Nakon munjevite pobjede afganistanskih talibana nad snagama marionetskog režima u Kabulu, koji se srušio kao kula od karata, i to bez pružanja značajnijeg oružanog otpora, talibani su uspostavili potpunu kontrolu nad teritorijem Afganistana i užurbano rade na konsolidaciji nove vlasti.

Talibanski “Blitzkrieg” desio se neočekivano, i to simultano s povlačenjem američkih okupacionih trupa i njihovih zapadnih NATO partnera iz Afganistana koje su 2001. okupirali ovu nesretnu muslimansku zemlju u južnoj Aziji opravdavajući svoju agresiju imperativom likvidacije terorističke grupe “Al-Kaida” i talibanskog režima koji joj je u to vrijeme pružao utočište i zaštitu, a koju su američke vlasti optužile za teroristički napad na zgrade Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku u kojem je živote izgubilo nekoliko hiljada ljudi.

RAZLIKE U VIZIJI AFGANISTANA

Talibani su prvi put uspjeli konsolidirati vlast u Afganistanu 1996. izvojevavši pobjedu u afganistanskom građanskom ratu u kojem su se za političku vlast sukobile različite etničke grupe, regionalne plemenske vođe i islamističke ideološke frakcije, i to nakon što su zajedničkim naporima tokom desetogodišnjeg gerilskog otpora sovjetskoj okupaciji oslobodile Afganistan od sovjetske invazije, i to pod zajedničkim imenom mudžahedini (borci na Božijem putu). Podršku u novcu, naoružanju i obuci u toj njihovoj borbi najviše su im pružale Sjedinjene Američke Države, Saudijska Arabija i susjedni Pakistan, koji su se bojali prodora sovjetskog komunizma u ovaj dio islamskog svijeta.

Iako im je zajednički cilj bio oslobađanje zemlje od sovjetskog okupatora, vizija se Afganistana sa stanovišta različitih mudžahedinskih frakcija razlikovala, te su od 1989. do 1996. nastavili krvavi građanski rat i borbu za vlast u Afganistanu. Svaka od sukobljenih frakcija imala je i svoje različite sponzore koje je kultivirala još iz vremena otpora sovjetskoj agresiji.

Najveći intermudžahedinski sukob bio je između pristalica umjerenije modernističke intelektualne islamske struje pod vodstvom Burhanuddina Rabbanija i Ahmeda Šaha Mesuda, Tadžika, i jedne od najradikalnijih islamskih frakcija, Hizbi Islami, partije koju je predvodio Gulbuddin Hikmetyar, i drugih mudžahedinskih vođa koji su kontrolirali različite regije i gradove Afganistana i borili se za svoje partikularne ekonomske, političke, plemenske ili etničke, odnosno regionalne interese. U plemenskom društvu u kojoj je fenomen centralne države bio strano tijelo talibani su uspjeli centralizirati vlast i kontrolu, a njihov režim u to vrijeme bio je izrazito arhaičan, represivan, retrogradan i neprihvatljiv za sekularno orijentiranu afganistansku elitu, koja je bila navikla na komunistički model modernizacije društva, čemu su se prvi put suprotstavili islamisti čije je središte djelovanja bilo na Univerzitetu u Kabulu.

Talibani kao fenomen i kao najveća pojedinačna mudžahedinska formacija nastali su kao pokret manje grupe konzervativnih studenata islamskih nauka iz reda etničkih Paštuna koji su se kao dječaci školovali u konzervativnim pakistanskim medresama, a dolaze primarno iz najmnogobrojnije etničke grupe u Afganistanu, Paštuna, koji nisu mogli prihvatiti etničke podjele, korupciju, vlastoljubivost, kriminal, eksploataciju stanovništva, šverc narkoticima i međusobne destruktivne sukobe različitih mudžahedinskih frakcija koje su prethodno uspjele poraziti svoje komunističke sekularne rivale koje je podržavao sovjetski komunistički režim.

Na pomenutoj platformi talibani su uspjeli pridobiti podršku većine stanovništva, prije svega na temelju dvije stvari, borbi protiv kriminala, jer su uspostavili red i sigurnost, i borbi protiv trgovine narkoticima, čiju su proizvodnju i promet drastično reducirali. Talibani su također dobili legitimitet i podršku stanovništva jer su bili kadri pružiti zaštitu ruralnoj ženskoj populaciji koja je bila podložna arbitrarnom zlostavljanju, silovanju i pljački, pružajući joj zaštitu različitih bandi koje su harale Afganistanom u to vrijeme u kojem je vladalo bezvlašće, dok su se rivalske mudžahedinske frakcije borile koja ćeod njih vladati u Kabulu. Prvi talibanski režim trajao je pet godina, da bi 2001. bio svrgnut s vlasti, a na čelo Afganistana je američkim okupacionim inžinjeringom postavljen Hamid Karzai, koji je prethodno bio poznat i sarađivao je s planerima afganistanskog rata u Washingtonu. Borba za prevlast u redovima nosilaca režima u Kabulu nastavila se nakon američke okupacije, ali je ona bila precizno držana pod kontrolom od strane okupacionih vojnih zapovjednika protekle dvije decenije okupacije te je eskalirala sukobom između proameričkih ličnosti Ešrefa Ganija i Abdulaha Abdulaha, koji se nisu mogli dogovoriti oko predsjedničke pozicije. Na kraju je prevladao Gani, bivši predsjednik koji je, kako navode kredibilni izvještaji, iz Afganistana pobjegao neposredno pred ulazak talibana u Kabul s koferima punim novca koji nisu mogli stati u helikopter kojim je pobjegao prvo u Tadžikistan, a potom u Ujedinjene Arapske Emirate.

TALIBANSKA POBJEDA IZUČAVAT ĆE SE NA VOJNIM AKADEMIJAMA ŠIROM SVIJETA

Kako je uopće bilo moguće da jedna slabo naoružana grupa ratnika uspije poraziti afganistansku nacionalnu armiju (ANA), koja je brojala 350 hiljada vojnika i koja je imala sve vojne formacije, uključujući i avijaciju, koja je stvarana i obučavana dvije decenije, i to po vojnim standardima najveće vojne sile svijeta i najeminentnijeg vojnog saveza NATO-a? Prema procjenama analitičara, samo na ANA-u Amerikanci su potrošili 89 milijardi dolara. Odgovor na ovo pitanje sigurno će se tražiti narednih godina i decenija, a talibanska pobjeda izučavat će se na vojnim akademijama širom svijeta. Kratak odgovor na ovo pitanje za sada je da su talibani pobijedili prije svega zbog povlačenja američkih okupacionih snaga, a zatim zahvaljujući legitimitetu u narodu koji ih je prihvatio kao oslobodioce, a regularna vojska ANA je ili dezertirala, predala se ili se stavila u službu talibana. Postoje i špekulacije da su talibani, krčeći svoj pohod prema Kabulu, podmićivali pripadnike kabulskih snaga pozamašnim sumama novca, jer kako drukčije objasniti predaju talibanima formacija nekih najpoznatijih regionalnih ratnika i njihovih lokalnih milicija (warlords) poput Ismaila Khana iz Herata na zapadu Afganistana, koji je slovio kao jedan od najsposobnijih ratnika, koji je iza sebe imao veliku vojsku, a koji se predao talibanima, da bi mu kasnije oni dozvolili da pobjegne u Iran, gdje je dočekan kao prijatelj. Radi se o lokalnim milicijama koje su kroz povijest činile kičmu vojnog djelovanja u Afganistanu.

Ni jedna gerilska vojska u novijoj povijesti ratovanja nije uspjela osvojiti vlast i svrgnuti postojeći režim bez ozbiljne podrške u narodu. Postoji također prešutni konsenzus među poznavaocima Afganistana da su Amerikanci i političke vođe talibana za vrijeme pregovora u Dohi postigli i tajni dogovor kojim je talibanima data prešutna saglasnost da se od njih očekuje da preuzmu vlast u Kabulu. Amerikanci su zbog toga iz pregovora potpuno bili isključili režim u Kabulu, očigledno svjesni da taj režim koji su sami kreirali i održavali u životu zapravo nije vrijedan da mu se dalje pruža podrška jer je postao notoran po unutrašnjim sukobima oko vlasti, jer je bio ogrezao u korupciji i nepotizmu, zloupotrebi finansijske pomoći i postao je teret samim Amerikancima zbog njegove nezajažljive pohlepe i želje za kontrolom trgovine heroinom čiji je Afganistan najveći proizvođač na svijetu.

Korupcija u redovima afganistanske vojske bila je toliko rasprostranjena da je računovodstvenim sistemom utvrđeno da je stvarni broj njenih pripadnika bio puno manji, ali se na račun vojske i snaga sigurnosti isisavao ogroman novac u džepove korumpiranih perjanica marionetske vlasti. Naravno, okupacione vlasti tome se nisu baš suprotstavljale jer i sama operacija rata u Afganistanu, najvećeg vojnog angažmana SAD-a u njenoj povijesti, predstavljala je idealnu šansu da se dvije hiljade milijardi novca poreskih obveznika i američke sirotinje prelije u džepove velikih vojnih korporacija i njihovih snabdjevača i podizvođača radova, razne nevladine fondacije za demokratizaciju, izgradnju države (state-building), feminističke i druge asocijacije koje su se dvije decenije pretvarale da u Afganistanu mogu izgraditi demokratski sistem po uzoru na moderna zapadna društva. Naravno, sve je to bila samo jedna velika iluzija, perionica novca i maskarada planetarnih razmjera koju politolozi trebaju posebno istraživati.

Ne treba zaboraviti ni podršku koju je talibanima sve vrijeme pružao Pakistan, koji im je dao utočište, a koja sigurno predstavlja ključni, ali ne i presudni moment, koji je kumovao njihovom trijumfu. Međutim, teško je ovog momenta predvidjeti da li će talibani nakon konsolidacije vlasti u Kabulu Islamabadu adekvatno zahvaliti na toj podršci. Odnos Pakistana i talibana jedan je od najfascinantnijih i najkompleksnijih fenomena kompletne priče o talibanima od samog njihovog nastanka, kad je tadašnja premijerka Pakistana Benazir Buto od svog šefa sigurnosne službe tražila da naoruža talibane, što im je pomoglo da nadvladaju sve druge mudžahedinske frakcije i osvoje vlast 1996. Talibanske vođe u Afganistanu dobro znaju da ih Pakistan podupire radi svojih strateških ciljeva i sasvim je sigurno da novi Afganistan s talibanima na čelu neće biti potpuno servilan prema Islamabadu. Naime, Pakistan je tokom čitave svoje povijesti strahovao od zavjera koje bi mogle biti skovane u Kabulu protiv Islamabada. Taj strah seže još od prije osnivanja Pakistana 1947. Različite vlasti u Kabulu pretežno su imale bliske odnose s Indijom i strah Pakistana od zajedničke zavjere Kabula i New Delhija da bi mogli u Pakistanu poticati etničke pobune, posebno pobunu Paštuna, uopće nije neutemeljen. Podrškom talibanima i njihovom pobjedom Pakistan se u znatnoj mjeri oslobađa tog straha.

Treba imati na umu činjenicu da su talibani jedna od najomraženijih grupacija kada je u pitanju Indija. Male su šanse da će s talibanima u Kabulu koje smatra neprijateljima Indija uspjeti u svojim nakanama da vrši bilo kakve urote protiv Pakistana jer je savez talibana i vlasti u New Delhiju apsolutno nezamisliv, barem u skoroj budućnosti. U slučaju da se talibani okrenu protiv Pakistana Islamabad im može potpuno zatvoriti trgovinske puteve ka moru, a može ih i ozbiljno vojno ugroziti. Osim toga, savez Pakistana s Kinom ide u prilog Pakistanu jer se može očekivati da će velike kineske investicije u energetski sektor, a posebno u infrastrukturu i transportne koridore udobrovoljiti talibane u Kabulu, te bi otuda Pakistan preko Kine mogao ostvariti dodatni utjecaj na Kabul kojim će vladati talibani, ili neka vrsta vlade nacionalnog jedinstva koju vođe talibana najavljuju, naravno, pod njihovim patronatom i dominacijom.

GEOPOLITIČKE IGRE

Naravno, veze Pakistana i podrška Islamabada talibanima ima i određene rizike. Problemi Pakistana i Afganistana datiraju iz vremena kolonijalizma. Naime, britanski oficir Mortimer Durand odredio je arbitrarno granicu između britanske kolonijalne Indije i Afganistana 1890-ih godina. Ta je granica poznata kao “Durandova linija”. Iz čisto strateških razloga Englezi su podijelili Paštune na dva dijela. Jedan dio je ostao u Afganistanu, a drugi u tadašnjoj Indiji, kasnije u Pakistanu. Budući da su Afganistan kao državu utemeljili upravo Paštuni polovinom 18. stoljeća, Kabul nikad nije prihvatio ovu granicu, smatrajući da teritorij koji naseljavaju Paštuni danas treba da bude dio Afganistana. Upravo zbog toga Kabul je imao bliske strateške veze s Indijom u cilju destabilizacije Pakistana. Stoga se danas Indija smatra jednim od najvećih gubitnika talibanskog povratka na vlast u Kabul. Logično je stoga da se Pakistan smatra dobitnikom. Međutim, uvijek postoji rizik da Paštuni jednog dana požele destabilizirati Pakistan kako bi pakistanski Paštunistan pripojili Afganistanu. Vrlo je moguće, iako to ostaje u domenu špekulacija, da i Amerikanci računaju s tom mogućnošću kako bi u slučaju potrebe, u saradnji s Indijom mogli destabilizirati Pakistan ako bi došlo do većeg sukoba između SAD-a i Kine.

Amerikanci, iako su iscrpljeni, istrošeni, demoralizirani i umorni od svojih avantura u Afganistanu, i ovu mogućnost mogu iskoristiti ako to bude neophodno. Da li će u tom imati podršku talibana, teško je predvidjeti. Treba imati na umu činjenicu da su Pakistanci pod pritiskom Trumpove administracije iz kućnog pritvora oslobodili Abdula Ghanija Baradara, glavnog vođu političkog krila talibana, koji je više godina proveo u pakistanskom zatvoru, kako bi on mogao voditi pregovore s američkom delegacijom u Dohi i izaslanikom Zalmayom Khalilzadeom, koji je također porijeklom afganistanski Paštun, diplomat i naučnik koji posebno visoko kotira u Washingtonu, posebno u Pentagonu, ali i State Departmentu. Navodno, Baradar je uspostavio bliske kontakte s pomenutim američkim diplomatom s kojim dijeli isti muslimanski i paštunski kulturološki background iako ne ideologiju i gospodara. Afganistan nikad nije prihvatio granicu s Pakistanom kao legalnu, a pakistanski Paštuni su više godina vodili gerilski rat protiv Vlade u Islamabadu za svoja prava i autonomiju. Formirali su i gerilski pokret koji je postao poznat kao Pakistanski talibani (Tehriki Taliban Pakistan).

Mogućnost prekograničnog strateškog približavanja afganistanskih i pakistanskih talibana u budućnosti, a koji neće biti pod paskom i kontrolom pakistanske vojne obavještajne službe, Inter-Services Intelligence, već zajedničko nastojanje Paštuna da se izbore za ujedinjenje, mogao bi predstavljati sjeme budućeg sukoba. Upravo je to razlog zbog kojeg je Pakistan svoju umiješanost u sukob u Afganistanu i podršku talibanima smatrao okosnicom svog vlastitog opstanka i nacionalne sigurnosti. S Talibanima u Kabulu Islamabad računa na stratešku dubinu i sigurnu zaleđinu na zapadnoj granici jer ne može priuštiti tenzije s obje strane svoje granice. Radi se o sličnom modelu borbe saudijskog dvora u Rijadu protiv domaćih oponenata u obliku “Al-Kaide” kao smrtnog neprijatelja u Saudiji, što nije sprečavalo Rijad da pruža podršku ovoj terorističkoj grupi drugdje u regiji pod uvjetom da to ne ugrožava njenu nacionalnu sigurnost i teritorijalni integritet, a koristan je instrument u obračunima s neprijateljima koje time želi oslabiti.

Ipak, bez obzira na pakistansku strategiju, ni jedan režim u Kabulu ne miri se s granicom koju je odredila “Durandova linija”, a talibani su u tome posebno osjetljivi, tako da je velika nepoznanica kako će se ova situacija razvijati kasnije. Pakistan je upravo iz bojazni od bujanja paštunskog etničkog nacionalizma učinio puno napora da kreira talibane i da ih indoktrinira u konzervativnoj islamskoj doktrini deobandske škole islama kako bi njihova kolektivna svijest, vrijednosti i pogled na svijet bili snažno uronjeni u vjersku, fundamentalističku varijantu islama koja treba da dominira njihovom sviješću, vodeći pažljivo računa da ne dođe do emancipacije njihove etničke nacionalne svijesti jer bi onda postalo ozbiljna prijetnja Pakistanu koja bi mogla ugroziti sigurnost, stabilnost pa čak i teritorijalni integritet. Pakistan je nastao kao država na vjerskoj osnovi, kao država čiste vjere islama, na idejama Muhameda Iqbala, koji je duhovni ideolog Pakistana, čije je ideje pretvorio u politički projekt otac Pakistana Muhamed Ali Jinah.

PODRŠKA ŠIJJSKIH HAZARA TALIBANIMA

Lahkoća s kojom su Amerikanci s talibanima ispregovarali povlačenje svojih okupacionih trupa, odsustvo predstavnika režima u Kabulu iz tih pregovora, i lahkoća kojom su talibani umarširali u Kabul, njihova obećanja da neće vršiti represalije kao za vrijeme njihove ranije vlasti u Afganistanu i pomirljivost Bidenove administracije te komocija s kojom su im prepustili Kabul – govori o tome da ipak između neotalibana i Bidenove administracije postoji određeni strateški sporazum o čijim je posljedicama danas prerano govoriti, ali vrijeme će pokazati da Amerikanci nisu bez razloga došli do spoznaje da treba da se povuku iz Afganistana, a kao vlast u Kabulu ipak su odabrali talibane, a ne marionete koje su ih opsluživale dvije decenije i koje su im postale balast. To, naravno, ni u kom slučaju ne umanjuje kredibilitet talibana i njihov patriotizam i isplativost njihove borbe za slobodu protiv neprijatelja. Takve borce i neprijatelj više voli nego one koji svoj narod i svoju zemlju pljačkaju i čereče pod zaštitom okupacione sile koja ih je štitila.

Da bi moglo doći do neke vrste inkluzivne i reprezentativne pluralne vlade koja će uključivati sve etničke skupine pa i one koje su do sada ratovale protiv talibana, govori sama činjenica da su na svom putu prema Kabulu talibani uspjeli regrutirati u svoje redove veliki broj Tadžika i Uzbeka koji su ih prihvatili i podržali. Ono što je do danas najzanimljivije jeste da su talibani za jednog od svojih predstavnika imenovali i Mevlevija Mehdija Mudžahida, vjerskog vođu iz redova manjinske šiijske sekte Hazara, što predstavlja revolucionarni zaokret i otklon od ekskluzivnog ranijeg talibanskog nepomirljivog odnosa prema šiijskoj populaciji uslijed izrazito redukcionističkog talibanskog sunitskog stava selefističke provenijencije koji karakterizira njihov vjerski i teološki background budući na njihovo utemeljenje u deobandskoj konzervativnoj hanefijskoj školi islama iz koje su izrasli.

Utjecaj Mehdija Mudžahida među pripadnicima šiijskih Hazara bio je ključni moment koji je osigurao podršku ove šiijske skupine talibanima. To govori da su talibani tokom protekle dvije decenije sazrijevali i da su danas profilirani i sofisticirani politički operatori duboko svjesni nužnosti inkluzivnosti i senzibiliteta, te vjerskog i etničkog pluralizma koji su neophodni za uspješno upravljanje multietničkim društvom kakvo je Afganistan, a posebno svjesni okruženja u kojem se Afganistan nalazi. Talibani su, nadati se je, naučili lekciju tokom proteklih 20 godina i nema razloga da im se ne vjeruje na riječ. Povjerovala im je i najveća sila svijeta koju su pobijedili i omogućila im je njihov povratak u Kabul, priznavši vlastiti poraz i limite američke globalne moći.