Sve je u toj megakonstrukciji koju je naručio Staljin bilo suludo. Kanal Belomor izgrađen je u samo 20 mjeseci bez ikakvih mašina, samo fizičkim radom stotina hiljada nevinih zatočenih u ruskim koncentracionim logorima.

Prema historičarima, 50.000 je umrlo gradeći ga u slavu SSSR-a, poput robova koji su podigli egipatske piramide. Aleksandar Soženjicin tvrdi da je umrlo 300.000 ljudi.

Kanal je izgrađen kako bi povezao Baltičko more s Bijelim morem, prelazeći tri velika jezera: Ladoga, Onega i Vygózero. Dugačak je ukupno 227 kilometara zbog čega je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najduži na svijetu.

No, najzanimljiviji je, nedvojbeno, suludi tempo rada i ljudska žrtva da se izgradi u samo godinu i po dana. Staljin nije bio prvi koji je sanjao o tom plovnom putu niti je bio prvi ruski vođa koji je založio svoje bogatstvo i žrtvovao nebrojene ljudske živote kako bi osigurao kontrolu nad teritorijom i olakšao trgovinu i transport između njenih golemih regija. Prije njega je to pokušavao ruski car Petar I., u 17. stoljeću a i 1569. godine zabilježen je pokušaj gradnje kanala koji povezuje rijeke Volgu i Don kako bi Rusija i tako imala direktan izlaz na Kaspijsko more.

Komunistički diktator naslijedio je taj projekt, koji je postao prvi u Sovjetskom Savezu koji se obavljen ropskim radom. Staljin ga je pokrenuo u okviru Prvog petogodišnjeg plana, koji je komunističkog diva trebao postaviti na čelo svjetskog industrijskog razvoja. Zanimljivo je da je to htio postići gotovo bez ikakvih mašina, budući da su radnici morali kopati praktično rukama. Solženjicin, naime, kaže da su glavno oruđe bili kolica i primitivna drvena kola koja su vukli konji kojima su morali premjestiti hiljade tona zemlje i kamenja.

Radovi su započeli u septembru 1931., a završili u aprilu 1933., pod vodstvom Naftalyja Frenkela. “Zašto je upravo Belomorski kanal izabran kao prva veća građevina? Jesu li Staljina potaknule hitne ekonomske ili vojne potrebe? Možemo slobodno reći da nisu [...]. Ono što mu je trebalo bilo je da iskoristi zarobljenike posvuda da izgradi neko monumentalno djelo koje će progutati mnogo života (kulaka), uz učinkovitost plinskih komora, ali puno jeftinije a u isto vrijeme, ostaviti neprolazni spomenik njegovoj vladavini", rekao je Solženjicin.

Kanal nije bio ni hitan ni bitan, ali je Staljin morao uvjeriti radnike u njega kako bi dali sve od sebe. „Čak su i zarobljenici, koji su bili zgnječeni pod kolicima, morali vjerovati u njegovu važnost , jer da nije hitno, zatvorenici ne bi umirali", kazao je autor Arhipelaga Gulag.

Gradnja kanala počela je bez proučavanja zemljišta. Zatvorenici su također stigli mnogo prije nego što su Frenkel i sovjetski arhitekti uopće planirali radove. Nije bilo čak ni baraka, zaliha, instrumenata, planov... Nisu stigli ni potrebni instrumenti kada su već radili mjesec dana, golim rukama kopali po stijeni i blatu.

Solženjicin je objavio i svjedočanstvo građevinskog majstora Vitkovskog koji je mnogim zatvorenicima spasio živote zapisujući poslove koje nisu obavili. „Na kraju radnog dana mjesto je bilo posuto leševima. Tanak sloj snijega polako im prekriva lica. Neki se ljudi stisnu ispod prevrnutih kolica, zavuku ruke u rukave i tu se smrznu. Ima onih koji se smrzavaju s glavama skrivenim između koljena. Dva su od njih, leđa uz leđa, pretvorena u blok leda. Oni su mladi seljaci, najbolji radnici koje se mogu zamisliti. Šalju ih na kanal u desetinama, hiljadama i pokušavaju osigurati da roditelji i djeca nikada ne budu zajedno na terenu... Noću prolaze sanke da ih pokupe. Vozači bacaju leševe na sanke. Ljeti od leševa koji nisu na vrijeme prikupljeni ostaju samo kosti koje zajedno s gromadama završavaju u mješalici za beton. Evo ih sada, pomiješani s betonom na Belomoru i tu će ostati zauvijek."

Staljin je obišao kanal, a nakon otvaranja 4. augusta 1933. vlasti su organizirale ekspediciju od 120 književnika koji su trebali opjevati podvig socijalističkog rada. Kao da leševa nije ni bilo. Tridesetak od ovih intelektualaca, uključujući Maksima Gorkog, napisali su zajedničku knjigu pod naslovom 'Staljinov Belomorsko-baltički kanal', tekst od 600 stranica pun hvale za djelo, koje uključuje neke od najprestižnijih sovjetskih autora, uz fotografije Aleksandra Rodčenka.

Djelo je objavljeno krajem 1934. godine, ali je kasnije povučeno iz opticaja, budući da su većina autora do tada bili obilježeni kao "narodni neprijatelji".

U početku su većina onih koji su radili na projektu bili obični zarobljenici, ali kasnije, kada je pokrenut veliki represivni val 1930-ih, počelo je dolaziti sve više buržuja i kulaka, odnosno onih seljaka koje je Staljin smatrao samovoljnim bogatim izrabljivačima. No, unatoč svim tim smrtnim slučajevima, kanal nikada nije bio od velike važnosti s ekonomskog stajališta. Nije bio dovoljno velik da bi omogućio prolaz velikih brodova, a danas služi samo za prevoz robe na teglenicama ili splavovima.