godinama u najvećoj tajnosti rastirali svoja gola tijela i isisavali jedno iz drugog životne sokove kao vino s Ponikvah grada Hresanskog, ili su pak samo izlazili na ladanje. Glas kočijaša prhne sve do Kordunskog Ljeskovca i podigne kreje s joha i probudi usnule sove na vrbama. One odgovaraju svojim zastrašujućim huktanjem i odnekud im se pridruži ćuk, pa sve stoji kao da je ponoć, kao da se sve na ovom svijetu od jutros pretumbalo pa se noć zamijenila s danom.

A bijeg urotnika ne prestaje. Voda pršti ispod konjskih kopita i zalijeva kočiju sve do krova s kojeg se klate nabrzinu spakovane najnužnije stvari: dva perzijska tepiha neprocjenjive vrijednosti, stoljetne komode, natkasne, pehari, bure vina, nekoliko svilenih haljina, ženski šeširi, cvjetni vezovi, heklani stolnjaci, pelegari u svim bojama, zveckanje srebrnog posuđa i među štojekakvim sitnicama njuška bijelog samsova, čistog italijanskog porijekla, čiji su direktni preci odgojeni u glasovitoj rimskoj porodici Frangipani, jedinog svjedoka svih mogućih ljubavničkih izleta ovih pokajničkih bjegunaca, ili pak nedužnih rođačkih šetnji uz koranske vrbake koje su raspaljivale iskvarenu maštu zavidnika.

I u tom trenu razvlače se crne zavjese na prozoru kočije i jedna glava, muška, s raskošnom mletačkom beretkom iz koje iskače sokolovo pero, s obrazima prekrivenim njegovanom kovrdžavom bradom iz koje izranja stamen frankopanski nos, pomoli se u ovom vodenom magnovenju što briše granice između jave i sna posvud oko kočije u tom danu bez premca. Između ustitralih pramenova kose probija se od strepnje sasvim onemoćao glas koji vapi za razumom i moli kočijaša da stiša ovu suludu trku, ako ne želi da ih sviju izvrne i polomi im vratove, zaboga. Kočijaš zateže uzdama i odlaže bič i pravda se priprostim jezikom da mu je njegovo svekoliko gospodstvo, on, vi, velmoža Orfeo Frankopan, vaša svjetlosti, naložilo da sastavi konje u trk kakav do sada niko nije vidio.

Visi ova slika nad stoljećima kao kakav uljez, historijski sasvim netačna. Jer, zaboga, ona, historija, izvlači iz svog mračnog tajanstva i u svoje knjige upisuje Orfeja Frankopana, potomka furlanske frankopanske grane, tek početkom godine 1670. i odmah ga stavlja uz bok čuvenom Petru Zrinjskom i još glasovitijem Franji Krsti Frankopanu, onom Drugom, onom Tržačkom. Godinama, desetljećima, stoljećima s tim Orfejom zbunjivat će svoje sluge, historiografe. Kažu, učestvovao je taj tajanstveni Orfej ravnopravno u krojidbi čuvene frankopansko-zrinjske urote protiv ugarskog kralja, Habsburgovca, Leopolda I, koji nakon pobjede nad Osmanlijama sklopi takav mirovni ugovor kao da je on poražen, a u sastavu Osmanskog Carstva ostade grad Zrin, za kojeg Zrinjski bijahu krvlju vezani, kao što Frankopani Tržački bijahu vezani za Tržac, a Fran Krsto Frankopan, stričević Orfejov mogući, povrh svega izgubi i kapetaniju ogulinsku, pa ko da ne isuče mač i digne se na takvog kralja koji ih ništa pitao nije, i ko da ne sklopi savez i s crnim vragom?!

Ali crni vrag, oličen u brkatim janjičarima, ne pojavi se nikako pa oni perzijski kilimi što se klate na krovu kočije koja hita prema Mlecima od sada pa do navijek služit će kao opomena pokoljenjima da nikada ne sklapaju nikakav dogovor sa škorpijom kojoj su nastojali stati na glavu i u to ime uložili sav svoj imetak i život i snagu i sve svoje, neštedimice.

Tako urotnici ostadoše na pustopoljini na milost i nemilost njihovom kralju protiv kojeg podigoše pobunu i on ih pozva u Beč na razgovore da vidi, kobajagi, šta to pokrenu toliki bijes kod njegovih vjernih podanika koji se stoljećima već biju s Osmanlijama do posljednje kapi krvi i sanjaju o povratku svojih gradova na Korani i na Glini. Kralj ih u Beču utamniči, a Orfej Frankopan, sav isprepadan, prekrsti se i pade na koljena pod nebom čakovskim, zahvaljujući svetom proviđenju što nadahnu i Frankopana, Krstu, Tržačkog, i Zrinskog, Petra, s neviđenom tvrdoglavošću koju ne slomi ni njegovo cjelovečernje preklinjanje da ga ne ostavljaju i da ga povedu sa sobom u Beč da im se nađe pri ruci.

Dođe poslije vijest do Orfeja Frankopana kako u Beču svi, i sudije i plemstvo, i običan puk, traže da se Petrove i Krstove glave polože na kladu. A on je bježao od tih vijesti, kao mahnit jureći prema Karlovcu. Ondje su Frankopani na rijeci Dobri obnovili Novigrad, ne kao spomen na svoje daleke krčke pretke već da su što bliže ovamo, Korani i Tršcu, o kojima im san nikada ne usahnu. Tu ga je možda čekala Julija de Naro, Italijanka, supruga Franje Krsta Frankopana, pa bi kočije koje gaze rijeku u bijegu pred Leopoldovim generalima trebalo poprskati vodom rijeke Dobre, a nikako Koranom nadomak Tršca, koji u to vrijeme već gotovo stotinu godina bijaše pod vlašću Osmanlija i frankopanske ga oči, pune čežnje, gledahu tek iz daljine.

Ili bi ih, možda, te kočije u kojima su Orfej i Julija bježali pred osvetnicima Leopoldovim, trebalo natjerati preko kakvog gaza na rijeci Dubračini ponad Novog Vinodolskog, jer historija, evo, zna i tačan datum. Veli ona ovako: bio je 4. april 1670. godine kada je Julija Frankopan, dok je njen muž, čekajući smrt, sjedio za stolom u bečkoj tamnici i premetao po papirima i iz njih vadio stihove pokušavajući da ih razvrsta u zbirke, a Leopoldov general Ilberstein se sa silnom vojskom primicao Primorju da kazni prevratnike, napustila tvrđavu frankopansku u Novom Vinodolskom. Uvečer je već bila u Bakru nadomak Rijeke i tu je čekahu brodovi s kojima ranom zorom zaplovi preko mora i za tri dana skrasi se u grofoviji svoga strica.

Ali kako posljednjim poglavljem romana o jednoj porodici, koja se vinula u same političke i rodoslovne visine onoevropske, pa se osjetila na kraju toliko moćnom da je usprkosila najsnažnijim tadašnjim evropskim vladarima, preskočiti bistru koransku vodu, nad kojom je, ovdje, u tvrđavi Tržačkoj i krenula priča o onoj lozi frankopanskoj, koja je na kraju, propevši se svom silinom u vlastitom samouništenju, porodila najznačajnijeg među svim Frankopanima, njega, Franju Krsta Frankopana Tržačkog od oca Vuka Krste Frankopana, opet Tržačkog, dakako, koji se cijeli život borio protiv Osmanlija, tukući ih pod Karlovcem hotimice, pa je, kako se pouzdano zna, izlazio i na mejdan silnom Muji Hrnjici, kojeg spominje u jednom svom izvještaju kao Mustafu Kozličića, u Kladuši, poznatog po svom četovanju, njega, Frana Krsta Frankopana, unuka glasovitog generala Ivana Lenkovića, koji je zapovijedao cijelom Krajinom između Une i Korane pa i on se cijeli život tukao s Osmanlijama, njega, Krstu Frankopana Tržačkog kojem dželati Leopoldovi odrubiše glavu u Beču i tako zauvijek zatrnuše cijelu jednu porodicu koja se iz ove zabačene utvrde što se nagela nad Koranom protegla sve do najsjajnijih luča najglasovitijih evropskih dvorova? Nikako! Eto kako!

Samo se ovdje, na Tržačkom Raštelu, na stoljetnom gazu, mogla završiti priča o Frankopanima Tržačkim. Svaki kraj, ma koliko historijski bio netačan, samo ovdje je mogao biti iskren i istinit, ovdje, nadomak Tršca, gdje se na kraju uskovitlala granica bosanska, pa je nad gazom kroz stoljeća izgrađen most i uvrh trista godina na njemu se u smiraj jednog krvavog rata u prijateljskom ozračju sretoše dva generala dviju vojski, mogućih potomaka nekadašnjih gospodara obaju krajišta i s ove i s one strane koranske.

Red je da do kraja ispratimo sve vinovnike naše priče. Tek tada možemo staviti tačku na sve događaje, historijske ili izmaštane, izniknule ovdje, na tržačkom gradu. Orfej Frankopan, tajanstveni, jedan od glavnih pokretača urote, nije imao mira ni u Mlecima. Historija bilježi da su uhode cara Leopolda njuškale po cijelim Udinama, od kuće do kuće, tražili su Orfeja i glavu mu s ramena. I zasigurno je skončao s nožem u krstima kakvog Leopoldovog bodinoža u kakvo kišovito praskozorje na periferiji ovog grada koji će u svom arhivu sačuvati i povijest Tršca i njegovih gospodara. Historija nikada nije potvrdila da je bio ljubavnik Julije de Naro, pa tako nismo mogli saznati da li je to jedan od mogućih razloga što ga je sasvim skrajnula ustranu i potpuno izblijedjela njegov lik pod teškim sjenama Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog.

Mada ima i onih historičara koji čvrsto vjeruju da je tajanstveni Orfej ustvari sin Jurja Frankopana, starijeg brata bana Nikole i generala Vuka, oca Frana Krsta, koji s historijskih puteva hrvatskih nestaje šezdeset godina prije urote, tajanstveno, a umjesto njega, uoči same urote izniče na pustopoljinama hrvatske, i bosanske, i balkanske, i evropske povijesti on, tajanstveni Orfej, mogući njegov sin, mogući stričević Frana Krste Frankopana, mogući ljubavnik njegove supruge kojeg historijske magle nemilosrdno zamataju nad rascvalim furlanskim poljima.

Julija de Naro, kažu, završila je u samostanu. Ondje je ponijela drvenu škrinju presvučenu crnom kožom. U njoj je uspjela sačuvati 114 dokumenata i oni će na kraju oblikovati povijest Frankopana Tržačkih. Njena zaova, sestra Franje Krste Frankopana, Katarina, supruga bana Petra Zrinskog, koji joj je u noći pred smaknuće u Beču napisao čuveno pismo, završila je u zatočeništvu. Ondje je izludjela i skončala u drugoj godini nakon pogubljenja muža i brata, umislivši da je ovdje, na dvoru, nad Koranom, i da s tržačkih bedema u koranske vjetrove do u beskraj deklamuje riječi iz pisma Petrovog: “Moje drago serce, nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati...”

Ni braća Krstina, Gašpar, koji umrije mlad sedamnaest godina prije nego je Krsto pogubljen, ni Juraj, koji umrije sedam godina poslije Gašpara, kako to kazuje porodično stablo Frankopana Tržačkih što ga u manastiru sastavi pokajnica Julija de Naro, nisu imali muškog potomstva, a jedina kćer Jurjeva, Marija Julijana, udade se za grofa Ferdinanda Ernesta de Trauna i nad austrijskim jezerom rasprostre sva sjećanja i uspomene na priču o Tršcu i s njom ugasiše se potpuno Frankopani Tržački.

Ostade iza Frankopana Tržačkih onih 114 listina što ih je Julija de Naro, pokajnica, poput sudbonosnih karata u kakvom vaseljenskom pasijansu, svakodnevno razastirala po svom drvenom krevetu u samostanskoj ćeliji. Pred njenim očima smjenjivaše se darovnica kralja Andrije iz 1292. godine, kojom Stjepanu Baboniću daruje Drežničku županiju i u njoj grad Tržac na Korani, s darovnicom kralja Karla iz 1323, kojom župu Drežničku daruje knezu Dujmiću Frankopanu Krčkom i u njoj gradove Drežnik i Furjan i Tržac na Korani, pa potvrda kralja Ludovika iz 1364, kojom potvrđuje županiju Drežničku svom dvorjaniku, knezu Stjepanu Krčkom za rod Frankopanski, pa razdiobnica iz 1449, kojom sinovi možnoga bana Nikole, njih sedam, i Nikola, i Stjepan, i Bartol, i Dujam, i Martin, i Sigismund, i Ivan (razbija ova imena Julija od zidove samostanske ćelije kao truhle krompire od svekoliki bedem vlastite nemoći i vrišti, a časne sestre bježe hodnikom jer je knjeginju opet uhvatio bijes izavro iz straha jer je ovdje, sestro, opatice kriju ud uhoda i katila Leopoldovih koji svako malo, preobučeni u prosjake, u svinjare, u fratre, u slikare, u poklisare, u sve i svašta, pokucaju na samostanska vrata i pitaju za nju, Juliju de Naro, mada smo im stotinu puta već kazale da ovdje nije i da ih crni vrag nosi svome domu) poslije njegove smrti razdijeliše među sobom svekolike varoši, gradove i imanja i obavezaše se da će se međusobno pomagati protiv osmanske navale i da će kršćanstvo štititi, a Tržac zapade Bartolu Frankopanu i njegov sin Nikola već se upisa u historiju kao Tržački, ali umrije a da ne ostavi iza sebe muškog potomstva, pa grad preuze brat njegov Ivan Hanž...

Na ovom mjestu Julija de Naro sasvim klone, jer ovi svekoliki papiri na kraju joj govorahu samo jedno: kako je tržačka frankopanska loza bila nesretna s muškim nasljednicima. Evo, na priliku, Hanž Ivan imao je tri sina, ali Vuk je imao samo kćeri, Ivanu se izgubi svaki trag, a Krstina supruga Margareta rodi tek Nikolu, on s Dorom Blagajskom, udovom Leonarda Grubara, porodi sinove Štefana i Gašpara, i kćeri Uršu i Klaru, i porodi Gašpar s Katarinom Lenkovićevom tri lava, i Juraja, i Nikolu, bana, i Vuka Krstu, generala, a Vuk Krsto porodi i Gašpara i Jurja i Katarinu i Franju Krstu II Frankopana Tržačkog, muža njenog...

I tu sasvim opet klone Julija de Naro, sva se skvrči oko svoje nerodne utrobe i dugo jeca, žaleći do Boga što pod grudima nije ponijela roda frankopanskog, mada joj je utroba s dvije strane, moguće je, zasijavana.

I, da, tek kada Julija de Naro nestane s ovog svijeta, saznat će se da iza Frankopana Tržačkih, pored 114 listina iz njene škrinje, ostadoše i stihovi njenog muža Frana Krste Frankopana, među kojima najsnažnije izbija onaj koji mu uklesaše na grob. Govori nam taj stih da je poštenje jače i od smrti: “Navik on živi ki zgine pošteno.”