U ionako turbulentnom vremenu na međunarodnom planu, našoj zemlji nikako ne ide u prilog ni činjenica da se suočava sa vjerovatno najdubljom političkom krizom na unutrašnjem planu od okončanja rata. I dok jedni zagovaraju ostanak OHR-a u punom kapacitetu, drugi su za tranzicijski period obnašanja dužnosti novog visokog predstavnika sve do gašenja te institucije što se nametnulo kao dominantan zahtjev ili težnja hrvatskih i stranaka iz manjeg bh. entiteta RS.

Stranke bošnjačkog korpusa upozoravaju da status OHR-a u okviru smanjenih ovlasti koji se odnosi zamrzavanje korištenja bonskih ovlasti donosi opravdanu zabrinutost zbog činjenice da vrhovni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma također predstavlja okvir stabilnosti u domaćim prilikama.

Aneks 10 dejtonskog sporazuma jedan je od njegovih ključnih stubova jer je kompleksna ustavna struktura BiH satkana od brojnih mehanizama blokade koje politički akteri koriste svaki put kada se nalaze na suprotstavljenim krajevima političkih ciljeva u situaciji kada je konsenzus nemoguće postići. Postojanje autoriteta koji snagu crpi iz međunarodnog prava služi upravo za omogućavanje funkcioniranja provedbe Dejtona jer je postratni period demonstrirao da se reformski procesi često moraju provesti upravo intervencijama visokih predstavnika. Nažalost, BiH jeste u tako specifičnoj situaciji.

Od ponovnog aktueliziranja fantomskog trećeg entiteta čiji je politički život zaustvljen Vašingtonskim sporazumom, pa sve do puzajuće secesije koja dolazi iz manjeg bh. entiteta, građani BiH svjedoče nikada težim političkim prilikama kada je upravo intervencija visokog predstavnika (međunarodne zajednice) omogućila zaustavljanje institucionalno i politički pogubnih procesa.

Jedinstvena kombinacija faktora, instaliranje na vlast stranaka Trojke koje su posljedično oslabile bošnjački politički faktor unutar državnih institucija pristajanjem na, doslovno suspendiranje demokratije od strane tog istog OHR-a čiji se čelnik u ostavci dovodi u vezu sa raznim interesima, povampirenje zahtjeva hrvatskih stranaka koji idu u pravcu rehabilitiranja ratnih ciljeva te strateške dubine politike SNSD-a, dovela je državu u poziciju da se u evropskim političkim krugovima otvoreno raspravlja o njenoj budućnosti. Takvu raspravu podržavaju i Sjedinjene Američke Države koje pragmatično nastupajući tiho poručuju bh. vlastima da nemaju još mnogo vremena prije no se sve prepusti u ruke lokalnim liderima. Jer trideset godina je bilo dovoljno da se provjeri funkcioniranje sistema. Barem je to logika aktuelne administracije.

No BiH u svemu uvijek posebna došla je u situaciju da joj OHR kontinuirano treba jer aktuelni predstavnici vlasti poput člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, kucaju na vrata u Briselu i Washintonu tražeći podršku za "terirotijalni integrirtet i suverenitet BiH", kao da se upravo zastava države BiH ne vijori ispred UN-a, već kao da Bećirović predstavlja jednu administrativnu jedinicu u BiH koja teži samostalnosti.

Takav podanički mentalitet suhog birokrate samo je tokom silnih posjeta poslao poruku da BiH ne posjeduje ni minimum institucionalnog kapaciteta da odbrani vlastiti status, već su joj toliko decenija nakon što je ni dvostrana agresija susjeda nije uspjela uništiti, potrebne plejade poruka da se ono što je čini državom podržava.

Upravo zbog toga što je Trojka pristala na slanje poruka da BiH ne može postojati bez nekog oblika međunarodne supervizije, državne institucije su umjesto jačanja proteklih godina doživjele nevjerovatno slabljenje, cilj 5+2 ni blizu nije ostvaren već su njegove tačke ključni neuralgični momenti njihovih koalicionih partnera.

Tu je značaj bonskih ovlasti. Bez obzira na krajnje kontroverzne odluke koje je njihovim korištenjem donsio aktuelni visoki predstavnik u ostavci Christian Schmidt, njihovi kritičari zaboravljaju da su one često u prošlosti korištene kao instrument rješevanja političkih blokada ili institucionalnih paraliza koje su prijetile funkcionsanju države. Ta potreba i dalje postoji.

Otvoreni napadi na ustavni poredak, osporavanje odluka državnih institucija, pokušaji prenosa nadležnosti sa države na entitete i višegodišnje blokade procesa odlučivanja pokazuju da uzroci zbog kojih je OHR uspostavljen nisu nestali.

Zapravo, razlozi zbog kojih je OHR uspostavljen posljednjih godina postali su još izraženiji zbog osporavanja odluka državnih institucija od nižih nivoa vlasti, brojnih pokušaja da se državne nadležnosti priskrbe entitetima te apsolutna blokada procesa odlučivanja. Gledajući kroz tu prizmu, ako se i domaći i međunarodni akteri slažu u ocjeni o težini političke krize u BiH, zašto se onda uopšte razmatra smanjenje ovlasti OHR-a koji je upravo često služio očuvanju mira i stabilnosti?

U trenutnim okolnostima, takva poruka ide dalje od spekuliranja o ovlastima OHR-a, pa čak govori i o odustajanju predstavnika međunarodne zajednice od Dejtona te su se u tom smislu pojavili brojni zahtjevi za transparetnošću procesa izbora novog visokog predstavnika u BiH.

Javnost ima pravo znati da li međunarodna zajednica planira zadržati mehanizme koji su gotovo tri decenije predstavljali ključnu garanciju očuvanja Dejtonskog sporazuma, ili se od takvog modela odustaje. Ukoliko se od ovlasti OHR-a bude odustalo instaliranjem visokog predstavnika sa jasnom porukom da on nema podršku zemalja članica PIC-a za korištenje bonskih ovlasti, domaći politički izazovi nastavit će se množiti. A to je rizik čije posljedice crtaju smjer (ne)stabilnosti BiH i regiona.