I ove godine, sa suzom u oku i bolnim sjećanjem, pokloniću se sjenama 8.372 žrtve Srebrenice koje su nacističkim metodama pogubljene od strane bosanskih Srba u genocidu koji se desio nad njima. Ove godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju koja 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici. Ova rezolucija ima za cilj da oda počast žrtvama i preživjelima, kao i da podstakne pravdu i pomirenje u regionu. Rezolucija takođe osuđuje negiranje genocida i veličanje počinilaca i ratnih zločinaca. 11. jul za mene lično predstavlja težak dan. Tog dana, osim ćutanja, nemam snage za riječi, ali imam za sjećanja. Imam za tekst, krik, vapaj i opomenu. Sećanja na nevine živote izgubljene u tragičnom masakru ostavljaju neizbrisive tragove u našem kolektivnom pamćenju. Težina njihovog stradanja nas podsjeća na ljudsku okrutnost, ali i na važnost neprekidne borbe za istinu i pravdu.

Međunarodni sud u Hagu, Evropa i svijet rekli su svoje: više od 700 godina zatvora izrečeno je za ovaj zlokobni čin sa ciljem uništenja Bošnjaka, koji su platili skupu cijenu zbog svog imena. Ostaje pitanje ZAŠTO? Kako je moguće da su nevini ljudi, muškarci i dječaci, bili brutalno odvojeni od svojih porodica, izvedeni i sistematski ubijeni samo zbog svoje vjere i nacionalnosti? Dok stojim pred spomenikom, sjećanja naviru. Vidim lica onih koji su izgubili svoje najmilije, čujem njihove vapaje i osjećam njihovu bol i krik mnogo snažniji od Munkovog. Ovo je dan kada se sjećamo i kada obećavamo da nikada nećemo zaboraviti. Da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da se ovakva tragedija nikada ne ponovi.

Sjećanje na Srebrenicu nije samo obaveza prema prošlosti, već i zalog za budućnost. To je poziv na budnost, na borbu protiv mržnje i netrpeljivosti. Ova rezolucija UN-a je korak ka priznavanju i ispravljanju nepravdi, ali i podsjećanje da mir i pomirenje moramo graditi svakodnevno, kroz poštovanje, razumijevanje i zajedničku želju za boljim sjutra. Srebrenica je opomena i simbol borbe za ljudska prava, pravdu i istinu. Njene žrtve ne smiju biti zaboravljene a njihova sjećanja moraju živjeti u našim srcima kao vječna opomena za cijenu mržnje i nasilja. Zato se danas klanjam njihovim sjenama, sa suzom u oku i bolnim sjećanjem, odlučan da njihovim pričama dam glas i da kroz sjećanje na njih gradim put ka boljoj i pravednijoj budućnosti za sve nas.

Đe je moja Crna Gora u svemu tome? Duboko podijeljena između sinova srpskog sveta i nas građanski orijentisanih. Đe su danas sinovi srpskog sveta iz Crne Gore da kleknu poput jednog Branta? Nema ih i neće ih ni biti, jer četničkim vojvodama ništa nije sveto a ponajmanje žrtve i nevino prolivena krv. Kao građanin Crne Gore, ne mogu a da ne osjećam duboku tugu i frustraciju zbog ove podjele. Naša domovina, koja bi trebala biti svjetionik multikulturalizma i suživota, danas je bojno polje velikosrpske ideologije. Đe su oni koji bi trebali kleknuti i priznati strašne greške prošlosti, kao što je to učinio Vili Brant u Varšavi? Đe je hrabrost i pokajanje među onima koji se zaklinju u moral i čast a ne vide ili ne žele da vide zločine počinjene u ime njihove ideologije? Nema ih i neće ih ni biti. Četničkim vojvodama ništa nije sveto, ponajmanje žrtve i nevino prolivena krv. Oni su zarobljeni u iluzijama prošlosti, nesposobni da prepoznaju patnju drugih i da pruže ruku pomirenja. Njihova politika je politika zaborava, negiranja i glorifikacije zločina. Svaka nevina žrtva za njih je samo broj, svaki izgubljeni život samo kolateralna šteta u njihovom besmislenom ratu.

Mi, građanski orijentisani, moramo biti glas razuma i pomirenja. Moramo se boriti protiv zaborava, protiv revizionizma i protiv mržnje. Naša Crna Gora zaslužuje bolje. Zaslužuje da bude mjesto đe će se svi njeni građani osjećati sigurno, poštovano i voljeno. Zaslužuje da bude dom đe se žrtve poštuju a zločinci osuđuju, bez obzira na njihovu etničku ili političku pripadnost. Svake godine, 11. jula, sjećamo se žrtava Srebrenice. Sjećamo se njihovih lica, njihovih imena, njihovih snova koji su nasilno prekinuti. Ovo sjećanje mora biti naš kompas, naša moralna obaveza da se nikada ne ponovi takav zločin. Moramo raditi zajedno, graditi mostove razumijevanja i suosjećanja, kako bismo bili sigurni da će naša đeca naslijediti bolji i pravedniji svijet. Naša borba nije laka, ali je neophodna. Jer jedino kroz istinu, priznanje i pomirenje možemo izgraditi društvo koje poštuje ljudsko dostojanstvo i vrednuje život. I dok budem klečio pred sjenama nevinih žrtava, obećavam da ću nastaviti njihovu borbu za pravdu i mir.

U trenutku kada sunce bude tonulo iza planina, sjenke Srebrenice se pružaju i dodiruju naša srca, podsjećajući nas na strašnu prošlost koja se ne smije zaboraviti. U tišini večeri, čućemo glasove onih koji su stradali, njihov krik i vapaj za pravdom koji odjekuje kroz vrijeme, opominjući nas na opasnost velikosrpske ideologije zla koje je pokušalo da izbriše čitav jedan narod. Ova mračna stranica historije nas uči da se zlo rađa iz mržnje, netrpeljivosti i neznanja i da je naša dužnost, kao svjedoka prošlosti, da spriječimo da se takvi užasi ikada ponove. Stoga, moramo stalno biti na oprezu, širiti istinu i sjećati se žrtava, jer samo tako možemo biti sigurni da svijetlo humanosti nikada ne bude ugašeno sjenama zla. Srebrenica nije samo naše bolno mjesto, već trajni simbol borbe za istinu, pravdu i mir i naš zavjet da se genocid više nikada i niđe ne ponovi.