Nedavno obljavljena analiza američkog novinara i istraživača Charlesa Kennedyja o odnosu Trumpove administracije prema Bosni i Hercegovini, zajedno ranijim sa svjedočenjima pred britanskim Parlamentom,  hirurškom preciznošću razotkrivaju tužnu realnost pozicije u kojoj se danas nalazi Bosna i Hercegovina i bošnjački narod.

Kennedy otvoreno upozorava na opasno geopolitičko kockanje u kojem zapadni centri moći ulaze u oportunističke aranžmane sa secesionističkim političkim akterima u Banjoj Luci i Mostaru, naivno vjerujući da ih mogu kontrolisati ili pacificirati popuštanjem. No, ono što je u njegovom pregledu situacije za nas ključna stavka jeste bošnjački faktor. Kennedy bez ikakvog uljepšavanja konstatuje da će stranci bez problema pronaći "dovoljno zvaničnika i biznismena spremnih djelovati protiv nacionalnog interesa“ jer se kreatori takvih politika uopšte ne boje "prilično pasivnog stanovništva koje rijetko pravi probleme“.

Ovakva primjedba se nadovezuje i nadopunjuje na svojevremene opaske iz samog vrha britanskog Parlamenta gdje se tokom rasprave o nametanjima izbornih pravila i suspenziji Ustava od strane visokog predstavnika Christiana Schmidta postavilo pitanje zašto u Sarajevu, nakon takvog brutalnog udara na volju bošnjačkih birača, nije bilo nikakvih masovnih protesta niti nemira na ulicama. Odgovor britanskog analitičara i nekadašnjeg obavještajca Anthonyja Moncktona bio je otrježnjavajući; narodi na našem prostoru, barem po njegovom mišljenju, "navikli su da bespogovorno prihvate ono što im se naredi i da ih niko nizašta ne pita".

Ovakve procjene i opaske su u jednu ruku ogoljena manifestacija klasičnog kolonijalističkog mentalnog sklopa zapadnih diplomata i analitičara koji Bosnu i Hercegovinu već decenijama posmatraju isključivo kroz prizmu eksperimentalnog protektorata, a njen najbrojniji i temeljni narod kao zbirku pasivnih, bezopasnih podanika koji će bez otpora progutati svaku gorku pilulu.  Sa druge strane moramo se pošteno i iskreno, bez uljepšavanja i amnestije vlastite političke elite i njene kulture, zapitati o samoj prirodi, porijeklu i dubinskim uzrocima te bošnjačke šutnje koja kontinuirano priziva i izaziva ovakav potcenjivački tretman spram Bošnjaka.

Suština problema ne leži samo u političkoj nesposobnosti sadašnje, zaista katastrofalne, garniture na vlasti, već u višedecenijskoj atrofiji bošnjačkog nacionalnog nerva u politici i izvitoperenom poimanju vlastite pozicije u regionalnom i globalnom poretku. To je patologija koja neprestano generiše izopačene političke garniture i to svake godine sve gore.

Uzroci bošnjačke šutnje i pasivnosti su i strukturalni i ideološki i mentalitetski.

Primarni generator te šutnje jeste klijentelistička priroda domaćih političkih struktura koje su svoje lične karijere, ministarske fotelje, upravne odbore i budžetski komfor bezuvjetno pretpostavile zaštiti temeljnih državotvornih i nacionalnih interesa. Iz straha od ličnih sankcija, stavljanja na "crne liste", finansijskih provjera ili gubitka političkih privilegija, unutar samih stranačkih struktura ali u samom društvu sistemski se guši, marginalizira i eliminira svaki autentični, vanstranački glas koji bi pozvao na institucionalni ili ulični otpor.

Na sve to decenijama se kroz sarajevske medije, akademske krugove i politička sijela perverzno baždario moralni kompas kako bi svaki oblik autohtonog nacionalnog organizovanja, institucionalne samoodbrane i pružanja otpora proglašavao "nacionalizmom", "radikalizmom" ili "narušavanjem stabilnosti". Nasuprot tome, popustljivost, savijanje kičme, šutnja i bespogovorno prihvaćanje nametnutih rješenja lažno su uspostavljeni kao vrhunac političke kulture. Zbog ove trajne ideološke dresure, bošnjačke mase su danas gurnute u opasno stanje naučene bespomoćnosti, jedno lažno i paralizirajuće uvjerenje da je svaka borba unaprijed uzaludna jer se o svemu i onako odlučuje u ambasadama i stranim centrima moći. Kada se vlastita politička misao svede na provincijalnu i autokolonijalističku potrebu da se ugađa stranim centrima moći bilo kakav osmišljen otpor postaje doslovno nezamisliv.

Posebno je pogubna zabluda bošnjačke političke misli da je odsustvo vlastite snage i kapaciteta da se ugrozi drugog u stvari nekakva moralna superiornost i ulaznica u društvo civilizovanih. U surovoj realnosti savremene geopolitike, politička nevidljivost, pacifizam i odsustvo odbrambenog refleksa nisu nikakva moralna pobjeda, nikakva vrlina već teška, smrtno opasna, mana.

U međunarodnim odnosima ne postoji kategorija altruizma, milosrđa ili bilo kakve pravde. Kada strani diplomate primjete da svako, pa i najbrutalnije nametanje odluka, od suspendovanja entitetskog Ustava na jedan dan radi izbornog inženjeringa, pa sve do mirne predaje energetskih resursa, plinovoda i vitalne državne infrastrukture, prolazi bez ijedne povišene riječi, a kamo li masovnog protesta i narodnog bunta, oni to ne tumače kao političku zrelost ili demokratsku suzdržanost, već kao puku slabost, servilnost slabića.

Kolonijalna diplomatija, kakva djeluje u Bosni i Hercegovini od kraja rata pa do danas, funkcioniše po vrlo jednostavnom principu: ondje gdje nema organizovane reakcije i otpora, granice nametanja i otimanja suvereniteta pomjeraju se sve dok se taj narod potpuno ne onesposobi za samostalno odlučivanje.

Stoga je kontinuirana bošnjačka popustljivosti i pristajanja na status podanika fatalno opasna za narod čiji je nacionalni prostor i dalje pod stalnim udarima. Ukoliko se u korijenu ne sasiječe ta pogubna iluzija o "vrlini šutnje" i ukoliko se hitno ne formira snažan, autentičan nacionalni i intelektualni pokret neovisan od stranačkih struktura i njihove patologije oličene u klijentelističkim mrežama, borbi za fotelje i naklonost ambasada, Bošnjaci rizikuju da od naroda sa državotvornim kapacitetom budu definitivno svedeni na bezobličnu, domorodačku etničku skupinu nad kojom se upravlja dekretima.

Vrijeme je da se konačno shvati jasna poruka koju nam stranci šalju svojim vlastitim izjavama: niko neće poštovati niti braniti prava i interese onih koji nisu spremni da se za njih, odlučno, organizovano i bez kalkulacija, sami izbore i to vlastitoj državi.