Naravno da možemo potvrditi da Srbi nikada nisu bili na pogrešnoj strani, kako je nedavno na Kočićevom zboru ustvrdio ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin, jer su njihova politika i oni koji su je podržavali bili glavom i bradom pogrešna strana. Dakle, mimo onoga što je neosporno, nacistički kvislinzi u Srbiji koji su u Drugom svjetskom ratu potamanili gotovo sve Jevreje, a zatim i četničke horde koje su poklale 200 hiljada muslimana, bilo bi dovoljno uračunati samo period od 1992. do 1995. i mogli bismo reći da je lično biti pogrešna strana imanentno srpskoj politici.
Primjerice, za Čovića i njegovu svitu bi se moglo reći da su izabrali pogrešnu stranu – onu velikosrpsku. To ne znači da bi trebali izabrati onu bošnjačku, ali bi trebali držati onu državnu bosanskohercegovačku. Da su na toj strani, zasigurno im ne bi bila mila saradnja sa secesionističkom politikom koju provodi vulinovsko-dodikovska svita Kočićevog zbora s Manjače. Vulin je čak s tog mjesta, gdje su Srbi devedesetih držali zloglasni koncentracijski logor i pripadajuću masovnu grobnicu, a gdje danas rakijaju i kunu se u jedinstvo srpskoga sveta, optužio člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića da je “dželat BiH i mira”. Ovo je više od licemjerja, ovo je neka vrsta džinskog sveta, potpuno nestvarnog i nadrealnog.
I mladi gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković sjedio je pod istim tim šatorima gdje se odvijao Dodikov i Vulinov dernek. Štaviše, kažu da se i propio, a inače ne pije. Inicijacija šljivovicom. Uskoro će se baždariti i postati punoljetni junački Srbin. Ali mladi se moraju povezivati s mladima, kaže gradonačelnica multietničkog Sarajeva Benjamina Karić u intervjuu za hrvatske medije. Naime, nekako u isto vrijeme dok je srpski džinski svet padao u ekstazu pod šatorima, raspričala se Karićka o duhu Sarajeva baš kao da opisuje kakvu hipi komunu koja je preživjela burnu '68.
Kako kaže prva sarajevska domaćica, taj je specifičan duh Sarajeva prepoznao i papa Franjo kada je stigao u glavni grad Bosne i Hercegovine. Jedino što je zaboravila reći ova historičarka jeste da je ta multikulturalnost ni više ni manje nego islamsko naslijeđe iz osmanskog doba. Bilo je riječ o politici otvorenosti i multikulturalnosti koju su Osmanlije provodile na osvojenim područjima, shvatajući da je koncept grada nemoguć bez razmjene ideja, bez interakcije različitosti. Dakle, zaboravila je reći i to da se Sarajevo kao grad razvijalo u okvirima osmanskih standarda urbanosti, što je podrazumijevalo i sinagogu i crkvu. Stoga, je li Sarajevo muslimanski grad? Pa možda bi bilo bolje pitati je li to Mostar i je li to Banja Luka.
Dakle, mimo onoga što trenutno čini sastav stanovništva, gotovo da i nema grada u Bosni i Hercegovini koji je osnovan te se razvijao van islamsko-osmanskog urbanog miljea. Šta to zanima turiste u Mostaru? Pa sigurno da ne hitaju u razgledavanje betonskog crkvenog nebodera u zapadnom dijelu Mostara, zanima ih most i priča o njemu, ambijent nečega orijentalnog.
Ustvari je taj sav bauk oko muslimanskog Sarajeva pokušaj impliciranja da takvo ne može biti glavni grad BiH, da ga muslimanstvo čini neprikladnim i da ga delegitimizira. Ili još gore od toga – hoće se reći da je jedini način da Sarajevo bude prihvatljivo ako nestane njegove prepoznatljive arhitekture ili njegovih starosjedioca, odnosno da se “muslimanstvo” smanji na “prihvatljiv” broj. Nažalost, veliki broj Bošnjaka muslimana podliježe ovoj propagandi i svojski se trude u samoponižavanjima i dokazivanjima svoje evropskosti i tzv. zapadne uljudbe. Evropskost ne trebaju dokazivati jer su Evropljani, a da su imalo upoznati s islamskom tradicijom Bošnjaka, mogli bi se ponositi moralnom superiornošću, naravno, uz uvjet da je tradicija (u formalnom, a ne suštinskom smislu) provjetrena u savremenosti. Ovako smo zarobljeni u prošlosti, u strepnji od budućnosti, a uz nedostojanstveno pehlivanjenje u sadašnjosti. S manjkom samosvijesti, u sramu i susramlju od samih sebe, zatajili smo, zanijekali smo, moralno smo posrnuli.
Na koncu, ako se sav taj orijentalizam, predrasude i dehumanizacija temelje na “turskom zulumu” koji su trpjeli kršćani, onda imamo samo jedno pitanje. Gdje su muslimani Like i Slavonije? Gdje su muslimanski starosjedioci Beograda, Valjeva, Niša..., gdje su džamije, tekije i mezaristani koji su se bjelasali od Pakraca, Đakova i Osijeka, preko Beograda pa sve naniže? Da su muslimani postupali kao što su to radili srpski i hrvatski križari, ne bi bilo niti jedne crkve u Bosni.
Upravo te njima mrske orijentalne vrijednosti značile su toleranciju Drugog i Drugačijeg, kozmopolitizam i multikulturalnost. Tako ne misli predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, koji je nedavno izjavio da bi Bošnjaci, “umjesto evropskog, radije orijentalno pravno naslijeđe”. Šta ustvari zagovara Čavara, pripadnik stranke i ideologije koja je sprovodila urbicid i rušila orijentalno naslijeđe po Mostaru i Stocu – aparthejd, konkvistu i rekonkvistu, sađenje križeva po brdima, dehumanizaciju Drugoga i Drugačijeg, jednom riječju: srednji vijek.
Druga je stvar što bi rado to orijentalno naši ljevičari i vojska kompleksaša najradije pretvorili u muzeje. Možda pritom instalirali i nekog Jasminka Halilovića kao upravitelja pa da može začuđenim strancima pričati kako je nekada ovdje živjelo neko muslimansko bošnjačko pleme koje se ipak civiliziralo i uskladilo s evropskim vrijednostima. Takvi od rata naovamo također komuniciraju s nekim džinskim svijetom i umišljaju da vode borbu da Sarajevo ne postane Kandahar. Smatraju da to što je kulture i Evrope u Sarajevu to je do njih i njihove borbe protiv sila mraka i primitivizma
Ipak, mladi (po)četnik Draško Stanivuković itekako je svjestan da džamije nisu muzeji pa je izrekao: “Dodik je izabrao stranu, on je stao ispod turske zastave i zastave BiH na sastanku u Sarajevu. Nije imao čak ni na reveru zastavu Republike srpske.” I vraćamo se opet na početak bez kraja. U srpski džinski svet pod šatore Kočićevog zbora na Manjači.