U zagrljaju gluhe ljetne noći šest konjanika, ogrnutih teškim kabanicama, glava pognutih, prolaze pored straža na izlazu iz Ripačkog klanca. Stražarima, kojima je još o podne rečeno da ih ne zaustavljaju niti šta pitaju kada se pojave, liče na kugu – evo je, već drugu godinu hara cijelom Bosnom. Baš su je ovako zamišljali prestravljeno zavirujući svakog jutra pod pazuho i tražeći kužne otekline. Bili su uvjereni da dolazi noću, kada rosi potmula kiša ili krajolikom kao aveti tumaraju odvaljene krpe magle, zaogrnuta kabanicama, na konjima crnim kao najdublja pomrčina, galopira stravičnom brzinom, od kuće do kuće traži žrtve. Takve misli roje se u njihovim glavama dok gledaju kako dolje, pred Mustafinim dućanom, šesterica jahača zauzdavaju konje, sjahuju, vade iz bisaga krpe, omataju ih oko kopita konjskih.

Crna smrt! Da li je to rekao neko od njih ili su se ove dvije riječi naprosto njihale nad cijelom tom atmosferom, teško je dokučiti. Uglavnom, zgledali su se značajno, gledajući kako prozračne siluete, vodeći konje na uzicama, jedna za drugom prelaze preko drvenog mosta, na adu, pored Ibrahimpašića džamije, pred kapije tvrđe. Osjete oni da se zbiva nešto značajno, a potvrdio im je to i sam dizdar Hasan-aga. Taj inače prenosi sva naređenja preko svoga vekila, a eto ovaj put došao je do njih osobno i kazao im da ne zaustavljaju konjanike, ni one koji dolaze niz Unu, ni one koji će doći uz rijeku.

TAJNOVITI SASTANCI

Kada siluete zamakoše prema kapiji gdje ih raširenih ruku dočekuje dizdar Hasan-aga, stražari svu svoju pažnju usredotočuju niz Unu, otkud bi se trebali pojaviti drugi tajanstveni konjanici. Po turbanima koji su kod dvojice onih prethodnih nadizali kabanice neobično visoko, vrlo lahko moglo se zaključiti da je riječ o nekim uglednicima, a da dolaze po nekom tajnovitom poslu za koji samo najuži krug zna, to se samo po sebi nametalo. Sve to oni sada, i sami prekriveni kabanicama, jer, pune čibuke, a kiša i dalje dosadno sipi, povezuju s onim što se priča već nekoliko mjeseci: bihaćki kapetan Rustem-beg, ili vekil pravog kapetana Mustaj-bega Osmanbegovića – ni njima više njegova uloga nije sasvim jasna jer jedni kažu ovako, a drugi opet onako – otkako je kuga ušla u Bišće, sklonio se ovamo, u ripačku tvrđu, kod dizdara Hasan-age i ne napušta riječni otok, a samo rijetkima dopušta da prelaze preko drvenog mosta, ili da otud dohode ovamo, jer, vele, kuga preko vode ne mere.

Kazivalo se da se toliko prepao kuge da ne smije zanoćiti u mrkloj sobi, već po cijelu noć gori oko njega, u svakom ćošku, po jedna svijeća. To su i sami mogli potvrditi. Otkako se počela pronositi ta priča, vide oni da gore, na trećem spratu kule, okna bivaju cijelu noć obasjana, a često u kvadrat svjetlosti zna uroniti prilika u bijelom i probdjeti tako do zore, othukujući dimove iz čibuka da se vide čak odavde. Zbilja, pitaju se, pripaljujući lule i othukujući prve duhanske dimove, da li je istina da kuga na pušača neće i da zato više stradavaju žene i djeca...

Utom, začu se tiho hrzanje od Pritoke, pa onda potmulo dobovanje kopita, nečiji težak kašalj protrese pomračinu, a iz nje izroniše četiri siluete jahača na konjima, prekrivenih kabanicama koje padahu do zemlje. Vidjeli su kako i ovi sjahuju i krpama omataju konjska kopita da ne bi dobovala i probudila cijeli Ripač dok budu prelazili preko drvenog mosta. Tad, u prilici neobično visokoj i snažnoj, po hodu, prepoznaše Hasan-agu Pećkog. I ustuknuše. Odmah su znali da se priprema neki belaj, svaki put kada su vidjeli ovog visoka i krupna čovjeka, na Krajini se potezao mač i gruhali topovi s utvrda pozivajući vojsku na vojnu.

Te noći počinjalo je hiljadu osamsto četrnaesto ljeto otkako je Rimljanin Poncije Pilat dao raspeti pretposljednjeg među Božijim poslanicima, a onamo, preko Drine, u Srbiji, Osmanlije bijahu još jesenas skršile Karađorđeve ustanike, koje Rusija ostavi na milost i nemilost, zgrčivši se u vlastitu odbranu od tog podivljalog francuskog cara, čijeg su maršala Marmonta Krajišnici prije samo pet godina žestoko potrpašili kada je opsjeo Izačić i popalio sve pod Plješevicom.

Po Bosni, punoj ucviljenih udovica i jetima, harala je kuga i odnosila nemilice, ni po krivdi ni po pravdi, već po svojim, višim zakonima, čovjekovom umu nedokučivim. Od nje gori bio je samo Ali-paša Darendeli, bosanski namjesnik. Taj je bacao u zapt i na kladu bez riječi i bez milosti, po zakonima bogzna kakvim, čije krivulje nikakav um ljudski nije mogao pohvatati. Ali mu ni to ne bi dosta, već zatraži od cijele Bosne da pošalje vojsku u Travnik kako bi udario na pobunjene Mostarce.

Nikom se s Krajine nije dalo da ide klati po Hercegovini. Sve se glasnije uzvikivalo, od Podzvizda do Sokoca, od Otoke do Tršca, da će Krajišnik radije obući kaursku odoru i pristati uz Švabu nego se odazvati Ali-pašinom pozivu. Zato su se, u najvećoj tajnosti, ne u Bihaću, nego ovdje, u Ripču, na ovom osamljenom otoku, “okupili bihaćki kapetan Rustem-beg, Mustaj-beg Bajbud, Topal-kapetan Kulenović iz Vakufa i Hasan-aga iz Pećigrada”. Cilj im je, piše historičar Galib Šljivo, “da organiziraju otpor protiv bosanskog valije koji je od njih zahtijevao da se uključe u gušenje pobune u Mostaru”.

I eno ih, vijećali su do zore. Pozdravljaju se bez riječi i bez zagrljaja, jer u Rustem-bega je, kazivalo se, toliki strah od kuge da nikom nije dao na pet metara blizu sebe i sve je tjerao da nose rubac oko usana i nosa, a i sam ga je nosio. Kada pređu drveni most, odmotavaju krpe s konjskih nogu i još se jednom pozdravljajući, sad dosta prisnije nego pored Rustem-begom, zamiču, jedni niz Unu, a drugi uz nju. Šta su dogovorili? To samo zidovi ripačke kule znaju i valovi unski koji će ujednako zdrobiti u svojoj hurljavini svaku ljudsku riječ i svaki ljudski zdogovor.

Ali, jedna prilika, sva u crnom, gologlava, odvaljuje se od pomračine što se još lijepi za zidove Ibrahimpašića džamije i zamiče u kulu. Nekoliko sekundi poslije, dok unskom dolinom još odjekuju udari kopita na konjima koje su tajanstveni jahači potjerali u galop, u okviru osvijetljenog okna za čas zatitra njena spodoba, brkovi i duga raspuštena kosa, a onda se pojavi Rustem-beg i namakne ponjavu na prozore.

Sutradan, kada u najvećoj tajnosti budu ovaj događaj opisivali ostalim stražarima i neferima ripačke utvrde, doznat će da je Ali-paša Darandeli još prije tri dana saznao za ovaj skup i da je poslao svoga čovjeka Rustem-begu. Nudi mu, kazuju zgranuto, svakojake položaje i kese novca, i zemlju, i šta god još poželi samo da se okane bilo kakvih dogovora s Hasan-agom Pećkim. Tog se i sultan odrekao zbog neposlušnosti, a Austrijanci sve daju samo da ga se kotarišu. U polušapatu kazuju kako je prije pet godina, i to posljednjeg dana ramazana, sultan uputio ferman bosanskom veziru, i kadijama, i mubaširu, i kapidžibaši, i muftiji, i ulemi, i ajanima, i kapetanima, svima, da granice s Austrijom moraju biti neometane i da se odriče Hasan-age Pećkog, koji se oglušuje od carske naredbe i upada u kaurske zemlje i napada Cetingrad i Drežnik i Vaganac i da ga može svako mirne savjesti sasjeći i napuniti olovom a da ne bude pitan ni da li ga je sram. Kazuje se da vezir nastoji da zabije klin među krajiške urotnike pa da ih onako, razdvojene i posvađane, na miru jednog po jednog poziva u Travnik, gdje će nad njihovim posmrtnim uzdasima, dok im katilov gajtan bude lomio grkljan, a vezirovi prsti nervozno trčali po tespihu, slavodobitno gruhati topovi i, uznemireni, nad Travnikom letjeti uzlepršani golubovi, kao da je Bajram.

PLODOVI UROTE

I ne samo da je uspjela ta urota skovana na ripačkim adama, pa se Krajišnici ne odazvaše valijinom pozivu da huknu prema Mostaru, već tako silno raspali njihov buntovni duh da naredne godine odbiše da šalju vojsku na Srbiju, gdje su se ustanici ponovo probudili i haraju i pale bez milosti. I ponovo se urotnici okupljaju u Ripču, jer Rustem-beg još ne vjeruje da je kuga otišla kući, ali sada preko dana, sasvim otvoreno, i šalju pismo veziru i pišu mu kako ih je crna kuga u crno zavila, kako nema ko da nahrani gladna usta udovica i jetima ostalih iza onih koji pogiboše u Dobrudži, i u Besarabiji, i u Srbiji – posvud ginu Bošnjaci. Jednoglasno poručuju da im je dosta ratovanja i da vojsku protiv srbijanskih ustanika traži na drugoj strani.

Ali rascjep posred ovog jedinstva, potkopavanog iz Travnika mjesecima, raznim obećanjima, smicalicama i prijetnjama, otvori se već sljedeće godine. Nalazimo ga u jednom od izvještaja koje je austrijski konzul pukovnik Paulić pisao iz Travnika svojim poslodavcima u Beč povodom svojih nastojanja da vezira prisili da konačno pokrene akciju protiv Hasan-age Pećkog.

U izvještaju od 30. septembra 1816. godine piše Paulić, između ostalog, i ovo: “Potrebno je da još osobito napomenem da su kapetan Beširević u Ostrošcu, potom Kulenović i kapetan Cerić u Novom, sada najugledniji pobunjenici i narušioci mira koji naročito podržavaju Hasan-agu Pećkog u njegovim izgredima, a našim dezerterima i razbojnicima s obje strane pružaju sklonište i posebnu zaštitu. Nasuprot njima, hoću sada da s poštovanjem spomenem Rustem-bega u Bihaću, pošto je on prije izvjesnog vremena sasvim promijenio svoje držanje i upravo zbog toga se sada nalazi u krvnom neprijateljstvu s onima drugima. Uostalom, valija me moli da vodim računa o tome da ono što mi je otkrio u prijateljskom povjerenju ne dođe prije vremena do ušiju buntovnika, pa stoga treba sve čuvati u najvećoj tajnosti.”

Nikad se više, ovdje u Ripču, ni tajno ni javno, ne sastadoše Rustem-beg i Hasan-aga Pećki. Sada su bili zakleti neprijatelji i udariše tako silovito jedan na drugog da iza tog sudara ostade 500 mrtvih i brat se s bratom na Krajini zakrvi. Tako je valija, koji ni smio nije doći u Krajinu, uspio u svom naumu da se buntovnici međusobno potuku i svojim bijesom ispune volju Porte.

Ali, ti događaji sada su bili daleko od Ripča i ovu utvrdu godinama niko više i ne spominje. Ponovo izranja ona iz magli historije tek kada doba nemira bude sasvim zaokruženo dolaskom Kara Mahmut-paše i njegovom pobjedom nad bosanskom vojskom predvođenom Husein-kapetanom Gradaščevićem na zlom Stupu podno Sarajeva. Slaže se cijela historiografija da je posljednja tačka na dvogodišnji ustanak Bosanaca na čelu s Gradaščevićem stavljena onog časa kada su na nogama Hasan-age Pećkog začandrkale bukagije, a njegovo glomazno i ostarjelo tijelo nabačeno na gvozdenjak koji se zaklimatao prema Istanbulu.

Te godine, omotan zavjesama noći, izjahat će na ripačke kapije i uz gromovit tutanj prejahati preko drvenog mosta dizdar Hasan-aga. S njim jahat će sin Rustem-begov – Hasan-beg Rustembegović. Tek kada konji u punom galopu udare na drven most i zabubnji strahovit udar njihovih kopita o dasku, sjetit će se da im je noge trebalo omotati krpama i pogledat će za tren jedan drugoga i nasmijati se jer će u obojici za tren bljesnuti slika gojaznog Hasan-age kako, sipljivo dašćući, čuči pred svojom kobilom Lastavicom i obmata joj kopita krpama. Ispraćeni zlonamjernim smijehom što se još dugo ljuljaše na okrajcima praskozorja, uputiše se oni do Sarajeva da se poklone novom bosanskom veziru Kara Mahmut-paši i da mu čestitaju na pobjedi nad Husein-kapetanom i da mu zahvale što Krajišnike napokon ratosilja Hasan-age Pećkog, koji je svojom tvrdoglavošću Krajinu u crno zavio i da ga zamole da dovijeka ostane u izgnanstvu, ondje u Stambolu, nikada Bosne dabogda ne vidio.

HISTORIJSKA PONORNICA

Još na mnogim mjestima iznosi historijska ponornica izvještaje i pisma i kao virove ih zavrće oko imena Ripač. U zakovitlanoj vodi kovitlaju se bezbrojna lica mitskih i stvarnih osoba od kojih historija gradi svoje junake, antijunake i poslušnike, tkajući od krpa njihovih razdrtih sudbina svoju beskrajnu dramu. Slapa ona s tom dramom preko naših spoznaja i dostignuća kao što se unska voda pretače preko sedrenih hridi. Nažalost, od desetine, i stotine tisuća Japoda, čije sojenice stajaše nad ovom rijekom, ne izdvoji se ni jedno ime. Tako je i s vodom, svaka kap postoji samo dok je dio cjelokupne matice niz koju se valja vrijeme.

Protutnjiše rimske kohorte i keltske horde i ujarmljeni slavonski bogovi i na adi unskoj izniknuše zidovi i kula, a kralj Sigismund Luksemburški piše povelju Tomi Tompi i obasipa ga slavospjevom hvaleći mu hrabrost i drčnost jer odbrani Ripač od ljutog Hrvoja Vukčića i svih Bošnjaka Ladislavovih. Pa ponire rijeka historije za cijeli vijek i iznosi imena Štefana Nimca i Vuka Keglevića i kaže za njih da su porkulabi ripački i da sude u parnicama, i ništa više o njima ne veli, već, dopisujući im i ime Dujma Orlovića, župana humskog, i spominjući još četiri bezimena suca, bez milosti ih zagnjuri u vir, zaokruži njihovim očajem nekoliko puta i potopi ih zauvijek kao da ih nikada na svijetu ovom nije ni bilo. I opet, duboko pod vodom, piše kralj Sigismund, ovaj put hvaleći na sva zvona Nikolu i Stjepana, Frankopane Krčke, i klanja se njihovoj hrabrosti i ustupa im Ripač, a već u sljedećem naletu vode hvali knezove Krbavske i njima daruje grad Ripač poviše Bihaća na adama unskim. I već u narednom pljusku vidimo bana hrvatskog Mirka Perena, on nalaže zemaljskim blagajnicima da plate bezimenom ripačkom kapetanu i nekom Radoslavu prebjegu 56 forinti i plate za 25 pješaka, 21 konjanika i šest stražara i već u njegovoj zadnjem slovu prvo je slovo kojim u svom poznatom izvještaju general Lenković naziva Ripač štitom čitave Bihaćke krajine i neka se straža još za stotinu momaka pojača. Ispod njegovih riječi izviru imena ripačkih porkulaba i opet Stefan Nimac i opet Vuk Keglević, i Stefan Orlović, i Dujam Orlović, i Juraj Grabus, i Erazam Sauer, i Ivan Izačić, i Juraj Ramšisel, i stražari s forintom i 30 krajcara na mjesec, i Mihovil Dulić i Matija Petrašić i Martin Matolinić, i župnik ripački pop Matija Glavanović iz sužanjstva šalje tajno pismo svome bratu i obavještava ga da Mustafa-beg Hlivanjski smjera provaliti s vojskom sve do Bosiljeva i do Črnomlja i nikog više nema, ostali su podavljeni u stravičnom historijskom poniru koji će proključati daleko u godini 1589. u pravoj bujici koja će preplaviti cijelu unsku dolinu.

Te godine, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, napadao je paša bosanski i na kraju ne obeshrabri ga ni zima i početkom decembra iskopaše takav lagum da dignu u zrak cijeli toranj i zidine i okrnji otok i pogibe i porkulab i sva vojska i cijelo stanovništvo ripačko i još desetine janjičara. A kapetan bihaćki Gašpar Križanić prekriva ovu sramotu pismom koji piše generalu karlovačkom grofu Josipu Turnu, “i ja se on čas spravih s junaci ter idosmo van iz Bišća nigdi okol osam uri tre na Ripač okolo. I onde konje preplavismo i najdosmo Turkom trag. Idosmo po tragu i najdosmo je u busiji. I opet je bila druga četa u Lugu za ku mi nismo znali. Tako su nas bili iz daleka opazili na tragu i gospodin Bog nam sriću da, da onu četu razbismo i trinadeste živih uhitismo, a šest posikosmo, vse poglavitih”.

I uhitiše ondje, piše dalje Gašpar Križanić, “Mehmet-agu, sina Murat-agina, i Ostoju harambašu i jednog kneza i nekoliko poglavitih siromahov junakov i odabaš i drugih bešlij. I posikosmo Musu spahiju Velekanovića i Mustafa-harambašu iz Vranograča, brata Hasan-begova, i dvi odabaše iz Bilaja i dva druga bešlije, a težko nam pišice uteče Husejn-aga u goru sam na jednu stranu”.

A dvije godine kasnije već nema Gašpara Križanića, sad pismo piše kapetan Krištof Obričan i obavještava da je Hasan-paša Predojević zauzeo Ripač. Ali na sljedećem uviru više nema ni Hasan-paše Predojevića niti ikog od njegovih junaka, a već na narednom izviru historijska ponornica izbacit će neka sasvim druga lica – na tren vidjet ćemo izranjavnog dizdara Kariman-agu kako, go do pasa, s prekriženim posjekotinama na grudima, stoji na hrpi kamenja i vitla sabljom, sam protiv dvanaestorice – i za čas ih zavrtjeti u viru ljudskog očajanja i potom potopiti kao da ni oni nikada nisu svijetom zemaljskim hodili.