Rekao sam do sada barem 10 puta i ponovit ću evo opet -  Bosna i Hercegovina, kao mala zemlja na Balkanu, sa krhkim granicama i institucijama, ima obavezu gajenja što bližih bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Privelgija je velikih sila poput Sjedinjenih Američkih Država je da se bilateralni odnosi smatraju prijateljskim odnosima sa beneficijama. Ovih dana Sjedinjene Američke Države su u Bosni i Hercegovini održale još jedan čas iz kolonijalne pedagogije i time potvrdili status našeg najvećeg prijatelja sa posebnim beneficijama. Rušiteljima ustavnog poretka Bosne i Hercegovine sve je oprošteno po ko zna koji put, jer ova saga traje od 1995. kada im je oprošten genocid. Sankcije su skinute svim licima osim jednom - Fadilu Novaliću i time je faktički sve rečeno. Dakle, da su bošnjački političari bili u ulozi separatista druga bi se priča pričala.

Sve u svemu američki protektorat sa iluzijom suvereniteta i dalje je mantra koja se najbolje prodaje Bošnjacima, ostali imaju svoje suverenitete i zastave. Američka ambasada u Sarajevu ima veći utjecaj nego državne institucije "u celini". Znate onu - "uživajući podršku SAD-a", dok recimo ovi drugi koji se junače i koji neće podleći pritiscima uvijek bolje prođu, naravno ako su odgovarajuće konfesije. Pogrešna politika SAD-a prema Bosni i Hercegovini kreće od momenta kada je Holbrooke u Beogradu na sastanku sa Miloševićem 1995. prihvatio da se sastane sa Karadžićem i Mladićem i pored jasnih principa Clintonove administracije da pregovora sa počiniteljima ratnih zločina neće biti!  

Od tada kreće saga američkog popuštanja jačem, brojnijem i sposobnijem na Balkanu, osim u slučaju Bošnjaka - oni jesu brojniji u Bosni i Hercegovini, ali nažalost nisu sposobniji. Kada je bilo potrebno da se 1990-ih Srbi discipliniraju, Amerikanci su ih bombardovali u dva navrata, dajući im limit u kojem će se kretati. Oni iz tih limita nikada više nisu izašli, ali su tražili sponzore za svoj šovinistički imperijalizam i našli ga u Moskvi. Da bi se kao treći umješali u tu srpsko-rusku ljubavnu aferu, Amerikanci nikada nisu prestali na Srbe gledati kao povlaštenu kategoriju na Balkanu, stvarajući im iluziju savezništva. Isto to rade i Bošnjacima, a razlika je samo u sposobnosti Srba da razumiju svoju poziciju i to iskoriste za svoje interese. Bošnjaci, evo to se pokazuje i ovih dana, to ne umiju. 

Situacija oko Dodikovog separatizma je iz Washingtona riješena po principu stabilokratije po duplim kriterijima, što s obzirom na sve navedeno ne treba da čudi. Državni sekretar Rubio, ruku na srce jeste pružio šansu aktulenoj vlasti da hapšenjem Dodika pokaže da pravna država postoji, međutim oni se to nisu usudili uraditi. Zato sva priča da je država pobijedila ne stoji, jer je država izgubila onog momenta kada se povukla pred Dodikovim metkom u cijevi. Ovo što se danas dešava je samo krizni menadžment u kojem Amerikanci između države Bosne i Hercegovine i Dodika biraju Dodika. Tako bi bilo da je započet konflikt, jer zašto braniti državu koja ne brani sebe. Bolje je štetu svesti na minimum, a Rusima izbiti argument da konfliktom ojade NATO. Ta hladna logika velikih sila u kojoj se jači tetoše je nešto što u Beogradu shvataju i kreiraju, a u Banjoj Luci primjenjuju. Dok su u Sarajevu uglavnom zbunjeni. Sva šteta tih američko - srpskih odnosa po principu srpski začin na američki način je na teret države Bosne i Hercegovine.

Gdje je rješenje? Bošnjaci moraju početi razmišljati i djelovati na način koji neće biti izraz prednosti etniciteta, već države. U tom kontekstu funkcionalni unitarizam se nameće kao politička logika stvari i odgovor na srpski separatizam ili hrvatski konfederalizam.

Eh, ali uz unitarizam se odmah veže i snažna negacija kod samih Bošnjaka i insitiranje na sprovođenju nastavka podaničke politike netalasanja u kojoj je pokoravanje ono što se traži od Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda. Unitarizmom se navodno stvara "bošnjačka država" s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci većinski narod, što je naravno svjetlosnim godinama daleko od istine, ali i stvarne potrebe promjene bosanske paradigme u kojoj pripadnost etniji nije privilegija moći. Unitarizam ne podrazumijeva dominaciju enticiteta, već dominaciju države u smislu organizacije vlasti. KO! kaže da se postojeći odnosi među etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini ne bi mogli sprovoditi isto u unitarnoj državi?

Manje autonomije ne znači manje ravnopravnosti, naprotiv. Uzmimo primjer kada bi svu poresku politiku i sve finansijske tokove sa entiteta podigli na državni nivo, kada bi država raspolagala sa porezom naplaćenim od 20-tak milijardi KM prometa u privredi godišnje.

Da preformulišem tezu - da li bi raspodjela sredstava između entiteta bila pravednija da se provodi transparentno na Parlamentu države BiH, nego što se to radi na Fiskalnom vijeću?

Da li bi Republika Srpska imala isti odnos prema državi, ako se zna da je država ta koja odlučuje koliki će budžet tog entiteta biti?

Dekompozicija sui generis političkog sistema koji danas imamo i njegovo pretvaranje u propulizivan i dinamički postavljen novi unitarni politički sistem sa jakim institucijama umjesto jakih etnija i de facto njihovih teritorija koje inkliniraju susjednim državama, jeste usud novih generacija Bosanca i Hercegovaca i on se treba graditi dugoročno kroz dijalog i postizanje kompromisa, sa upornošću i sposobnošću onih koji isto tako zagovaraju sepratizam i konfederalizam.

Na toj osnovi treba lobirati i graditi najtješnje bilateralne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Za to nam trebaju hrabriji i sposobniji političari kako u pozicijii tako i opoziciji. Ne treba imati iluzije da će odnos između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država bilo kada biti ravnopravan u punom smislu te riječi. Ali, da treba definirati vlastiti politički stav o budućnosti države Bosne i Hercegovine, to je nakon svih ovih dešavanja više nego potrebno i nadam se potpuno jasno.