Posjeta gradonačelnika Londona, Sadiqa Khana, Sarajevu nije puka kurtoazija niti dobronamjerni gest globalne saradnje. Naprotiv, riječ je o prvorazrednom političkom performansu, pažljivo orkestriranom da promoviše agendu elitnog kluba gradova poznatog kao C40, dok istovremeno ogoljava duboku krizu diplomatskog dostojanstva i političke zrelosti u Bosni i Hercegovini. Dok su se blicevi fotoaparata gasili, iza kulisa je ostala gorka istina: Sarajevo je poslužilo kao pozornica za promociju modela koji bi za njegove građane mogao značiti ekonomski slom.

C40 i ULEZ: Zeleni trojanski konj za siromašne

Dekonstrukcija političke ličnosti Sadiqa Khana i agende koju zastupa, neizbježna je ukoliko želimo shvatiti suštinu njegove posjete. Sadiq Khan nije samo gradonačelnik Londona, pored toga on je i kopredsjedavajući C40 mreže, ekskluzivnog kluba globalnih metropola posvećenih "borbi protiv klimatskih promjena". Na UN-ovim samitima, poput onih iz serije COP, Khan je jedan od najglasnijih promotera radikalnih zelenih politika. Njegov ključni projekat, ULEZ (Ultra Low Emission Zone), predstavlja školski primjer kako se plemenita ideja zaštite okoliša može pretvoriti u instrument socijalne represije.

Implementacija ULEZ zone u Londonu bila je brutalna: nametnute su drakonske takse za starija vozila, čime je direktno pogođen najsiromašniji sloj stanovništva – radnici, mali poduzetnici i porodice koje sebi ne mogu priuštiti nova, "ekološki prihvatljiva" vozila vrijedna desetine hiljada eura. Dok ekološki rezultati ostaju predmet debate, socijalna cijena je nesporna: ogroman ekonomski pritisak na one koji se već bore da prežive. Dok London istovremeno bilježi alarmantan porast stope kriminala i nepodnošljive troškove života, Khanov prioritet ostaju represivne ekološke mjere.

Promocija ovakvog modela Sarajevu je, u najmanju ruku, cinična. U gradu gdje je prosječna plata tek djelić londonske, a vozni park daleko stariji iz nužde, a ne iz hira, uvođenje sličnih mjera ne bi bilo ništa drugo do objava ekonomskog rata vlastitim građanima. Sarajevo ne smije slijepo uvoziti takve modele. Našem gradu su potrebna domaća, pragmatična i socijalno osjetljiva rješenja za zagađenje zraka, a ne kopiranje politika koje su stvorile nove podjele u jednom od najbogatijih gradova svijeta.

Iza ekološke priče, naravno, stoje i finansijske obaveze. Iako je samo članstvo u C40 mreži formalno besplatno, ono od gradova zahtijeva usvajanje rigoroznih klimatskih akcionih planova i implementaciju strogih kontrola emisija, što podrazumijeva ogromna budžetska izdvajanja. To je dugoročna finansijska omča koja se danas elegantno nudi kao poklon.

Iako je hitna i beskompromisna borba protiv alarmantnog zagađenja zraka u Sarajevu neupitan prioritet, model koji promoviše Sadiq Khan – zasnovan na drakonskim taksama i socijalnoj selekciji – predstavlja pogrešan metod koji bi, umjesto ekološkog oporavka, donio dodatni ekonomski pritisak na već osiromašene građane.

Kad se Predsjedništvo svede na nivo gradske uprave

Ako je ekonomsko-ekološki aspekt posjete problematičan, diplomatski je ravan katastrofi. Činjenica da je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović, primio gradonačelnika jednog stranog grada kao sebi ravnopravnog državnika predstavlja potpuni krah diplomatskog protokola i samopoštovanja. Za očekivati je bilo da će ovu audijenciju upriličiti gradonačelnik Sarajeva.

Predsjedništvo BiH je institucija koja predstavlja suverenitet države. Po svim nepisanim i pisanim pravilima diplomatije, njen nivo komunikacije rezervisan je za šefove država, premijere, ministre vanjskih poslova ili, u krajnjem slučaju, ambasadore. Ugostiti gradskog menadžera, ma koliko važnog grada, na tom nivou, šalje poruku o potpunom nepoznavanju ili svjesnom ignorisanju međunarodnih uzusa.

Ovim činom, Predsjedništvo je degradirano na nivo kulise za fotografisanje i PR kampanje stranih političara na regionalnoj turneji. Time se svijetu poručuje da Bosna i Hercegovina nema diplomatsku težinu i da je spremna pogaziti vlastito dostojanstvo za mrvicu pažnje bilo kojeg prolaznog gosta. Dok se u uređenim državama strogo poštuje hijerarhija, u Sarajevu se najviši državni organi koriste za skupljanje jeftinih političkih poena i promociju ličnih i stranačkih veza.

Mreža globalnih elita i domaći akteri

Ova posjeta nije slučajnost. Ona je dio šireg obrasca umrežavanja političkih elita koje djeluju u zatvorenom krugu, potpuno odvojene od realnosti običnog čovjeka. Sadiq Khan i domaći akteri poput Zlatka Lagumdžije godinama cirkulišu istim globalnim forumima – od UN-ovih klimatskih samita do Nizami Ganjavi Internacionalnog Centra, think-tanka poznatog po okupljanju bivših i sadašnjih lidera.

Upravo na tim mjestima, iza zatvorenih vrata, dogovaraju se globalne strategije i usvajaju salonske fraze o "klimatskoj pravdi" i "zelenoj tranziciji", koje se zatim pokušavaju nasilno preslikati na lokalne zajednice bez ikakvog uvažavanja njihovih specifičnosti. To je politika koja se kreira u Davosu i Londonu, a implementira u Sarajevu i drugim gradovima koji služe kao poligoni za globalne eksperimente.

Sarajevo ne smije biti eksperimentalni zamorac

Bilo bi vrijeme da domaći političari shvate kako se gusti smog u sarajevskoj kotlini ne rješava mondenskim koktelima, salonskom diplomatijom i potpisivanjem deklaracija s globalnim elitama. Potrebna su nam konkretna rješenja: modernizacija gradskog grijanja, subvencije za energetsku efikasnost, unapređenje javnog prevoza i stroga kontrola industrijskih zagađivača.

Ako sarajevske vlasti, zaslijepljene blještavilom Londona, pokušaju uvesti Khanove represivne namete, visoke takse i zabrane bez prethodnog osiguranja stabilnih i jeftinih energetskih alternativa, suočit će se s nezapamćenim socijalnim buntom. Građani Sarajeva ne smiju postati taoci i zamorci stranih eksperimenata. Ekološka osviještenost ne smije biti paravan za ekonomski progon ionako osiromašenog stanovništva.

Sarajevo zaslužuje politiku koja služi sopstvenim građanima, a ne globalnim narativima.