Bosanski Srbi kao da imaju jedno prezime - Dodik. I kao da se sav taj svijet u njegovom privatnom entitetu apsolutno ništa ne pita. A kod Dodika politički koncept razbijanja Bosne i Hercegovine je puzajuća secesija. Navikava nas na to. To je cilj. Svaki dan imate vijest da je RS uradila nešto na svoju ruku mimo vlasti BiH.

Npr. Vlada RS-a i Zavisno preduzeće "Hidroelektrane na Vrbasu" Mrkonjić Grad, zaključili su ugovor o koncesiji za izgradnju i korištenje male hidroelektrane "Bočac 2" na rijeci Vrbas. Ovo preduzeće je u sklopu matičnog preduzeća Elektroprivreda RS-a. Većinski vlasik je Vlada RS-a. Zbog ove nove koncesije iz 2014. je i krenuo spor sa slovenačkim Viaductom jer je, kako je te 2016. godine izjavio tadašnji pravobranilac Bosne i Hercegovine Mlađen Mandić, Vlada RS-a istu koncesiju dala drugoj firmi. Vlada RS-a je odbila mirno rješavanje spora iako je bilo jasno da će spor biti izgubljen. Danas je taj dug narastao na više od 110 miliona KM i raste svaki dan za nepunih 18.000 KM, odnosno za tačno 9.000 eura.

Dug koji entitet RS ne može platiti u ovom slučaju, a i u drugim sličnim slučajevima se kanio namirit preko državne imovine koja je na teritoriji RS-a trebala biti isporučena u političkom dilu vlastima entiteta. Strategija je jasna - maksimalna šteta po državu Bosnu i Hercegovinu. Njeno usporavanje u svakoj vrsti razvoja, negiranje državnosti, simbola i zakona i na kraju Ustava.

Na sceni imamo simbiozu politike, krupnog biznisa, crkve i intelektualne scene u Srbiji i RS-u. Patrijarh Porfirije poziva sve srpske lidere na sastanke, Vučić na svaku iole jaču izjavu bh. zvaničnika ili premijera Kosova Kurtija saziva sjednice Vijeća nacionalne bezbjednosti.

Srpska pravoslavna crkve ima snažan uticaj na prostore koje naseljavaju Srbi i vidi se da postoji koncept po kojem se gradi "srpski svet". Već dugo postoji pojam "Putinov trio" - Vučić, Orban, Milanović, a sada se ubacuje i Dodik. Iako nije predsjednik države već entiteta on bi želio u vojni savez kojeg čine Mađarska i Srbija kao odgovor sličnom vojnom savezu Hrvatske, Kosova i Albanije. Interesantno, Hrvatima u tom slučaju ne smetaju teroristi koji su ratovali u Siriji, kojih je sa Kosova više od 330 otišlo i borilo se na strani ISIL-a. Zna se ko smeta i Srbima i Hrvatima.

Strateški koncept Moskve se bazira na direktnom uticaju na vlast po kojem se Rusija preko sebi odanih ili ucjenjenih lidera i njihovih liderokratija infiltrirala i u članice EU-a i NATO-a, koje svoje državne odluke direktno sinkroniziraju sa Moskvom. Politički koncept Beograda je 90-ih bio vrlo sličan i poslužio je kao šablon pomenutom ruskom modelu. To je koncept po kojem srpske zajednice van matice podrivaju suverenitet i stabilnost država u kojima žive, podrazumijeva apsolutnu poslušnost Beogradu i samo Beogradu koji s tim svojim političkim kapitalom dalje trguje sa svima, sa EU, SAD-om i Rusijom. Ruska Federacija ovu igru igra ili je igrala u Gruziji, Ukrajini i Armeniji, pa je isti šablon primjenila na većem nivou podrivajući na isti način preko Mađarske, uz prećutnu saglasnost Hrvatske, temelje EU i NATO pakta.

Teza intelektualnih krugova u Srbiji o novoj političkoj realnosti se ne mogu odnositi ekskluzivno na nacionalno pitanje Srba. Sa Zapada se prešutno odobrava privilegija Srbije da svima diktira uvjete srpskih zajednica van Srbije, u okviru svog političkog djelovanja dovode u pitanje suverenitet država u kojima žive sa stalnom prijetnjom secesije. Niko se na Zapadnu uopće ne obazire na činjenicu da je Srbija uz pomoć svojih proksija odgovorna za genocide u agresivnim ratovima koje vodila sa susjedima. A sa druge strane, kada se Beogradu nametne slično stanje samo sa zamijenjenim ulogama kao na primjeru Kosova, tamošnja politička elita to ne prihvata i priziva Rusiju i EU u pomoć. Ruska Federacija, u ovom momentu nije u stanju da dadne pune garancije ovoj politici Beograda i njegovih satrapa u regionu. Zato se protagonisti te politike okreću lobiranju na Zapadu.

U slučaju Bosne i Hercegovine garant nasilnog ili mirnog stjecanja nezavisnosti entiteta RS je Ruska Federacija, a Zapadna podrška tom projektu je kupljena preko lobističkih krugova sa narativom da "jači tlači" i da je bolje izbjegavati konflikt, nego podržavati slabe zemlje da se bore za očuvanje svog krhkog suvereniteta.

Općenito EU i SAD, i Velika Britanija, neće riskirati novi sukob u Evropi u kojem bi Rusija uspostavila svoje vojno prisustvo van Rusije. Zato će učiniti sve da zadovolji jače političke aktere u regionu i time pokuša da ustabili situaciju. I tu Dodik traži svoju šansu, a sa druge strane patriotski politički blok u BiH prvo mora biti ujedinjen u zaštiti države od tih geopolitičkih silnica u kojima eurodesnica forsira koncept podijele BiH koji datira još iz mirovnih pregovora tokom agresije na RBiH. 

Međunarodna zajednica nema efikasan odgovor na prijetnje koje Ruska Federacija može da im isporuči kada je u pitanju BiH. Sva uvjeravanja o opstojnosti državnog suvereniteta BiH, od strane svih relevantnih institucija međunarodne zajednice, pala bi u vodu nakon prvog ispaljenog metka. Tada bi krenula zvanična saopćenja da se strane suzdrže i da pristupe pregovorima o konstatiranju famozne nove političke realnosti. Na tu kartu igra Dodik.

Provokacija sukoba u kojem bi uvjetno rečeno "bošnjačka" strana bila natjerana da ispali prvi metak, odnosno proizvede logičnu reakciju vlasti u cilju očuvanja državnog suvereniteta, gdje bi se to prikazalo kao  stvaranje novog "kalifata u Evropi". Onda bi po Dodikovom kontu svi digli ruke od garancija datih BiH u pogledu podrške i zaštite njenoj nezavisnosti i cjelovitosti. Tu on pronalazi "rupu" u zakonu da ne dođe do njegovog hapšenja i privođenja licu pravde. Iz tog razloga je iznimno važno uhapsiti Dodika i njegove kompanjone u zločinu protiv ustavnog poretka BiH, jer time se država jača i fundamentalno jača suverenitet BiH i opstojnost EU i NATO-a.

U narednom periodu potrebno je izgraditi naše institucije sistema i koncept sigurnosti tako da secesionizam sa bilo koje strane postane vrlo skup poduhvat, jer bi protiv sebe imao jake profesionalne policijske snage pod demokratskom kontrolom, a svaka inozemna pomoć separatistima suočila bi se s modernim, dobro naoružanim i kompaktnim oružanim snagama BiH koje bi otklonile sve prijetnje po našu nacionalnu (BiH) sigurnost.