Kad se krene iz Bihaća prema Cazinu, pa se, pred sami ulazak u Kostelski klanac, pogled podigne visoko uz lijevu obalu Une, može se gore vidjeti džamija kako se munarom zabola u nebo. I grčevito se drži, kao da je taj ubod jedino od ovog svijeta što je veže za stvarnost i za naš pogled. Do nje se vidi škola izgrađena nad samom provalijom. Odozdo, ispod strme obale, do koje se može uskim jednosmjernim mostom, izgleda škola kao da visi na kakvoj ogromnoj vaseljenskoj ljuljački i putniku se na tren učini kako bi svakog časa mogla poletjeti ovamo, zanjihati se nad unskim kanjonom, sunuti čak tamo do Grabeža, a onda se vratiti i opet, i još jednom, i tako do kraja vremena.

Prije kojih dvjesta godina, umjesto škole i džamije, vidjeli su se odavde bedemi brekovačke utvrde, a namjesto munare, derući grudobranima oblake, u nebo strčaše središnja brekovačka kula. Vojsci što bi prolazila od Bihaća kroz Pokoj ka Kostelima i dalje niz Unu ulijevala je strahopoštovanje i činila im se neosvojivom. Ali, kada bi zauzeli utvrđeni grad Ostrožac, koji se, tek nekoliko kilometara niže, isto ovako nadnio nad Unu, pa krenuli okolo da zadaju konačan udarac i Brekovici, sami bi se sebi nasmijali. Onamo, s one strane, od Korane, od Visovca i Mutnika, kapije brekovačke bijahu gotovo na ravnini, otvorene i sasvim ranjive.

STUB SRAMA

Sto godina prije nego će doći Osmanlije držali su ovdje vlast hrvatski plemenitaši Kobasići. Pored Brekovice, gospodarili su i Topličkim Turnjem naspram Mutnika i Radotinom u smjeru Peći. Stoljećima nakon što izgube Brekovicu i zagubi im se svaki trag, nad Unom njihat će se legenda, koja će sve do prije stotinjak godina obilježavati put u maglama kojim se rod kobasički izgubi u pomračinama historije. U istim takvim pomračinama nekada je u gradu Dubrovniku živio bogataš Dobrašin, koji gospodariše bihaćkom dolinom. Ostaci zidina tog grada mogli su se  prepoznati još u vrijeme kada su živjeli i posljednji prenosioci ovog predanja, a danas ih više nema. Bio je smješten tri sata hoda od Bihaća niz Unu, na desnoj obali, ponad Grmuše, ispod planina Jelovca i Drenovca. Narod je pripovijedao da ga je izgradila Dobra, kći nekog kneza, a u njemu živješe vlastelin Dobrašin, koji imaše kćer Vranu.

Bila je Vrana tako lijepa da su prosci dolazili čak iz Dalmacije, od Griča, iz Slavonije, od Bosne, ali imala je nesreću da zape za oko jednom od Kobasića koji stolovaše u Brekovici. Nakon silnih molbi, ona ga odbije, a znalo se da ono što Kobasići požele to i dobiju. Tako i ovaj, okupi grupu svojih sluga i tri dana vrebaše oko Dobrašinova grada. Četvrtog izađe Vrana da ubere jagoda i on je otme i jurnu prema Uni. Kažu da je nije odveo kući već je iz osvete baci u rijeku da se utopi. Ali Vrana se spasi i ne vrati se ocu, već krišom ode uz Unu sestri Soki u Sokolac.

Ne treba da zavarava otkriće kako su Dobrašinove kćerke one dvije sestre koje u drugoj legendi sazidaše dva grada: Soka Sokolac ponad Bišća, a Vrana Vrnograč pored Kladuše. U Krajini je tako, ovdje se legende miješaju i utječu jedna u drugu, pa ih nikako ne treba ganjati mrežama vremena i pokušavati uloviti u njih. Ova kazuje dalje da je Kobasić odmah odjahao put Sokoca “s viješću da se Vrana utopila, a njemu da je to jako žao”. Ali kada se Vrana sutradan pojavi od Golubića, živa i zdrava, bila je Soka tako sretna da predloži da ne kazne Kobasića smrću, nego da načine kraj ceste stub srama na kojeg će biti privezan nedjeljom i praznikom pa neka mu se svaki prolaznik ruga do mile volje.

Uporište za legendu nalazimo u dokumentima s prijevoja dvaju stoljeća. Njih iz Keglevića arhiva iznosi Radoslav Lopašić. Jedan dokument iz 1488. godine spominje prve Kobasiće na Brekovici. To su braća Matko i Jurko. Matko izranja iz historijskog mulja i pet godina poslije, kada ga zatičemo kao svjedoka pri uvođenju Vuka Keglevića u imanje Gašparov otok na Uni nedaleko od Ostrovice ponad današnjeg Kulen-Vakufa. Tu Keglevići ulaze u život Kobasića. Ne zna se tačan razlog, niti da li s njim ima bilo kakve veze Gašparov otok, ali deset godina od onog dana kada su Keglevići postali vlasnici tog otoka završena je žestoka svađa između dviju familija. Historija optužuje Andriju Kobasića da “silu čini” bužimskom vlastelinu Ivanu Kegleviću i, kako nikako ne htje “s dobra odustati od sile”, biva on izopćen. Godine 1503. pozva čazmanski kanonik Lovre župnike u Pounju “da po nedjeljah i blagdanih, kad je narod kod mise sakupljen, javno uz zvuk zvona i utrnuvši i oborivši svieće izobće Andriju Kobasića i nekog Jurja Kupešenika”.

Dvadeset i nešto godina kasnije oko historije opet zatiče Kobasiće pri svađi. Bili su “zločesti i grabežljivi” i na svaku otimačinu spremni. Tako u pritužbi generalu Katzianeru pisahu ljeta gospodnjeg 1530. Petar Horčić, i Ivan Kalametić, i Jakov Martinušić, i Antun Migić, i Petar Pičić, i Brnardo Radošević, i Marko Štefković, i Toma Vladić, i Pavao Medošić (onaj što je prije deset godina u Bihać donio truplo bana Petra Berislavića poginulog u boju s Osmanlijama na brdu Đavlu kod Korenice), svi građani bihaćki, da taj pogani vlastelin Kobasić ne samo da im je mnoge zemlje silom pootimao već im učini i veliku sramotu i ponizi pred svima, javno i otvoreno, i bez imalo stida, suca njihova, mnogo poštovanog Jurja. A da je sudac Juraj samo obavljao svoj posao i branio međe gradske, pravicom i zakonom, potpisuje, evo, i tajnik bana Petra Keglevića magistar Juraj od Bišća i vicesudac bihaćki Jurica Kutlić, i vicekaštelan gradski Jurko, a potvrđuju prisežnici: Šimun Batalić, Martin Budišić, i Paval i Benko Diačić. Pa je jedan od Kobasića golim mačem navalio na suca i nahrnuo konjem na nj, silno, da je sudac pao i dobro se ugruhao i da im suca niko nikada nije tako ponizio. Ogroman dio gradskog kotara posvojili su Kobasići, pišu dalje građani Bišća, i tako je sada postao malen i “tiesan, da ne imaju gdje napasti ni vola ni konja”. I toliko im je dodijao plemenitaš Kobasić s Brekovice da, evo, među njima, smjernim građanima Bišća, nađe se i jedan od njegova roda pa potpisa njihovu žalbu, a taj je Matko Kobasić.

Ali generalu Katzianeru bili su važniji Kobasići. Dokazuje to drugi sukob s brekovačkom vlastelom. Naime, kada je osmanska vojska uništila topusku opatiju i razvalila samostane i crkve, Bišćani baciše oko na opatovo imanje u Kralju, odmah podno gradskih zidina. Ali i Kobasići pomisliše da bi mogli iskoristiti priliku, “pa pošto je bio Ivan Kobasić kao odličan pristaša Ferdinandov u kralja mnogo zaslužan, i dobro vidjen takodjer u generala Katzianera, dobio je on na veliku žalost Bišćana Kralje”. Nakon toga, Bišćanima preostade samo da se nadaju da će te Kobasiće đavao odnijeti. Ali ni tada se ne dokopaše Kralja. Te 1580. godine, čim je do Bihaća došla vijest da je mlađahni Ivan Kobasić, praunuk glasovitog Ivana, poginuo pod Kanižom vojujući protiv Osmanlija, i da je loza kobasićka potpuno izumrla, zauze kapetan bihaćki Sebastijan Lamberg Kralje, ali ne za građane, već za vojsku svoju, koja se žališe da ih Bišćani slabo hrane.

ŠPIJUNSKA MREŽA

Da se ne bi stekao dojam kako su ti Kobasići prošli kroz historiju samo kao prznice i svađalice, valja spomenuti jednog drugog Ivana Kobasića. I taj je poginuo u borbi s Osmanlijama, ali kojih trideset godina prije ovog već spomenutog, praunuka svog. Taj Ivan Kobasić, najglasovitiji od sveg svog roda, upisat će Kobasiće u historiju kao špijune da im nije bilo ravna ni na jednoj strani. Tek sada, čini nam se, dobivamo odgovor na pitanje zašto su generalu Katzianeru bili preči Kobasići od građana Bišća. Kazuje historija da su i kralj Ferdinand i kralj Ludoviko godinama bili upućeni u prilike u osmanskim vojnim taborima bolje nego u svojim, a sve zahvaljujući Ivanu Kobasiću. Za njega se govorilo da je po cijeloj Bosni, od Vrbasa do Drine, i dalje, raspleo svoje špijunske mreže i da nije bilo te vijesti koja bi mogla proletjeti mimo njih a da se ne zaplete. Dobijao ih je često i prije sandžaka kliškog, i prije beglerbega u Banjoj Luci, i prije vezira u Sarajevu. Koristio je rodbinu po Bosni, prijatelje svojih prijatelja koji se poturčiše pa službovaše u vojsci osmanskoj, dubrovačke trgovce koji su od pamtivijeka slobodno hodili cijelom Bosnom i svugdje imali pristup, dalmatinske franjevce koji su posjećivali braću u Bosni Srebrnoj, državne poklisare i svoje ljude koji su se preoblačili u vlahe, u martole, u prosjake, u gubavce, u okužene, u bajalice i gatare i jata pismonoša koje je dresirao pa ih puštao preko Une. Ipak, poseban specijalitet bijahu mu sužnji, neprijateljski vojnici koje bi zatočio ovdje, u brekovačkim tamnicama i u petom mjesecu pretvarao ih u najodanije prijatelje te ih davao u otkup ili u razmjenu, a ovi mu do kraja života doturali vijesti s one strane granice. Kao dokaz svemu nabrojanom, i danas se u ljubljanskom arhivu mogu naći pisma u kojima general Katzianer, netom nakon smrti Ivana Kobasića, od njegovih sinova Jurja i Petra traži da mu hitno u Ljubljanu pošalju “radi dopisivanja sa bosanskimi oblasti, muhamedovca vješta i hrvatskomu i njemačkomu govoru i pismu”, a ovi mu u svom odgovoru ponudiše Sefer-bega Udovičića, jednog od mnogobrojnih sužanja njihovog pokojnog oca.

I ostao je zahvaljujući Ivanu usred Bihaća spomenik Kobasićima. Dođe li se pod čuveni zvonik Crkve svetog Antuna, koja je srušena za vrijeme savezničkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, vidjeti se može u njegovom podnožju grobnica hrvatskih vitezova. Na njoj ima šest grbova bihaćkih plemenitaških familija iz vremena kada su Osmanlije nasrtale na ovaj grad. Jedan od njih prikazuje oklopljenu ruku savijenu u laktu; ruka drži bodež kojim probada kacigu na kojoj je grana s tri lista kao perjanica. To je siguran znak ratničke slave stečene u bojevima i to je grb Kobasića. Ovdje počivaju braća Ivan i Gašpar. Nadgrobnu ploču u Crkvi sv. Ante, koja je pretvorena u džamiju Fethiju, naručili su prije smrti, 1523. godine. Tih devet ploča Osmanlije su ukopale pred sami džamijski prag, a natpise okrenuli vani da svako ko uđe pređe preko njih. Ploče su kasnije prebačene u Zemaljski muzej u Sarajevu, gdje se i danas nalaze. Ivan Kobasić je bio kaštelan tvrđave u Brekovici i vodio je mnoge borbe protiv Osmanlija, a poginuo je nakon 1531. godine.

U vrijeme Osmanskog carstva stajala je Brekovica pretežito porušena i pusta. Onih nekoliko decenija nakon što je Osmanlije obnoviše bila je u nadležnosti bihaćkih kapetana. Ni u njoj ni oko nje nije se tada dešavalo ništa što bi majka historija smatrala vrijednim spominjana. Tek bilježi da je u vrijeme kada je osmanska vojska potučena pred Bečom, te je morala napustiti i Budim, i kada je provalio ovamo austrijski general Herberstein, spaljena i Brekovica. Otad, u historijskim spisima, ime joj se sasvim zatrnu, a do današnjih dana dobaciše tek škrti ostaci zidina koji stidljivo proviruju iz zemlje. I da, nađena je ovdje jedna nadgrobna ploča koja svjedoči kako je u Brekovici prije hiljadu godina živio i u blagodati ove plodne zemlje, skupa sa suprugom Ulpijom, uživao isluženi veteran Prve rimske legije Lucije Lentidije Saturin, zasigurno romanizirani potomak Japoda kojima Una svojim odsjajem bojadisa zjenice očiju njihovih.