Nedavni susret srbijanskog ministra vanjskih poslova Marka Đurića i američkog državnog sekretara Marca Rubija, izuzetno utjecajnog u krugovima Trumpove administracije, označio je početak "strateškog dijaloga" koji bi mogao iz temelja promijeniti odnos snaga u našoj regiji.

No, ono što u svojoj analizi Forbes, ugledni američki poslovni magazin, vidi kao pragmatično okretanje Srbije Zapadu, za susjedne zemlje – od Bosne i Hercegovine preko Crne Gore do Kosova – predstavlja crveni alarm.

Glavni adut Beograda u ovoj igri su strateški minerali. Srbija posjeduje najveće evropske rezerve litija, a projekt "Jadar" postao je ključna tačka oko koje se vrte interesi Evropske unije i SAD-a. Odlukom da ovaj resurs veže uz zapadne lance opskrbe umjesto kineskih, Aleksandar Vučić je kupio "diplomatski imunitet".

Ukoliko Srbija postane energetsko i sirovinsko srce Evrope, pretpostavka je da će Bruxelles i Washington u ime "stabilnosti" i "ekonomskih interesa" biti spremni zažmiriti na oba oka dok Beograd provodi tihu integraciju prostora koji naziva "Srpskim svetom". Ekonomski utjecaj koji Srbija gradi kroz energetsku infrastrukturu, poput plinskih interkonektora prema Sjevernoj Makedoniji i Rumuniji, nije ništa drugo nego mekana moć kojom Beograd želi postati nezaobilazno čvorište o kojem ovise svi susjedi.

Posebno intrigira proces modernizacije srpske vojske. Forbes ističe kako je Srbija prešla na francuske avione, njemačke helikoptere i španski transport. Međutim, ključni obrat dogodio se s Izraelom. Izgradnja fabrike dronova kompanije Elbit Systems u Srbiji, vrijedne dvije milijarde dolara, može pretvoriti Srbiju u tehnološku vojnu silu regije.

Ono što Washington vidi kao "interoperabilnost s NATO standardima", za regiju znači vojnu nadmoć države koja nikada nije odustala od svojih teritorijalnih i političkih aspiracija iz 90-ih. Pod krinkom "prozapadne modernizacije", Srbija zapravo gradi silu koja joj omogućava da diktira uvjete na Balkanu, ovaj put uz prešutnu podršku onih koji u njoj vide "pouzdanog partnera".

Mora se priznati, Beograd je majstorski diverzificirao svoje saveznike. Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati postali su ključni stubovi srbijanske vanjske politike. Pružanjem podrške Izraelu nakon 7. oktobra, Srbija je osigurala snažan lobi u Washingtonu. S druge strane, novac iz Emirata omogućuje finansijsku nezavisnost o uvjetovanjima iz EU koja se tiču vladavine prava i demokratije.

Ta mreža partnerstava služi kao štit. Kada god se pojavi pitanje destabilizacije Bosne i Hercegovine kroz podršku Miloradu Dodiku ili miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, Beograd vadi svoje "strateške karte", a to je litij za Evropu, podršku Izraelu za SAD i investicije za Bliski istok.

Projekt "Srpskog sveta" više se ne provodi tenkovima, već ugovorima o plinu, rudnicima litija i strateškim dijalozima u Washingtonu. Srbija koristi globalne geopolitičke potrese kako bi se pozicionirala kao "ključni faktor stabilnosti", dok zapravo sistemski gradi kapacitete za dominaciju nad susjednim državama.

Forbesov tekst zaboravlja postaviti pitanje koja je cijena tog partnerstva? Za Zapadni Balkan, cijena bi mogla biti visoka – tihi pristanak na povratak hegemonističke politike Beograda, ovaj put presvučene u skupo odijelo zapadnih investicija i strateške energetske sigurnosti. "Srpski svet" bi vrlo jednostavno mogao postati ne agenda desničarskih portala, već uz pomoć međunarodnih partnera i ekonomska te sigurnosna realnost na terenu.