U političkoj historiji Crne Gore 30. august 2020. godine ostat će upamćen kao dan velikog političkog prevrata, koji je epilog višegodišnjeg stranog utjecaja na teritoriji Crne Gore od Srbije i Rusije. Analiziramo li različite destruktivne pokušaje na teritoriji Crne Gore neposredno prije njenog ulaska u NATO, među kojima jeste i pokušaj državnog udara, za koji su odgovarali državljani Srbije, Rusije, ali i Crne Gore, među kojima se svakako izdvaja Andrija Mandić kao glavna politička figura “srpskog sveta” u Crnoj Gori, bit će nam jasnije koliko je ustvari strani utjecaj bio presudan u instaliranju vlasti kojoj je blagoslov dala Srpska pravoslavna crkva.
Dolaskom na vlast prosrpski orijentirane Vlade, predvođene predsjednikom Zdravkom Krivokapićem, manjine su potisnute iz vlasti, što je bila jasna poruka da nova većina neće nastaviti evropski put Crne Gore. Neposredno prije dolaska na vlast DF-a i stranaka koje su s njom činile nestabilnu koaliciju, srbijanski mediji ofanzivno su djelovali, a na ulicama crnogorskih gradova organizirani su protesti crnogorskih Srba, što je rezultiralo općim osjećajem nesigurnosti.
“Ustoličenjem” prosrpske vlade napadi na Bošnjake u Crnoj Gori su intenzivirani, a netrpeljivost između Srba i Crnogoraca prijetila je da preraste u građanski rat, što je u konačnici ipak izbjegnuto. No, uskoro su sjednice Vlade Crne Gore počele ličiti na borbenu blatnjavu arenu. Iako je bio presudni faktor pri formiranju prosrpske Vlade, lider građanskog pokreta URA Dritan Abazović uvjerio se u štetnost ovakve vlasti, te je za “srpski svet” od heroja preko noći postao najveći izdajnik.
Abazović je naime podnio inicijativu za rušenje Vlade, a ta ista je u konačnici dobila potrebnu većinu. Inicijativu su potpisali poslanici koalicije “Crno na bijelo” (URA i Savez građana Civis), koji su do sada bili dio vlasti, te opozicione partije – Socijaldemokratska partija, Socijaldemokrate, Bošnjačka stranka, Albanska lista, Albanske koalicije i Demokratske partije socijalista. Prosrpski blok nastojao je spočitati Abazoviću i manjinama da je njihovo rušenje Vlade ustvari put za koaliciju s DPS-om, ali je takvo nešto Đukanović opovrgnuo istakavši da će njegova stranka podržati svaku vlast koja se zalaže za demokratske i građanske principe, ali da u njenom radu neće učestvovati. Đukanović je još 23. decembra 2021. godine u intervjuu za Antenu M istakao da aktuelna Vlada neće “preživjeti januar 2022.”, što se u konačnici ispostavilo kao tačna procjena.
U međuvremenu smijenjen je i predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, što je još jedan od koraka prema formiranju nove Vlade. Iz Evropske unije su se prethodnih dana mogle čuti smjernice upućene budućoj većini da novu Vladu moraju formirati što prije, te da je krajnji rok 1. mart. Ono što ipak najviše zanima regionalnu javnost jeste budući izgled Vlade Crne Gore, od koje se sigurno puno očekuje, a prije svega stabilizacija političkih prilika u ovoj državi. Jedno od bitnih pitanja jeste i budući položaj i participacija Bošnjaka u novom sazivu jer unutar prosrpske Vlade niti jedan Bošnjak nije bio zastupljen u vlasti. U narednim danima najavljen je sastanak Abazovićeve stranke URA i Bošnjačke stranke, nakon kojeg će sasvim sigurno biti jasnije šta Bošnjaci mogu očekivati.
Prema nezvaničnim informacijama kojim raspolažemo, Bošnjaci će u budućoj Vladi dobiti minimalno dva ministarstva, a vrlo je moguće da broj bude i veći. Iako u odnosu na odlazeći saziv dva ili tri bošnjačka ministra izgledaju kao značajan uspjeh, to je svega nešto manje od 50 posto od onoga što su Bošnjaci imali u mandatu prije 30. augusta 2020. godine. Naime, oni su tada imali čak šest ministara i potpredsjednika Vlade. Također, Bošnjaci su obnašali i druge važne rukovodeće pozicije, što dovoljno govori o tome koliko je Vlada “srpskog sveta” ustvari bila pogubna za Bošnjake.
Zanimljivo će biti posmatrati ulogu Dritana Abazovića, za kojeg se pretpostavlja da će u novoj Vladi dobiti mjesto premijera. Puno je mogućih scenarija, pa i onaj da, uprkos najavi lidera DPS-a Mila Đukanovića da ova stranka neće činiti vlast, ona ipak bude dio nje. Kada je riječ o unutarnjim odnosima, Crna Gora će sasvim sigurno i u narednom periodu biti pred velikim izazovima, pogotovo jer ovoj državi slijedi popis stanovništva u koji se crnogorski Srbi uzdaju s nadom da će uz pomoć SPC-a “privoljeti” na razne načine određeni dio Crnogoraca da se izjasne kao Srbi.
U kontekstu regionalnih odnosa, sigurno jeste da će nova Vlada, zauzeti čvršći stav prema pretenzijama Srbije, ali i Rusije, te da će nastojati relaksirati odnose s Bosnom i Hercegovinom i Kosovom. Promjena vlasti u Crnoj Gori prihvatljiva je za Evropsku uniju, odnosno NATO, posebno u trenutku kada na istoku Evrope tenzije rastu do maksimuma, jer će barem u narednom period imati na Balkanu “brigu manje”.
