Ako samo poredamo činjenice, jasno je da u prvom redu Hrvatska želi da preko političkih predstavnika bosanskih Hrvata uspostavi apsolutnu kontrolu nad hrvatskim etničkim teritorijem u Bosni i Hercegovini, a samim tim kroz paritet (a ne ravnopravnost) u državnim strukturama BiH i direktnu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom. Isto želi Srbija preko entiteta RS.

Postoje najmanje tri kanala preko kojih Hrvatska neprijateljski djeluje protiv Bosne i Hercegovine u pokušaju da ovlada hrvatskim etničkim prostorom i uspostavi kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom.

Prvi je inkorporiranje u srpsko-ruske interese u kontroli nad Bosnom i Hercegovinom i Balkanom u cjelini. Ako se pitamo za koga to igra Hrvatska, jedna eminentna članica EU-a i NATO-a, vrlo interesantan odgovor dobijemo kroz aktivnosti Amira Grossa Kabirija. O tome vrlo znakovito govori podatak koliko je prihodovao Ruskoj Federaciji za posljednjih pet godina, od kada je dobio na poklon upravljanje našim kombinatom Aluminij. Brojke do kojih je došao Žurnal su zapanjujuće, naime za proteklih pet godina, Aluminij industrija je za aluminijski otpad platila Rusiji otprilike 750 miliona maraka.

Zagreb i Moskva

Riječ je aluminiju u šipkama, žici, pločama, limovima, trakama i profilima od aluminija, koji je potom pretapan u ljevaonici i donosio desetke miliona dobiti uz mizeran najam za postrojenja. Pored svih ino partnera za koji je je ovaj posao rađen, Rusija je imala primat. Možemo reći da je određeni politički kompromis oko ovog načina poslovanja postignut kasno, što bio bio odgovor na pitanje zašto ovaj sistem rada nije uveden u vrijeme kada je Aluminij stvarao sve veće gubitke preskupom proizvodnjom putem elektrolize i kada je morao ugasiti pogone i stotine radnika ostaviti bez posla. Izdavanjem kompletnog aluminijskog kombinata u zakup stranoj firmi koju je osnovao Kabiri omogućen je profit trećoj strani na osnovu pretapanja, bez ikakvog značajnijeg ulaganja.

Ovaj resurs koji je ponuđen Rusima predstavlja pruženu ruku Zagreba prema Moskvi preko Čovića, kako bi se postigao dogovor da se HRHB uspostavi kao drugi dio razlaganja Bosne i Hercegovine, ako je prvi dio tog razlaganja RS. Jasna je to strategija definirana još u Karađorđevu u martu 1991. godine, samo je metodologija promijenjena. Finansjiski se uvezati sa jednom velikom silom, time joj dati razlog da se jače involvira na Balkanu u ostvarivanju srpsko-hrvatskih interesa o podijeli Bosne i Hercegovine.

Zato zapadnim demokratijama cilj treba da bude suprotan željama naših susjeda, jer time suzbijaju direktan ruski uticaj na Balkanu. Ali se bojim da će i Srbija i Hrvatska ponuditi isti model SAD-u, dok će EU zaobići u potpunosti.

Ruski interes je jasno definiran preko državne agencije tzv. Ruski institut za strateška istraživanja i njegovog centra za euroatlantska istraživanja u Moskvi, na čelu sa Leonidom Rašteljnjikovim. Ovaj institut bazira svoj narativ na očuvanju zajedničke tradicije, korijena, duhovnosti i prijateljskih veza i odnosa balkanskih naroda i Ruske Federacije. To je promoviranje tzv. kulturne diplomatije.

Kulturna diplomatija i njen oblik djelovanja kroz tzv. humanitarne centre koje osnivaju u prikrivene paramilitarne organizacije, koje se pored ostalih aktivnosti, bave i humanitarnim radom uglavnom zajedno sa parohijama SPC-a, balkanski je model vojne penetracije Ruske Federacije koji radi po principu tzv. "spavača" koji se mogu aktivirati po potrebi.

Vrlo je lako izvršiti pridodavanje ovih kapaciteta već postojećim organizacijama u entitetu RS koji bi mogli da posluže kao osnova vojne organizacije koja će se MUP-u RS-a naći pri ruci u uspostavi nove vlasti. Zato ovakve i slične organizacije svoj rad temelje na područjima koja su Ruskoj Federaciji interesantna, poput Brčko distrikta koji dijeli RS na dva dijela.

Drugi kanal se ogleda u činjenici da i Hrvatska i Srbija imaju isti narativ kada su Bošnjaci u pitanju – opasnost od terorizma.

Jako brzo sve zaboravljamo, pa se nije zgoreg potsjetiti. Prema informacijama koje su bile dostupne u medijima, pokušaj hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije da 2019. godine vrbuje pripadnike selefijske zajednice u BiH, da u mesdžide na području Zeničko-dobojskog kantona unesu i uskladište pripremljene tovare oružja i eksploziva, direktno je neprijateljsko djelovanje protiv Bosne i Hercegovine.

Kod terorizma postoje tri mete koje se targetiraju državne i nedržavne organizacije, a postoji tzv. treći akter, to je javnost. Javnost se putem "ozvaničenja" prijetnji sa najvišeg nivoa političkih i sigurnosnih instanci zastrašuje i terorizira samom tom prijetnjom koju podrže i mediji, i postiže se cilj bez konkretnih akcija navodnih terorista.

To je hrvatska SOA željela postići sa otkrivanjem informacija o naoružanim selefijama u BiH. Cilj ovih hrvatskih aktivnosti je bila usmjerena ne samo ka homogeniziranje javnosti, već u prvom planu ka lobiranju i animiranju javnosti u EU, što je direktan udar na političku nezavisnost, državni suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Interesantno je da je isti model degradacije i kompromitacije BiH koristila i srbijanska obavještajna služba BIA preko kvazistručnjaka Dževada Galijaševića i njemu sličnih propagandista. Pa se tu da iščitati zajednički interes u vezi sa kompromitacijom bošnjačkog političkog establišmenta (bilo sadašnjeg ili bivšeg), što dalje implicira koordinirano djelovanje.

Nažalost ova priča vrlo dobro prolazi na Zapadu, posebno dobro se primaju javno izneseni stavovi u smislu degradiranja i ponižavanja Bošnjaka muslimana. Cilj je upravo bio da se izazove neprimjerena reakcija i revolt Bošnjaka muslimana kako bi se sve te aktivnosti opravdale. Iz tog razloga je potrebno biti ekstremno oprezan i ne nasjedati na ove provokacije.

Treći kanal djelovanja u cilju neformalnog ovladavanja hrvatskim etničkim teritorijem u BiH je inicijativa da se HV uključi u misiju EUFOR-a u BiH. To je nedvosmisleno i direktno kršenje odredaba Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH, njegovog Aneksa 1a, člana 3 stav 1 i 2 koje je Hrvatska potpisala u Dejtonu.

Bilo bi lijepo da nam umjesto nesuvislih prijetnji Milanović kaže da li to znači da Hrvatska povlači svoj potpis sa Dejtonskog mirovnog sporazuma i ide u otvoreno nepoštivanje tog sporazuma zajedno sa međunarodnim faktorom, koji će takvo namjerno gaženje međunarodnog sporazuma podržati i dozvoliti Hrvatskoj da pošalje svoje trupe u misiju EUFOR-a. Ako se Hrvatska povlači iz Dejtonskog mirovnog sporazuma po Bečkoj konvenciji o međunarodnim ugovorima iz 1969, dužna je o tome obavijestiti BiH, Srbiju i Crnu Goru kako bi se ove države o tome izjasnile, jer se međudržavni sporazumi ne mogu poštivati djelimično, a kršiti selektivno i hotimice od strana koje su ga potpisale. Bilo bi također politički fer i korektno da Milanović Milorada Dodika informira o tome kako suspenzijom potpisa na Dejtonski mirovni sporazum Hrvatska de facto ukida i entitet RS.

Gdje su tu Bošnjaci

U tom kontekstu se može objasniti višegodišnje lobiranje HDZ-a sa obje strane Une u vezi sa direktnim miješanjem Hrvatske i lobiranje OHR-a da donese pristrasne odluke u vezi s izmjenom Ustava Federacije i izmjene Izbornog zakona BiH u kontekstu zaštite političke volje Hrvata u BiH. Cilj je također jasan – za BiH ne smiju da vrijede pravila demokratije, a to je da ima sekularno društvo, pravnu državu i slobodno formiranje volje političke većine. Zato što su u BiH većina muslimani. Za BiH se od Zapada traži pravna zaštita političke volje isključivo na etničkoj, a ne nipošto na većinskoj političkoj bazi. Ponovo zato što su većina muslimani. U tom kontekstu izlobirana je pozicija visokog predstavnika u BiH, koji je promjenom izbornih pravila u izbornoj noći i suspenzijom Ustava Federacije BiH direktno degradirao političku volju Bošnjaka.

Srbija po istom modelu traži zaštitu etničke volje Srba u BiH i to u vidu opstanka entiteta RS kao autonomne administrativne jedinice u BiH, za šta ako dobiju garancije, ni NATO put više neće biti sporan jer će moći da utječe na sve državne odluke u vezi sigurnosne politike BiH i NATO-a, čime će Rusiji poslužiti bolje nego sad.

Hrvatska će svoj model kontrole hrvatskih etničkih područja u BiH pokušati institucionalizirati u administrativnu jedinicu ili izbornu jedinicu kroz lobiranje i traganje za političkim partnerima među Bošnjacima za podršku tom projektu, što zemlju definitivno dijeli na tri nacionalna dijela i tvori labavu konfederaciju koja se neformalno uspostavlja i postaje jača od svih državnih institucija. Jer bez političke volje glavnih aktera nema donošenja odluka na državnom nivou, odnosno politička većina nema pravo da vlada bez političke manjine, što je apsurd i pravni presedan koji, ako tako ostane, trajno onemogućava efektivan put BiH ka EU i NATO-u.

Iza svega toga stoji ruski utjecaj. Zato je upravo iz ovih razloga potpuno deplasirana teza koju rabi jedan dio intelektualne i političke elite u BiH da je ruski utjecaj samo paravan za razvoj tzv. bošnjačkog nacionalizma. Demistifikacija "prenapuhane" priče o ruskom utjecaju je čak jedan od političkih ciljeva određenih političkih subjekata koji grubo potcjenjuju sve činjenice koje su gore pobrojane.

Iz takvih političkih krugova denuncira se u političkom smislu sve što je Armija RBiH postigla tokom rata i to se pravda ratnim profiterstvom i političkim intrigama tadašnjih vladajućih krugova.

Sa druge strane oba politička partnera i sa srpskog i hrvatskog etničkog političkog diskursa otvoreno slave i odlikuju ratne zločince i glorificiraju namjerno ubijanje Bošnjaka kao opravdanje za zločine koje je stihijski činila i Armija RBiH. Dok se niti jedna kritička politička misao ne javlja na političkoj sceni Srba i Hrvata u BiH, Bošnjačka politička scena je vrlo heterogena i poslovično kritična prema nosiocima vlasti.

S obzirom na to da BiH ne može zbog svog ustavnog uređenja da postigne politički kompromis oko minimuma napretka zemlje, sva krivica za stagnaciju se stavlja na račun samo bošnjačke strane bez obzira na to o kojoj se političkoj stranci radi jer po ustavu ta partija mora praviti kompromis sa onima koji slave genocid i masovna ubistva tog naroda.

Dakle, žrtva mora sa svojim dželatima, koji se toga čak i ne stide, da gradi državu. To iskorištavati u političke svrhe jednako je licemjerno kao i baviti se organiziranim kriminalom i korupcijom na političkoj poziciji zaštitnika bošnjačkog naroda. A oba devijantna politička oblika koja se samo ispoljavaju na bošnjačkoj političkoj sceni su opasna za BiH i njenu unutrašnju društvenu koheziju. Ako bošnjački politički establišment nije ujedinjen i odlučan da odbrani Bosnu i Hercegovinu, ova država nema sjajnu perspektivu.