Sve dok u zemljama Zapadnog Balkana dvije trećine glasova na izborima dobijaju nacionalističke stranke, čije je strateško političko stajalište da granice Srbije i granice Hrvatske nisu konačne, EU nema šanse da svoje vrijednosti unese na te prostore u korist pozitivnih demokratskih promjena. Lideri takvih stranaka na vlasti, kad govore, uspješno se pretvaraju da u svojim zemljama žele evropske vrijednosti. Niko “bolje” od Vučića ne zna odglumiti skrušenost, čak i “govorom tijela”, dok se pretvara da se zalaže za evropske vrijednosti. Tako obmanjuje međunarodnu zajednicu maskirajući teritorijalne pretenzije prema susjedima, s efektima odvraćanja pažnje od praktičnih postupaka s karakterom ugrožavanja susjeda.

Verbalno proklamirana Vučićeva politika obmanjivanja ima ambiciju predstaviti Srbiju da je glavni faktor mira i stabilnosti u regiji Balkana, ali svakim svojim praktičnim korakom on Srbiju predstavlja da je faktor ugrožavanja mira i sigurnosti u toj regiji, pa i šire. U komunikaciji s javnosti učestalost njegove upotrebe riječi “mir” srazmjerna je njegovoj svjesnosti da svojom politikom i praksom ugrožava mir, odnosno srazmjerna njegovoj potrebi da upotrebom riječi kompenzira nedostatak praktičnog djelovanja u skladu s vrijednostima mira i sigurnosti.

RAZLIKE U IDEOLOŠKIM VRIJEDNOSTIMA SRBIJE I EU

Ideološki oslonac svog političkog uređenja Srbija je pronašla u četničkom, velikosrpskom pokretu, koji je historijski opterećen saradnjom s fašistima u Drugom svjetskom ratu i zločinačkom ratnom praksom nad civilima, posebno Bošnjacima i Hrvatima. S obzirom na to, a znajući da su nastanak i djelovanje EU motivirani idejama antifašizma, Srbija se trudi da ideologiju i praksu četničkog pokreta, revidiranjem historije, predstavi kao dio antifašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.

Apsolutno odsustvo činjenica za dokazivanje da su četnici bili antifašisti Srbija rješava izrazito intenzivnom i opsežnom propagandom. Ta propaganda rezultirala je dubokom i širokom indoktrinacijom srpskog stanovništva koje se za proteklih tridesetak godina u zabrinjavajućoj mjeri preobrazilo od simpatizera partizanskog, istinski antifašističkog pokreta u simpatizere četnika i njihovog vođe Draže Mihailovića, istinskog zločinca čiji se fašistički identitet otkriva saradnjom s fašističkim okupatorima i četničkom zločinačkom praksom prema nesrbima, pa i Srbima za koje su smatrali da su naklonjeni partizanskom antifašističkom pokretu.

Ponašanje vladajućih srpskih lidera u Srbiji, Crnoj Gori i bh. entitetu RS očito ima karakter odbacivanja evropskih vrijednosti koje treba usvojiti na putu prema članstvu u EU. Oni u Bosni i Hercegovini ne samo što blokiraju reforme koje su nužne u evropskom integracijskom procesu već su uporni da se ponište već provedene reforme. Zato je zanimljivo kako se uopće može govoriti o spremnosti vladajuće srpske politike za integraciju Srbije, BiH i Crne Gore u EU. Šta oni očekuju od članstva u EU ako ne žele primjenu pravne stečevine EU? Velikosrpska politika koju provode vladajući lideri u Srbiji, Crnoj Gori i bh. entitetu RS-u antievropskog je karaktera.

Srbija kao kandidat za članstvo u EU u stagnaciji je svog integracijskog procesa, upravo zato što su u zastoju reforme u oblastima vladavine prava, slobode medija, borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije... U pregovorima s EU Srbija je otvorila tek blizu 20 od ukupno 35 integracijskih poglavlja, a zatvorila samo dva. To znači da je ta balkanska zemlja, u operativnom pogledu, tek na početku kandidatskog statusa, iako taj status ima već šest godina. Ranija orijentacija da Srbija uđe u EU 2025. godine učinjena je daleko izvan realnosti.

Izvještaji Evropske komisije o integracijskom stanju Srbije nisu povoljni. Poslanici Evropskog parlamenta ocijenili su da “u Srbiji nema uvjeta za fer izbore”. Kritike koje EU upućuje Srbiji putem redovnih izvještaja EK o procesu njene integracije u EU odnose se na slabosti Srbije u pogledu vladavine prava, stanja demokratije i medija, te saradnje s Kinom i Rusijom. O tim kritikama stanja u Srbiji, putem Izvještaja EK od oktobra 2020. godine, predsjednik Vučić je rekao: “Što se tiče suštine onoga što su kritikovali, to prihvatam, prihvatam da imamo dobre odnose s Rusijom i Kinom, oni to kritikuju, a ja se time hvalim. (...)” Slično, Izvještaj EK je kritikovala i premijerka Srbije Ana Brnabić, ističući da je taj “dokumenat u mnogim dijelovima napisan paušalno”. Osim finansijske i drugih sadržaja pomoći, Srbija odbacuje sve ostalo što dolazi od zemalja Zapada. Primjera ima napretek, ali su javnosti najpoznatiji primjeri suprotstavljanja Srbije presudama Haškog suda, presudama Suda BiH zbog stranih sudija, odlukama visokog predstavnika i PIC-a... Srbija bezrezervno prihvata sve ono što dolazi iz Moskve, pa i Pekinga.

U javnosti se postavlja pitanje odgovornosti za stagnaciju integracijskog procesa Srbije. Prema redovnim izvještajima koje o tome priprema i dostavlja EK, jasna je odgovornost Srbije, ne samo po pitanju kompliciranja odnosa između Beograda i Prištine nego i uslijed vrlo lošeg stanja unutar Srbije, gdje se ne poštuju općeprihvaćene evropske demokratske vrijednosti, pa se zaključuje da ta zemlja uopće ne liči na savremenu demokratsku državu. Sasvim je drugačija i tome suprotstavljena Vučićeva percepcija odgovornosti zbog zastoja evropskog integracijskog procesa. On tvrdi da je EU spora, da njene institucije nisu sposobne, što se, navodno, pokazalo na primjeru slabog rješavanja problema u pandemiji virusa korona.

Najbitniji problem integracijskog procesa jeste sadržan u činjenici što Srbija nije stabilizirala odnose sa susjedima jer se intenzivno miješa u unutarnja pitanja BiH, Crne Gore i Kosova. Srbija ometa reforme u tim zemljama. Dakle, Beograd je glavna prepreka integraciji u EU svim zemljama Zapadnog Balkana.

SRBIJANSKI SUBVERZIVNI MOTIVI PODRIVANJA INSTITUCIJA I VRIJEDNOSTI EU

Srbija se udaljava od evropskih vrijednosti, dok se u statusu kandidata za članstvo u EU približava institucijama EU, u kojima bi, ako u njih uđe, djelovala na osnovama svojih antievropskih vrijednosti i komplicirala donošenje i provedbu odluka od institucija EU. Deklarativno, Srbija odobrava evropske vrijednosti, dok se praktički bori protiv tih vrijednosti, u čemu glavnu ulogu imaju režimski mediji (Politika, Večernje novosti, Informer, TV Happy, TV Pink, portal IN4S...).

Beograd rado prihvata svaku materijalnu i finansijsku pomoć sa Zapada. Prihvata sve osim iskustava demokratije, ljudskih prava i sloboda. Sredinom jula 2021. godine predstavnik Ministarstva pravde SAD-a, u pratnji ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina, uručio je pomoć Kriminalističko-policijskom univerzitetu Srbije u Beogradu.

Predsjednik Vučić je rado prihvatao pomoć koju njegova zemlja dobiva iz Fonda solidarnosti EU. Taj dio vanjske politike EU Srbija prihvata, a ni Rusija tome nije protivna. Osim u pogledu izvlačenja finansijske koristi od EU, u čemu je Srbija na strani EU, po svim ostalim bitnim političkim pitanjima Srbija je na strani Rusije, provodeći njenu vanjsku i sigurnosnu politiku, a ne vanjsku i sigurnosnu politiku EU u koju se želi formalno integrirati. Dakle, motivi Srbije u saradnji s EU jesu izvlačenje ekonomske koristi i udovoljenje potrebi Rusije da preko pouzdanih partnera kontrolira EU iznutra putem Srbije, ideološki i politički lojalne samo Rusiji.

U vanjskoj politici Srbije važan prioritet jeste saradnja sa zemljama članicama pokreta nesvrstanih. Slično kao za EU, jedini motiv saradnje Srbije s nesvrstanima jeste ekonomski interes, pridobijanje investicijskih ulaganja u Srbiji i plasiranje srbijanskih roba u tim zemljama. Srbija je naročito zainteresirana da se iz njene namjenske industrije na tržištima nesvrstanih plasira naoružanje i vojna oprema. U Beogradu početkom septembra 2021, upravo kada se održavala manifestacija jubilarne 60. godišnjice osnivanja pokreta nesvrstanih, bio je i sajam naoružanja. Na tom sajmu proizvode su izložile firme namjenske industrije RS-a (“Orao” iz Bijeljine i Tehnički remontni zavod “Bratunac”).

Dok se suprotstavlja evropskim demokratskim vrijednostima, iz ekonomske koristi, Srbija sarađuje s EU, odnosno, dok prednjači u širenju i produbljivanju islamofobije, iz ekonomske koristi Srbija sarađuje s muslimanskim zemljama od kojih su mnoge članice nesvrstanih.

Iz više razloga, Srbija je antievropski naklonjena Rusiji i Kini, jer te dvije velike sile, za razliku od zemalja Zapada, od Srbije ne zahtijevaju ništa što dovodi u pitanje autokratski karakter beogradskog režima, dok EU zahtijeva upravo to – da se umjesto autokratskog oblika vladavine uspostavi demokratija, vladavina prava i poštivanje ljudskih sloboda. Rusija ne bi mogla postizati svoje interese u Srbiji i preko Srbije u drugim zemljama Balkana ako u Srbiji vlada demokratija, odnosno ako je u Srbiji uspostavljena vladavina prava, ako su u njoj zaštićena ljudska prava i slobode. Vučićev režim ne želi se odreći autokratskog načina vladavine pa se suprotstavlja evropskim vrijednostima. U inerciji suprotstavljanja evropskim vrijednostima Srbija se približava Rusiji i Kini.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić balansira između očekivanja koja od Srbije ima EU i očekivanja koja od Srbije ima Rusija. Vučić je “fizički” – jednako za EU i Rusiju, a srcem samo za Rusiju. U tom balansu Srbija je iskrena u saradnji s Rusijom, čija bi očekivanja potpuno ispunila da nije ograničenja, s obzirom na ovisnost od Zapada. Neiskrena je u saradnji s EU i njenim članicama s obzirom na to da svoju saradnju sa Zapadom podvrgava kontroli Rusije.

KAKO EU DOPRINOSI JAČANJU VUČIĆEVE AUTOKRATSKE MOĆI?

U saradnji sa zemljama Zapada, Vučić pribavlja njihova investicijska ulaganja u Srbiji, što je bitno za privredni i socijalni oporavak srbijanskog društva. Srbija od EU dobija velika finansijska sredstva u obliku donacija i kredita pod izuzetno povoljnim uvjetima, a od Rusije dobija naoružanje i vojnu opremu jačajući prijetnje miru i sigurnosti, odnosno jačajući prijetnje susjednim državama i narodima. Tako i EU i Rusija jačaju autokratsku političku moć i vladavinu Vučića i njegovog SNS-a, jer novac od evropskih donacija Vučić koristi u predizborne svrhe, kupujući glasove davanjem evropskog novca firmama u zamjenu za glasačku podršku njihovih vlasnika, radnika i radničkih porodica. Da nije evropskih donacija i kredita pod povoljnim uvjetima, Vučić ne bi imao mogućnost da svim građanima Srbije pred izbore dodijeli po 100 eura. Taj oblik kupovine glasova Vučić je legendirao kao pomoć građanima u uvjetima pandemije.

Prema tome, Rusija na jedan, a EU na drugi način povećavaju moć Vučićeve autokratske vladavine. Naravno, EU-ovi i ruski motivi podrške Vučićevoj vladavini nisu isti. EU od Vučića očekuje da riješi kosovsku krizu, odnosno da Srbija na svom putu za članstvo u EU prizna Kosovo, a u zamjenu tolerira njegove autokratske, antidemokratske metode vladavine s posljedicama ugrožavanja elementarnih ljudskih prava i sloboda, zloupotrebe medija pod svojom kontrolom, upotrebe javnih sredstava za kupovinu, pa i krađu glasova na izborima. Dakle, finansirajući Vučićevu autokratsku vladavinu, EU faktički ulaže u ruske interese usmjerene protiv EU, što znači da EU sama sebe ugrožava u onoj mjeri u kojoj jača ujedinjeni interes ideološki zamišljene velike Rusije i velike Srbije.

Imajući u vidu da Vučićev režim bitno ugrožava ljudska prava i slobode svojih građana, čini se licemjernim što on u saradnji s liderima zemalja Zapada daje saopćenja o zajedničkoj privrženosti principima demokratije i evropskih vrijednosti. Važan cilj Vučićeve diplomatije u saradnji sa zemljama Zapada jeste pridobijanje njihove podrške u vezi s pregovorima između Beograda i Prištine. Pri tome, za zemlje Zapada problem je što Srbija provodi vanjsku i sigurnosnu politiku Rusije poštujući izrazito radikalne stavove Moskve o rješavanju kosovske krize. Brojni analitičari smatraju da bi Srbija kao članica EU otežavala funkcioniranje briselskih institucija jer ne bi pristajala na njihovu supranacionalnu ulogu i poziciju, koja podrazumijeva da se Srbija odrekne nekih dijelova svoje suverenosti prenoseći je na supranacionalne institucije EU.

Lideri zemalja EU, posebno lideri Francuske i Njemačke, insistiraju na jačanju posebnog sigurnosnog, pa i vojnog identiteta EU, što znači da grade posebnu suverenost EU naspram Kine i Rusije, glavnih rivala koji su izvan pojma političkog Zapada. Zapaža se da Kina i Rusija žele upravljati nekim krizama na prostoru EU. Cijeni se da neevropske sile Kina i Rusija žele upravljati konfliktima unutar evropskog kontinenta i EU. Zalaganje za jačanje evropske suverenosti s distancom naspram vanevropskih rivala (Rusije i Kine) treba da postane sastavni dio vanjske i sigurnosne politike Srbije.

U nekim slučajevima Vučić može biti razočaran stavovima lidera najjačih evropskih zemalja. Naprimjer, predsjednik Francuske Emmanuel Macron iz svoje posjete Beogradu jula 2019. godine ostavio je jasne poruke da Srbija može “zaboraviti na 2025. godinu kao datum ulaska u Evropsku uniju” ako ne pronađe kompromis s Kosovom, te da Srbija treba da “zaboravi na svađe sa susjedima” i da tek tada može računati na podršku Francuske.

U vrijeme dok je Donald Trump bio predsjednik odnosi između SAD-a i EU došli su na vrlo nizak nivo. U nekim strateškim pitanjima prekidana je njihova saradnja. Trump je odbacivao ugovore s EU i njenim članicama, koji su decenijama bili na snazi u transatlantskim odnosima Evrope i SAD-a. I pored toga, pred izbore u kojima je Trumpa pobijedio Biden, predsjednik Srbije Vučić je rekao: “Pozicija Srbije će biti nešto lakša ukoliko Donald Trump osvoji novi mandat.” I predsjednik Rusije je imao sličan stav priželjkujući pobjedu Trumpa. Dakle, Beograd ujednačava vanjsku politiku s Rusijom, a ne s EU, kako se to podrazumijeva, s obzirom na to da je Srbija dobila status kandidata za članstvo u EU.