Nakon neumskih razgovora koji im nisu donijeli željene rezultate, Dragana Čovića i njegovi političko-medijski derivati pozivaju na radikalizaciju, a u tome imaju podršku dobrog dijela srpskog i srbijanskog političkog korpusa. Jedan od takvih jeste i Momčilo Đurđić, jedan od osnivača srbijanske Demokratske stranke i nekad bliski saradnik ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića.
U tekstu pod nazivom “Ono što Milošević nije razumio 1989., ne razumije ni Bakir Izetbegović danas”, uz niz netačnih procjena i usporedbi, Đurđić suptilno priželjkuje srpsko-hrvatski savez, na tragu onog Babanovog i Karadžićevog, kada su svojim zlokobnim djelovanjem uistinu majorizirali Bošnjake u Bosni i Hercegovini.
Bojeći se snage mnogobrojne bošnjačke dijaspore, Đurđić priželjkuje neku vrstu ujedinjavanja srpske i hrvatske dijaspore. “Potencijali za stvaranje zamišljene srpsko-hrvatske većine na izborima u nekoj unitarnoj BiH, uz pomoć svojih matičnih država i organizovane dijaspore, su neuporedivo veći nego kod Bošnjaka. Ukratko, u nameri da majorizuju Bošnjaci mogu biti majorizovani. U sopstvenoj državi mogu ostati bez države i, politikom koju vode danas, na 'salveti' sebe isporučiti zainteresovanim susedima!?”, piše Đurđić, svjestan snage koju imaju Bošnjaci kada su jedinstveni, stoga ne treba da čudi ovakva radikalna prijetnja srpsko-hrvatskom reakcijom i savezom u dijaspori.
U posljednjem dijelu teksta u kojem neutemeljeno pokušava analizirati prijašnje povijesne procese, te ih uporediti s aktuelnim, pokušava ponuditi “spas za Bošnjake” u vidu stvaranja nekakve konfederacije s tri nacionalne republike. “Konfederacija bi morala da poseduje tek minimum zajedničkih funkcija i bude demilitarizovana uz međunarodne bezbednosne garancije u koje bi bile uključene, pored velikih sila, i Hrvatska, Srbija i Turska. Konfederacija BiH jedini je sigurni model koji za budućnost Bošnjacima garantuje da će na Balkanu imati svoju, nezavisnu republiku/državu. Onaj kome ovo deluje kao pretnja, neka dobro razmisli pre no što baci kamen.”
Đurđić namjerno zaboravlja da su Bošnjaci, ali i mnogobrojni probosanski orijentirani Srbi i Hrvati ovakve ideje o podjelama odbili još 1993. godine, pa njemu i sličnima treba biti jasno da Bošnjaci i zvanična državna politika Bosne i Hercegovine neće pristati na ovakve “dobronamjerne” ponude, a još manje će se povući pred prijetnjama formiranja vještačkih separatističkih saveza koje priželjkuje.
