Od rodne Srebrenice do uspješne poslovne priče u Sjedinjenim Američkim Državama put Tahira Zukića svjedoči o snazi volje, radu i istrajnosti.

Ovaj Srebreničanin, koji je 2000. godine sa suprugom i djecom napustio domovinu u potrazi za sigurnošću i novim početkom, danas stoji iza jedne od najuspješnijih transportnih kompanija u Kentuckyju - Taz Trucking.

U intervjuu za Stav govori o Srebrenici, Americi, poslovnom uspjehu, humanosti i ulozi dijaspore u jačanju veza s Bosnom i Hercegovinom.

Gospodine Zukiću, rođeni ste u Srebrenici. Koliko Vas je Srebrenica odredila, koliko je teško govoriti o emocijama spram rodne grude?

- Rođen sam u Srebrenici i tamo sam živio do svoje 22. godine. To je bio moj dom, mjesto gdje sam odrastao, igrao se s prijateljima, išao u školu, učio životne vrijednosti i pomagao u porodičnim poslovima. Srebrenica je nekada bila grad pun života, topline i zajedništva, grad koji nosim u srcu. Grad razvoja i prosperiteta za svakoga.

Nažalost, mir u Srebrenici prekinut je agresijom 1992. godine, a kulminirao genocidom 1995. godine, kada je ubijeno 8.372 Bošnjaka, a mnogi su prognani i trajno traumatizirani.

Poslije svega što se desilo, teško je spomenuti ime Srebrenica. To je grad tuge, ali i ponosa, ponosa zbog otpornosti preživjelih i snage zajednice da opstane.

Srebrenica je simbol ogromnog gubitka, ali i hrabrosti i otpornosti. Važno je da ne zaboravimo i da govorimo o istini, da sjećanja na žrtve nikada ne zaboravimo, i da nove generacije uče kako se ovakvi zločini više nikada ne bi ponovili. Priča o Srebrenici nas uči koliko su zajedništvo, solidarnost i humanost važni - kako u teškim trenucima, tako i u svakodnevnom životu.

Kada i kako ste otišli u Sjedinjene Američke Države i kakve su bile prve godine, koji izazovi su se našli pred Vama?

- U Sjedinjene Američke Države sam došao 2000. godine, zajedno sa suprugom i našom djecom, tada malim, Erdin jednu godinu i Arnela četiri.

Amerika je za nas bio potpuno drugi kontinent, drugačiji svijet. Bilo je teško prilagoditi se na sve, od jezika i običaja, do same svakodnevnice. Samo razmišljanje da se mjere ne računaju kilometrima nego miljama, da težina nije u kilogramima nego u pounds, činilo se kao da sam ponovo rođen i učim život iz početka.

Prvih godina bilo je izuzetno teško osigurati osnovne životne potrebe. Počeo sam raditi u fabrici, gdje je svaki dan bio izazov, ali istovremeno i lekcija. Nikada nisam odustao dok nisam uspio osigurati ešto bolje, bar u svojim očima. Želja da svojoj porodici pružim bolji život bila je jača od svega, i davala mi snagu da nastavim dalje. Položio sam za kamion 2001. i počeo voziti kamion. Kupio sam svoj prvi kamion 2003.

Taj trenutak je bio prekretnica - osjećao sam da gradim nešto svoje i da mogu stvoriti sigurnost i budućnost za svoju porodicu.

Te prve godine u Americi bile su teške, ali su me oblikovale, naučile me da svaka nova situacija nosi izazov i priliku, i da je upornost najvažnija.

Nikada nisam odustao, mada je bilo i padova i uspona, ali što kažu u Americi Never Give Up.

Osnivanje firme Taz Trucking 2004. godine predstavlja prekretnicu u Vašem životu. Kako se firma razvijala i kakva je njena pozicija danas?

- Osnivanje firme Taz Trucking 2004. godine zaista je predstavljalo prekretnicu u mom životu. Nakon godina rada i truda, kada sam tek počinjao od nule, to je bio trenutak kada sam osjećao da stvaram nešto svoje i dugoročno za svoju porodicu. Početak je bio izazovan - trebalo je učiti poslovanje, logistiku, upravljanje kamionima i radnicima, ali i balansirati sve obaveze u privatnom životu.

Veliki oslonac u svemu tome bila je moja supruga, koja je u međuvremenu završila fakultet i bila desna ruka u osnivanju firme i u podršci u počecima. Njena podrška, savjeti i rad pored mene bili su neprocjenjivi i mnogo su doprinijeli našem uspjehu.

Firma je rasla postepeno, korak po korak.

Svaki novi klijent, svaki transport, svaka uspješna dostava bili su znak da idemo u pravom smjeru. Kroz godine smo širili firmu, gradili reputaciju i razvijali odnose sa partnerima i klijentima.

Danas, Taz Trucking zauzima stabilnu i respektabilnu poziciju u industriji transporta.

Posjedujemo više od 100 kamiona, pouzdanu mrežu klijenata i tim ljudi koji su predani poslu.

Za mene je najvažnije što firma omogućava sigurnost i stabilnost mojoj porodici, kao i mojim radnicina jer bez njih nista ne bi bilo moguće, i što predstavlja plod upornog rada, strpljenja i predanosti - i naravno, zajedničkog truda mene i moje supruge kao i našeg sina koji je po završetku fakulteta vratio se u Bowling Green i radi zajedno sa nama u firmi.

Proglašeni ste i za Business Person of the Year u Bowling Greenu. Šta Vam to priznanje znači na ličnom i profesionalnom planu?

- Ovo priznanje za Business Person of the Year u Bowling Greenu za mene je velika čast, ali ono što mi je zaista važno jesu mali trenuci kada vidim da moj rad i trud mogu pozitivno uticati na druge.

Nedavno sam otišao u jednu prodavnicu u gradu i sreo momka od 16-17 godina koji je tamo radio. Nisam ga poznavao, ali on je mene prepoznao. Razgovarali smo, hrabrio sam ga da uči i da se trudi u poslu, kako naš narod kaže, i on mi je rekao: "Ja želim biti kao ti kad porastem". Zastao sam, zadrhtao od emocija, zahvalio mu se i poželio mu da bude još uspješniji od mene.

Takvi trenuci pokazuju da priznanja poput ovog nisu samo o meni i mom poslovnom uspjehu, već i o tome kako možemo inspirisati i podržati druge. Na ličnom planu, ovo me ispunjava ponosom i zahvalnošću, a na profesionalnom, motiviše me da nastavim ulagati u zajednicu i ljude oko sebe.

Američki mediji su pozitivno pisali o Vama, kao primjeru kako se vraća svome gradu?

- Zaista mi mnogo znači kada američki mediji pozitivno pišu o meni i predstavljaju me kao primjer nekoga ko nastoji pružiti podršku ovom gradu koji je otvorio svoja vrata nama kad nam je bilo najpotrebnije. Kao sto je rekao bivši američki predsjednik John F. Kennedy: "Ne pitaj šta tvoja država može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za svoju državu." Te riječi savršeno oslikavaju moj stav o životu i radu koji sam ovdje naučio.

Za mene, vraćanje svom gradu znači ulagati u ljude - otvarati nova radna mjesta, podržavati lokalne inicijative, pomagati mladima i doprinositi razvoju zajednice u kojoj živimo.

Posebno sam zahvalan gradu Bowling Greenu što prepoznaje trud o posvećenost, kao i svojoj bosanskoj zajednici koja me neprestano podržava i motiviše da nastavim raditi na poboljšanju naseg zajedničkog okruženja.

U razgovoru s ljudima iz grada, moj veliki prijatelj, bivši gradonačelnik Bowling Greena, Johnny Webb, pitao me da li bih želio da na svoje prikolice zalijepim reklamu grada. Naravno, odmah sam prihvatio tu ideju i ponudio isto svim našim bosanskim kompanijama u Bowling Greenu.

Odaziv je bio nevjerovatan - prijavilo se više od 20 bosanskih kompanija (kako mi volimo reći, jer su vlasnici Bosanci), i zajedno smo zalijepili otprilike 1.000 naljepnica na prikolice koje svakodnevno putuju širom Amerike. Na svakoj piše poruka "Bowling Green " the best place to live", što je ujedno i potvrđeno od strane Time magazine, koje je Bowling Green proglasio jednim od najboljih mjesta za život u Sjedinjenim Američkim Državama.

Takva pažnja medija i sardnja s lokalnom zajednicom daju mi dodatni motiv da nastavim ulagati u svoj grad, da budem primjer mladima i da inspirišem druge da, bez obzira na porijeklo, mogu ostati vjerni svojim vrijednostima dok doprinose zajednici u kojoj žive.

^{Zukić i Johnny Webb}

Aktivno ste uključeni u lokalne političke i institucionalne strukture. Kako gledate na značaj političke participacije iseljenika u zemljama prijema?

- Politička i društvena participacija iseljenika u zemljama prijema je od velike važnosti jer omogućava da glas zajednice bude aktivno prisutan i da doprinosimo razvoju lokalnog društva.

Aktivno uključivanje pokazuje da smo odgovorni građani koji žele pomagati zajednici koja nas je primila, ali i podržavati svoju iseljeničku zajednicu.

Osobno sam član Izvršnog odbora Republikanske stranke u Bowling Greenu, član odbora Chamber of Commerce of Bowling Green, KY, kao i član odbora International Center u Bowling Greenu.

Te pozicije mi omogućavaju da direktno doprinosim lokalnom odlučivanju, podržavam inicijative koje poboljšavaju život u gradu i gradim mostove između bosanske zajednice i grada u kome živimo. 

Posebno mi je drago što je bosanska zajednica u Bowling Greenu vrlo aktivna - imamo naše ljude na raznim pozicijama: doktore, inženjere, advokate i druge djelatnosti. To pokazuje da naši ljudi ne samo da uspijevaju, već i doprinosimo razvoju i prosperitetu naše zajednice, kao i grada gdje živimo i radimo. Ljudi koji vode ovaj grad kao i državu to vide i prepoznaju, i vrlo pozitivno zajednica priča je o nama.

^{Zukić i  U.S. Senator Rand Paul}

Uspostavili ste blisku saradnju sa senatorom države Kentucky, što je otvorilo važne kanale prema američkim vlastima u korist Bosne i Hercegovine. Možete li podijeliti više o toj saradnji i njenim efektima?

- Imam odličnu saradnju sa oba senatora iz Kentuckyja - Mitchom McConnellom i Random Paulom.

Sa senatorom McConnellom sam u kontaktu već dugi niz godina. Još 2020. godine posjetio je moju firmu, imao je tada predizbornu kampanju i tokom tog događaja na kojem sam govorio o svom putu od imigranta do biznismena.

Poslije moga izlaganja najavio sam njega kao drugog najmoćnijeg covjeka svijeta (jer je on tada i bio, Trump je bio predsjednik a on lider senata) on je uzeo mikrofon i našalio se rekavši da sam njegov "drugi najdraži imigrant", što je izazvalo osmijehe prisutnih - jer je njegov "prvi najdraži imigrant" njegova supruga.

Sa senatorom Random Paulom također imam redovne kontakte i često se viđamo. Ove godine smo zajedno, sa još dvojicom predstavnika naše zajednice, imali zvaničan sastanak s njim. Tokom razgovora je istakao da je uvijek otvoren za svaku inicijativu i pitanje koja dolaze iz naše zajednice.

Imam odličnu saradnju i s kongresmenom Brettom Guthriejem, koji nam je više puta pomagao na različite načine, kao i sa senatorima u državi Kentucky. Posebno bih istakao svog velikog prijatelja, senatora Mikea Wilsona, čijom je podrškom usvojena rezolucija o Srebrenici, kojom je 11. juli proglašen Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

^{Zukić i State Senator Mike Wilson}

Naša zajednica imala je čast da prisustvuje izglasavanju te rezolucije, koje je održano 27. februara u Frankfortu, Kentucky. Bio je to izuzetno emotivan trenutak - bilo je mnogo suza, i među senatorima i među nama, a nas je bilo više od 120 Bosanaca iz cijelog Kentuckyja.

Ovdje moram spomenuti našeg Seriff Brett Hightower koji je sve vrijeme bio sa nama i jedan je od očevidaca genocida u  Srebrenice.

Bio je prisutan prilikom otvaranja masovnih grobnica jer je bio u specijalnim jedinicama američke vojske. Moj veliki prijatelj, i svaki put kad se vidimo odmah mi kaže koliko je Bosanaca zaposlio u svoj ured, zadnji put je bilo sedam osoba, što znači da naših ima i u uniformama. Uvijek je puno hvalio naše ljude.

Također smo učestvovali na historijskom obilježavanju sjećanja na Srebrenicu u Senatu, koje je organizovao Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike. Tom prilikom smo prisustvovali prijemu kod senatora Mitcha McConnella, kongresmena Bretta Guthrieja, kongresmena Commera i ostalih zvaničnika iz Kentuckyja u Washingtonu. Također smo bili na prijemu kod našeg ambasadora Swena Alkalaija.

Ovi događaji jasno pokazuju da smo kao zajednica prepoznatljivi i cijenjeni kod vlasti, kako na lokalnom, tako i na federalnom nivou, što nam daje dodatni motiv da nastavimo raditi za dobrobit naše zajednice kao i Bosne i Hercegovine, jer na svim ovim sastancima riječ je uglavnom o našoj zemlji i pronalasku mogućosti za bolje sutra.

^{Zukić i U.S. Senator Mitch McConnell}

Koliku ulogu dijaspora može i treba imati u promociji interesa BiH u međunarodnim političkim okvirima?

- Vjerujem da dijaspora ima ogromnu i nezamjenjivu ulogu u promociji interesa Bosne i Hercegovine. Mi smo most između naše domovine i zemalja u kojima danas živimo. Nosimo u sebi ljubav prema Bosni, ali i iskustvo i znanje stečeno ovdje, na Zapadu. Upravo to nam daje snagu i odgovornost da budemo glas Bosne i Hercegovine tamo gdje se donose važne odluke. Naša prednost je što razumijemo obje strane - i kulturu, i jezik, i način funkcionisanja zapadnih institucija.

Kroz lične kontakte, prijateljstva i saradnju sa političarima i institucijama, možemo prenijeti istinu o onome što se desilo, ali i pokazati ljepotu i potencijal naše zemlje.

Naša zajednica u Kentuckyju je dokaz da se mnogo toga može postići - zahvaljujući saradnji sa senatorima i kongresmenima iz Kentucky, usvojena je Rezolucija o Srebrenici.

Mnogi lokalni političari nisu ni znali šta se desilo. Prisustvovati tim trenucima, gledati emocije i suze američkih senatora dok govore o Srebrenici, bilo je nevjerovatno dirljivo. To je trenutak kada shvatite koliko daleko može doprijeti glas naše dijaspore - kada govorimo srcem, ujedinjeni i s ponosom.

^{Sa lijeva na desno Semir Nailović, Nermin Pejmanović, Selma Porča, U.S. Congressman Brett Guthrie, Tahir Zukić, Mirsad Osmanović}

Često se govori o jazovima između domovine i dijaspore. Na osnovu Vašeg iskustva, šta su prepreke, a šta potencijali u izgradnji snažnije veze između ta dva prostora?

Istina je da postoji određeni jaz između domovine i dijaspore, ali ja to više vidim kao most koji trebamo ojačati, a ne prepreku.

Često su najveće prepreke nerazumijevanje i nedostatak povjerenja - dijaspora ponekad ima osjećaj da njen glas ne dopire dovoljno do institucija u BiH, dok ljudi u domovini ponekad misle da dijaspora ne razumije realnost života tamo. A istina je da i jedni i drugi volimo Bosnu i Hercegovinu jednako, samo iz različitih uglova.

Potencijal je ogroman. Dijaspora ima znanje, iskustvo, kontakte i resurse, dok domovina ima srce, ljude i tradiciju. Kada se to spoji, može se napraviti čudo - od ekonomskog razvoja i ulaganja do obrazovanja, kulture i humanitarnih projekata, što je se pokazalo puno puta.

Mi, obični ljudi, možemo puno toga uraditi i bez velikih funkcija. U svojim lokalnim sredinama, kroz kontakte na lokalnom, pa i državnom nivou, možemo praviti razliku. Ti ljudi žive s nama, viđamo ih svakodnevno, dijelimo iste probleme i brige u gradu. Zato trebamo biti otvoreni prema gradskim vlastima i pokazati da smo mi dio ovog društva - da doprinosimo, učestvujemo i gradimo zajednicu gdje živimo.

Mi smo u Bowling Greenu dobili deklaraciju od gradonačelnika grada za pozitivan uticaj na privredu i ekonomiju u gradu.

Ja uvijek kažem da Bosna i Hercegovina ima ogroman broj ambasadora širom svijeta,  ali mislim da danas imamo mogućnost da pomognemo Bosni i Hercegovini kroz razne oblike. Mi u dijaspori nosimo ljubav prema domovini u svakom poslu, svakom kontaktu i svakoj inicijativi. Naš primjer u Kentuckyju pokazuje koliko se može postići kad radimo zajedno sa vlastima zajednice gdje živimo. 

Na koji način vidite odgovornost dijaspore prema domovini, da li je to samo pomoć u finansijskom smislu, ili i u prenošenju znanja, kontakata, uticaja

- Odgovornost dijaspore prema domovini daleko nadilazi finansijsku pomoć. Naravno, svaka podrška je važna, ali naša najveća snaga leži u znanju, iskustvu, kontaktima i uticaju koji možemo prenijeti.

Mi smo most između Bosne i Hercegovine i zemalja u kojima živimo - poznajemo sistem, način funkcionisanja institucija, imamo prijatelje i partnere koji mogu pomoći u rješavanju problema i otvaranju novih prilika. 

Osim toga, dijaspora ima moralnu i društvenu odgovornost da širi istinu, što je puno lakše nego izmišljati što neki rade i pokušavati obmanjivati javnost sa lažima, ali i na potencijal naše zemlje.

Na primjer, kroz saradnju sa senatorima i kongresmenima u Kentucky-ju uspjeli smo da se pitanje Srebrenice uvrsti u zvanični dan sjećanja u Kentucky. To pokazuje da odgovornost dijaspore nije samo finansijska - to je aktivno sudjelovanje, širenje istine o vlastitoj zemlji, te korištenje uticaja u cilju konkretnih i dugoročnih rezultata za domovinu.

Kažu da učestvujete u raznima humanitarnim akcijama, da pomažete neprofitne organizacije, kako u Americi tako i u Bosni. Šta nam možete kazati o tome?

- Da, zaista se trudim da aktivno učestvujem u raznim humanitarnim akcijama i da podržavam neprofitne organizacije, kako ovdje u Americi, tako i u Bosni. Hvala Allahu koji mi je dao mogućost da mogu pomoći drugima. Smatram da je važno vraćati zajednici, jer uspjeh koji postignemo u poslu i životu nije samo za nas - on je prilika da pomognemo drugima i stvorimo bolje okruženje za sve.

U Americi, kroz podršku lokalnim humanitarnim projektima i neprofitnim organizacijama, nastojim doprinijeti obrazovanju mladih, pomoći porodicama u potrebi i podržavati inicijative koje jačaju zajednicu, kao što je naša Islamska zajednica, Kongres Bošnjaka, kao i druge neprofitne organizacije. U Bosni, često pomažemo kroz donacije,  li i kroz pomoć u teškim situacijama, pogotovo u povratničkim zajednicama.

Za mene je to prirodan dio života - uspjeh i prosperitet su lijepi samo ako ih možemo podijeliti s drugima i ako naš rad ima stvaran, pozitivan utjecaj na zajednicu. 

Mislim da ovakve akcije ne samo da pomažu onima kojima je potrebna pomoć, nego i inspirišu druge da se uključe i rade za dobrobit zajednice. Ja vjerujem u to da je naše samo ono sto udijelimo.

Koja bi bila Vaša poruka Bošnjacima, i u domovini i u dijaspori?

- Moja poruka Bošnjacima, bilo da žive u domovini ili u dijaspori, jeste da čuvaju svoje korijene, tradiciju i kulturu, jer upravo to nas povezuje i daje nam identitet. Bez obzira gdje se nalazili, važno je da ostanemo vjerni svojim vrijednostima - poštenju, radu, solidarnosti i zajedništvu.

Svaki pojedinac može biti primjer drugima, inspiracija mladima i oslonac svojoj zajednici.

Za one u dijaspori, želim poručiti da ne zaborave domovinu, da njeguju jezik, običaje i priče koje nas spajaju, ali i da budu aktivni članovi društva u kojem žive, da grade mostove između kultura i doprinose zajednici oko sebe. Za one u domovini, poruka je da vjeruju u sebe, ulažu u obrazovanje, razvoj i humanost, jer i male akcije koje činimo za druge grade snagu zajednice.

Na kraju, mislim da snaga Bošnjaka leži u zajedništvu i međusobnom poštovanju, u spremnosti da pomažemo jedni drugima, i u hrabrosti da ne zaboravimo ko smo, dok istovremeno stvaramo bolje sutra.

Bez obzira gdje živimo, svaka naša riječ, djelo i podrška zajednici je poruka da naš identitet, naša kultura i naša tradicija žive kroz nas i kroz generacije koje dolaze.