Čitajući svakodnevne jadikovke Bošnjaka raznih provenijencija o nepravičnim, neustavnim, protudemokratskim, asimetričnim antievropskim i inim rješenjima od Nijemca vođenog Ureda visokog predstavnika u odlukama o izmjenama izbornog zakona i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i posredničkim djelovanjem američkih i britanskih diplomata i javnih službenika nižeg ranga (Gabriel Escobar, naprimjer), stječe se dojam kao da su se svi urotili protiv Bošnjaka kao političkog faktora, države Bosne i Hercegovine u kojima su oni politički faktor. No, je li tome baš tako?

Iako je jasno kako je, uz podršku nekih ambasada, došlo ne samo do potiranja legitimne volje građana, izbacivanjem SDA iz vlasti na federalnoj i državnoj razini i kako je time osporena legitimna bošnjačka većina te kako su neizborom Bošnjaka u vodstvo Parlamenta Federacije prekršeni Ustav i Dejtonski sporazum, a sa strane tzv. osmorke učinjen akt veleizdaje, nije li vrijeme da se wanna be politički predstavnici Bošnjaka upitaju gdje oni griješe. Kako je moguće da u zemlji u kojoj Bošnjaci čine 60 posto stanovništva i u entitetu u kojem čine 80 posto dođe do njihovog istiskivanja, prvo iz vodstva entitetskog parlamenta, a onda i poricanjem njihove legitimne izborne volje?

Ovakav rasplet, bude li konačan, ako ništa drugo, mogao bi napokon otvoriti oči onim Bošnjacima koji tvrdoglavo glasaju protiv SDA, bez obzira na posljedice. Jer možda je SDP-ovo glasanje za entitetsko državljanstvo, a posebno za izmjene Zakona o prebivalištu prošlo ispod ionako slabašnih političkih radara Bošnjaka. Međutim, potpuno istiskivanje Bošnjaka kao političkog faktora (a napadi na SDA neće stati dok se tu stranku ne pokuša potpuno marginalizirati i uništiti, uz istovremeno davanje koncesija HDZ-SNSD čvrstoj koaliciji do mjere odricanja od strateških ministarstava) trebalo bi biti alarmom bošnjačkim glasačima (oni su izabrali “osmorku”), crvenom linijom preko koje se, vlastitog opstanka kao političkog naroda radi, ne bi smjelo previdjeti. Međutim, tu treba političke zrelosti koja u Bošnjaka dramatično nedostaje.

Argument da je u vodstvo Parlamenta Federacije izabrana pokrivena žena jeste argument priličan podaničkom mentalitetu. Da je izabrana žena bošnjačke nacionalnosti (pokrivena ili nepokrivena), bio bi dokaz da i ovakva “osmorka” ima jasan i čvrst, načelan politički stav. Mogućnost da se takvim neargumentom opravda izbacivanje Bošnjaka iz vodstva Parlamenta entiteta koji ima 80 posto bošnjačkog stanovništva i time zadovolji većina tog stanovništva, a i mediji, samo ide u prilog Dodikovoj izjavi o Bošnjacima kao podaničkom narodu.

Nezrelost naroda i njegovih političkih predstavnika možda se dobro ogleda u insistiranju kod međunarodnih posrednika na pitanju asimetričnih ustavnih rješenja i jadikovkama o navodno nejednakom pravu glasa i tako proizvedenoj diskriminaciji građana koji se upućuju Amerikancima ili različitog položaja i zakonskih rješenja po entitetima koji se upućuju Nijemcima koji, i jedni i drugi, to imaju ugrađeno od osnivanja država u svojim ustavnim i zakonskim rješenjima koja su se mijenjala protokom vremena. Zaboravlja se da su Ustav, posebno, ali i sistemski zakoni rezultat većinske, demokratske političke volje, koja se formira na bazi zajedničkih društvenih vrijednosti, kao i realnih odnosa snaga te ciljeva učesnika u političkim procesima, pretočene u akte.

Tako je Bavarska savezna država sa specijalnim statusom u odnosu na druge, što je bio uslov bavarskog kralja Ludwiga II da, nakon što je Bavarska 1823. godine pristupila Zollvereinu, carinskoj uniji njemačkih država koja je u narednih 40-ak godina dovela do ujedinjenja, pod vodstvom Pruske, nakon njezine vojne pobjede nad Habsburškom Monarhijom 1866. i Francuskom 1870. godine, pristane da Bavarska pristupi novoj saveznoj državi. Također, nisu sve savezne države jednako zastupljene u gornjem domu njemačkog parlamenta, Bundesratu koji osigurava ravnopravnost svih saveznih država, ali je i zakonodavno tijelo. Bavarska tek od usvajanja Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke 1949. godine nema ustavnu osnovu za nezavisnost, kako se slaže većina ustavno-pravnih stručnjaka.

SAD imaju ugrađene asimetrije u svoj politički i pravni ustroj još od prvog Ustava 1787, osnivanja Kongresa kao dvodomnog parlamenta, institucionalnog rasizma i ropstva do 1863, pa do rasne segregacije i nejednakog prava glasa do 1965. godine. U gornjem domu parlamenta, Senatu, savezne države imaju po dva zastupnika-senatora, bez obzira na veličinu, brojnost stanovništva ili ekonomsku snagu, a tim zakonodavnim tijelom s punim ovlastima gornjeg doma, dakle i zakonodavnima, predsjedava drugi čovjek izvršne vlasti! Tu se malo dovodi u pitanje dosljednost Montesquieuove podjele vlasti i pravo glasa nije jednako. 

Jednako i opće pravo glasa ostvaruje se u izborima za donji, Zastupnički dom i za predsjednika koji ima jedinstvene, pomalo i diktatorske ovlasti u odnosu na izabrane čelnike ostalih demokratskih država (čak i Francuske). Nadalje, SAD su federativna država saveznih država (states) i zajedničkih blaga (Commonwealth). Tako, naprimjer, postoje State of Alaska i Commonwealth of Massachusetts. U njima se zakoni donose na drukčiji način, premda sve imaju svoje dvodomne kongrese. U potonjima se, naime, zakoni moraju usvojiti u referendumskoj proceduri. Zakoni, posebno porezni, katkada se i bitno razlikuju od države do države. Sve do 1924. godine nije postojala savezna policija, pa su kriminalci slobodno prelazili iz jedne u drugu saveznu državu/commonwealth, pod jurisdikciju druge policije, a pravna procedura za njihovo “izručenje” bila je vrlo problematična, komplicirana i često bez željenih rezultata zbog različitih, katkada jako različitih zakona između država. I danas FBI nema jurisdikciju u svim pravnim aspektima zločina i nema potpuna ovlaštenja djelovanja.

Naravno, osim ovih spoznaja, potrebno je izvršiti ozbiljnu analizu položaja u kojem su se Bošnjaci našli, proučiti sve dobre i loše strane Schmidtovih rješenja i s time u skladu formirati politike, dakle, politiku u svim područjima. To, međutim, zahtijeva interdisciplinarni pristup, rad većeg broja ljudi te njihovu stalnu razmjenu stavova i analizu aspekata po pojedinačnim problemima. To podrazumijeva kulturu dijaloga, posebno međubošnjačkog, koje nema niti u povojima. Za izlaz iz krize potreban nam je duhovni uzlet koji je Friedrich Schiller nazvao sublimacijom. Sublimacija u fizici znači direktan prijelaz iz krutog u plinovito agregatno stanje tvari, dok u društvenim odnosima znači duhovni, a onda i svaki drugi uzlet iz birokratske učmalosti neznanja i nezainteresiranosti za opće dobro u stanje lepršavosti duha koji teži novim spoznajama i dosegnućima. U bosanskom, posebno bošnjačkom slučaju, očito je nakon postizbornog razdoblja, sublimacija nije prijelaz iz krutog u plinovito, već iz nezrelog u gnjilo stanje.

Šta se dobilo, a šta izgubilo, iz bošnjačkog aspekta odlukama visokog predstavnika? Je li redukcija ovlaštenja Doma naroda štetna ili korisna i zašto? Nismo li to tražili? Je li redukcija mogućnosti blokada u Federaciji korisna ili štetna i zašto? Je li činjenica da će se asimetrično delegirati zastupnici u Domu naroda štetna ili korisna, kome i zašto? Nije li vrijeme da se obznani šta je to bilo skoro dogovoreno u Neumu, a što je Izetbegović navodno odbio i čime je odgovornost za rješenje prebačena na visokog predstavnika? Konačno, gdje je principijelnost – zaziva se intervencija OHR-a, a kada se ona dogodi, onda se protiv nje bunimo. Šta to govori o nama? Jednako pravo glasa, odnosno jednakovrijednost svakog pojedinačnog glasa ostvaruje se u izborima za Predstavnički dom na svim nivoima, i šefa države, dok se, bez obzira na brojčanu zastupljenost, ravnopravnost konstituirajućih elemenata društva ostvaruje nekim korektivnim mehanizmom, u ovome slučaju procedurom za delegiranje u Dom naroda.

Pa, i ako smo nezadovoljni, to treba na pravi način prezentirati drugima, posebno našim prijateljima i saveznicima u svijetu. Treba stalno, aktivno, s mjerom dobrog ukusa i uvijek spremnim rješenjima lobirati. Ko i kako, gdje i kojim kanalima (država, stranke, pojedinci, NGO, sport, kultura kao soft power) vrši takva lobiranja u ime Bosne i Hercegovine i Bošnjaka? Može li javnost biti s time upoznata da ocijeni sposobnosti onih koji lobiraju i zastupaju interese države, naroda, građana? U nedostatku toga građanima jedino preostaje da neke od onih za koje se zna da “lobiraju” kazne na izborima kada su se već drznuli kandidirati.

Mnogo je veći problem od Schmidtovih asimetričnih ili “diskriminatorskih rješenja” to što je u Sarajevu moguće da nekakav tip kojeg zovu Šmrkom vlada gradom, nekažnjeno prebija korumpirane policajce i tome slično i da na tim stvarima neprincipijelno (jer HDZ korupciju odjedared ne vidi) potencira i poentira izvjesni Konaković. Kao uostalom i drugdje po Federaciji i njenim gradovima.

Zapad u principu voli jake i one koji ne kukaju, ne cvile i ne traže nemoguće. Bošnjaci sve više podsjećaju na legendarnog junaka italijanskog crtanog serijala, crnog pilića Kalimera – stalno viču: “To je nepravda!” Treba vidjeti šta je moguće promijeniti po principu rimskog prava – mutatis mutandis, naučio me je Alija Izetbegović. Na tome treba ustrajavati. Umjesto nastojanja da se promijeni promjenjivo, mi insistiramo na teško promjenjivim i neprovedivim stvarima, a ne na lahko promjenjivim i provedivim. Dobili smo neprovedive promjene krivičnog zakona oko kažnjavanja negiranja genocida, i šta sad?

Sada u logici političkog balansiranja snaga (Zapad od Bečkog kongresa 1815. godine) treba dati ustupke Hrvatima i Srbima, kroz promjene izbornog zakona i zakona o državnoj imovini, barem. Da bi se to provelo, potrebno je isključiti izbornog pobjednika iz kombinatorike. To je moguće, nije u redu niti korektno, ali je moguće jer nema zakona koji to sprečava, postoje samo dobri demokratski običaji koji se ne trebaju poštovati.

Posebno to ne treba očekivati od neprincipijelnih koalicija kvaziislamističke partije NiP-a i lažnih socijaldemokrata iz SDP-a te ispostave srbijanske obavještajne službe Naše stranke, uz asistenciju interesnih strančica kao društava jednog lica. Zato treba odrediti prioritete ustavnih i drugih promjena koji su mogući i korisni. Zakon o negiranju genocida nije ništa riješio. Genocid se i dalje nekažnjeno negira, jer kada se zakoni donose ili traže, onda treba osigurati instrumente i atmosferu za njihovo prihvaćanje i provođenje, kao i predvidjeti finansijska sredstva u budžetu. Sve to nije urađeno, ne krivicom bivšeg OHR-a već nas samih koji smo to od njega tražili.

Isto tako, Bakir Izetbegović je od velikih Bosanaca – to su oni koji negiraju bošnjačku naciju – bio bezobrazno prozivan za nečinjenje povodom mogućnosti revizije presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije kao nasljednice SR Jugoslavije za agresiju i genocid. Autor ovog testa napisao je tada da su očekivanja nerealna, jer taj sud nikada nije izmijenio presudu u postupku revizije, a i sama presuda bila je neka vrsta pravnog i historijskog presedana jer je prvi put jedna država (ne njezina vlast) povezana trajno i konačno s genocidom. No, ovnovi su nastavili s pritiskom, mediji se nekritički tome pridružili i natjerali Izetbegovića, koji na to i nije trebao pristati, da se podnese zahtjev koji je s nokta odbijen zbog pravne procedure, ali kao dobar alibi za nerazmatranje.

Zašto Englezi, ali i ostali imaju klubove u koje ne može svako pristupiti, elitizma radi? Da, djelimično i zato, ali prvenstveno za vođenje pregovora koji trebaju biti daleko od javnosti dok se dogovor ne postigne i dadnu čvrsta jamstva. Za razliku od drugih, mi to volimo raditi po kafanama, da nas svako vidi, da se neki pojedinci kurče svojim utjecajem, parama. Ti se vole naslikavati, pa makar i navodno “tajno” uhvaćeni, dok zreli pojedinci zrelih nacija pregovore vode tajno, ne vode ih uvijek i direktno lideri partija ili političkih blokova. Treba naučiti da su katkada važni posrednici za izgradnju povjerenja i dobre volje te kompromisa za prevladavanje razlika. A najvažnije je tim posrednicima pokloniti povjerenje. Međutim, od posrednika se ne može očekivati rješenje, samo približavanje stavova. Mi bismo gotova rješenja od njih, pravedna i po našem ukusu. A kada to ne dobijemo, vičemo – To je nepravda. Sve se to dešava iza čvrsto zaključanih vrata, prije nego se objavi kada strane u pregovorima zajednički odluče u kojoj fazi i koliko će se objaviti.

Potrebno je bez emocija i s velikom dozom odgovornosti analizirati izborne rezultate i donijeti zaključke koje biračko tijelo i javnost očekuju. Prije izbora, ali ne u izbornoj godini, nego nakon pobjede na prethodnim izborima, treba postaviti ciljeve i na njihovom što većem ostvarenju na izborima raditi. SDA, naprimjer, ne može svoje strategije graditi na 280.000 glasova, već mora u jednom izbornom ciklusu, dakle nakon uspješno završenog prethodnog, postaviti veće, više i ambicioznije ciljeve jer je objektivno njezino biračko tijelo znatno šire od tog broja. Ali da bi se to umrtvljeno tijelo (među onih 50 posto koji nisu glasali, od čega skoro 500.000 u dijaspori) probudilo, potrebno je provjetriti i očistiti Augijeve štale, kadrovski, prije svega.

Ljudi su jako osjetljivi na zadržavanje utjecaja i pozicija kompromitiranih pojedinaca, opravdano i neopravdano. Takve treba skloniti ustranu a da i dalje mogu biti korisni stranci. Treba dovesti nove, ne nužno mlade, ali svježe, afirmirane u svojim područjima i ne okretati takvima leđa za hator unutarstranačkim kombinatorikama. Treba afirmirati stranačka tijela koja će davati poticaje, ideje, koncepte i okvire čelništvu za donošenje odluka. Treba afirmirati, ne političku akademiju, kao kadrovsku osnovnu školu, poput one komunističke u Kumrovcu, već osnovati političke fondacije kao ozbiljne političke institute koji će istraživanjima i prijedlozima katkada ići mimo volje čelništva ili prevladavajućeg mainstreama u strankama, ali time im davati politički prostor za pobjedu na izborima i platformu za djelovanje u vlasti.

Treba jasno postaviti zemlju, narod, naciju i regiju u međunarodni kontekst, u mrežu bilateralnih i multilateralnih odnosa i tako koncipirati i vanjsku politiku, naravno vodeći računa o unutarnjim odnosima jer je vanjska politika u određenoj mjeri uslovljena unutarnjim odnosima i ravnotežama. Vanjska se politika ne svodi samo na povremena lobiranja bošnjačkih ministara ili ambasadora, dok se istovremeno drugi ambasadori trude lobirati za hrvaćansku (ne nužno i bosansko-hrvatsku) i srbijansku (ne nužno i bosansko-srpsku stranu). Lobira se stalno i neumorno, na bazi usvojene strategije i taktika koje se mogu mijenjati ovisno o razvoju situacije (najbolji je primjer ruska agresija na Ukrajinu koja je bitno izmijenila odnose s agresorom), korištenjem svih resursa u zemlji i inozemstvu, diplomatskih, vladinih, NGO, stranačkih, parlamentarnih, strukovnih i znanstvenih, angažmana utjecajnih pojedinaca, bošnjačkog i/ili bosanskog porijekla i drugih prijatelja i poštovalaca zemlje i njezinih naroda.

Ljudi bi se angažirali, ali moraju biti usmjereni, moraju im biti prezentirani ciljevi, zadaci i metode angažmana. Oni to ne smiju sami improvizirati. Lobiranje se mora koncipirati na široj osnovi, ne samo trenutnim prioritetima (poput izmjene izbornog zakona). Time se pokazuje zrelost, posvećenost i potire dojam o privremenosti. To, naravno, treba i finansirati, ali su takvi troškovi za nekoliko redova veličine manji od onih koji se generiraju korupcijom u izgradnji infrastrukture, u energetskim dealovima, reketom lokalnih šerifa ili podmićivanjem stranačkih, postizbornih preletača-ucjenjivača.

Tu je potrebna i medijska strategija koje kod Bošnjaka nema u tragovima. Prvenstveno je potrebno da neki koji pretendiraju da se bave politikom katkada ponešto i pročitaju, nauče o političkim procesima, o pravu, ustavu, historiji.

Uostalom, zato smo i pokrenuli ovaj sedmičnik i u njemu ne objavljujemo trash.