U ulici Teskelijina u Novom Sadu na broju 6 živi Duško Kornjača, za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica. “Optužnica tereti optuženog Duška Kornjaču da je u periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je na stranici Suda Bosne i Hercegovine. Ovu informaciju otkrio je portal Istraga.ba. Ali nije on jedini bjegunac od pravde.

Milomir Savčić, nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba VRS-a i predsjednik entitetske boračke organizacije, pridružio se protekle sedmice dvojici visokih oficira VRS-a optuženih za pomaganje u Genocidu u Srebrenici koji još izmiču ruci pravde. Za razliku od onih koji se već godinama kriju s one strane Drine, Savčić je još od podizanja optužnice pokazivao lojalnost bosanskohercegovačkom pravosudnom sistemu, te se tako 10. februara 2020. pojavio pred Sudom BiH i izjasnio se da nije kriv. Suđenje mu je počelo nakon četiri mjeseca, 22. juna 2020, i on se redovno odazivao na ročišta, čak i na ono o određivanju pritvora zbog kršenja ranije izrečenih mjera, 9. augusta ove godine. Odluku da prekrši svoju lojalnost donio je onog trenutka kada je shvatio da će mu biti određen pritvor te je iskoristio nemarnost sudskog vijeća koje ga nije zadržalo u prostorijama suda do donošenja odluke, ugasio telefon i izgubio se bez traga. Sud BiH za njim je raspisao međunarodnu potjernicu.
U optužnici Tužilaštva BiH, podignutoj 31. decembra 2019, piše da je Milomir Savčić “od 11. do 15. jula 1995. na području Nove Kasabe svjesno pružio pomoć ostalim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, generalu Ratku Mladiću, komandantu GŠ VRS-a, pukovniku Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost GŠ VRS-a, i drugima zapovjednicima Drinskog korpusa i Zvorničke brigade, kao i jedinicama policije da prethodno zarobe i po kratkom postupku pogube i pokopaju vojno sposobne muškarce Bošnjake iz srebreničke enklave i na taj način ih unište kao etničku grupu na određenom prostoru”. Pored 65. zaštitnog motorizovanog puka, pod Savčićevom komandom prilikom zarobljavanja i zatočenja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na više lokacija na području Nove Kasabe, te njihovog mučenja i pogubljenja, bio je i bataljon vojne policije.

DUGOGODIŠNJI BJEGUNCI
U bijegu pred rukom pravde već više od pet godina nalaze se Radoslav Janković i Svetozar Kosorić, visoki oficiri VRS-a, obojica optuženi za pomaganje u Genocidu. Radoslav Janković bio je obavještajni oficir u Odjeljenju za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a. Optužnica potvrđena pred Sudom BiH 14. januara 2016. Radoslava Jankovića, između ostalog, tereti da je grupi vojnih policajaca Bratunačke brigade VRS-a naredio da u okolini Potočara skupe bošnjačke civile i dovedu ih pred bazu UNPROFOR-a kako bi bilo transportirani, te da je bio u pratnji tri autobusa s kojima su muškarci prebačeni u Orahovicu, znajući da će biti pogubljeni.


Svetozar Kosorić, prema optužnici potvrđenoj od Suda BiH 20. decembra 2016, kao načelnik odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS-a, učestvovao je u sastancima na kojima je odlučeno da se bošnjački muškarci od 16 do 60 godina odvoje od porodica, pronalazio lokacije za njihovo privremeno zatvaranje i kasnije za pogubljenje te je učestvovao i u organiziranju transporta za civile, predvodeći veću kolonu autobusa i kamiona kojima su žene i djeca prebačeni na teritoriju pod kontrolom ARBiH.


Nešto manje od četiri godine u bjekstvu su i Borislav Stojišić Boro i Rajko Drakulić. Obojica su bili pripadnici Vojne policije Vlaseničke brigade VRS-a. Optužnica Tužilaštva BiH od 28. decembra 2017. tereti ih da su, s Milom Kosorićem, komandantom Vlaseničke brigade, Momčilom Tešićem i Radetom Garićem, kojima se trenutno sudi pred Sudom BiH, učestvovali u Genocidu tako da su u julu 1995. u mjestu Luke kod Vlasenice formirali punkt na kojem su zaustavili konvoj u kojem su prevoženi civili iz Potočara, te su ih opljačkali, razdvajali muškarce od djevojaka, djevojke su silovali, a muškarce zatvorili u školu, a onda odveli na lokalitet Mršića i Jarovlja, gdje su ubijani. Na lokalitetu Mršića nakon rata pronađena je masovna grobnica. Ovdje je ubijeno oko 30 ljudi.
U bjekstvu je i Tomislav Kovač, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova RS-a. Tomislav Kovač izmiče ruci pravde nešto više od tri godine. Optužnica potvrđena pred Sudom BiH 18. januara 2018. tereti Kovača da je, kao zapovjednik Štaba policijskih snaga i zamjenik ministra i ministar unutrašnjih poslova RS-a, komandirao i držao pod nadzorom sve policijske snage koje su sudjelovale u Genocidu u Srebrenici. Policijske jedinice pod Kovačevom kontrolom sudjelovale su u zarobljavanju muškaraca i dječaka, njihovom prisilnom zatočenju, transportu i masovnom pogubljenju na više lokacija, uključujući skladište ZZ “Kravica”, Cersku, Dom kulture u Pilici, ekonomiju “Branjevo”, lokacije u Sandićima i Konjević-Polju. Svjedočio je u predmetu “Kravica” 12. juna 2019. pred Višim sudom u Beogradu.


U bjekstvu je još jedan nekadašnji pripadnik MUP-a RS-a – Milisav Gavrić. On je bio zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica. Prema optužnici potvrđenoj od strane Suda BiH u junu 2008, Milisav Gavrić od 10. do 19. jula 1995. učestvovao je u sistematskom hapšenju i ubistvima Bošnjaka. Optužnica kaže da je 12. i 13. jula Gavrić bio u Potočarima, gdje se sklonilo oko 40.000 bošnjačkih civila, i pomagao u transportu nekoliko hiljada žena, djece i staraca na teritoriju pod kontrolom ARBiH. Učestvovao je i u izdvajanju civila kojima se gubi svaki trag, navedeno je u optužnici. U Srebrenici je, piše u optužnici, Milisav Gavrić prisustvovao nestanku jednog civila koji je s grupom od 16 civila zarobljen u kući drugog civila; istog dana je u krugu fabrike akumulatora izdvojio jednog civila kojem se gubi svaki trag sve do 2003, kada je ekshumiran iz masovne grobnice Zeleni Jadar 5; 12. jula, s još nekoliko srpskih vojnika, u popodnevnim satima ušao je u prostor Cinkare u Potočarima i u dva navrata izveo grupu od po pet do deset civila kojima se gubi svaki trag. I Milisav Gavrić se već u vrijeme podizanja optužnice nalazio u Srbiji.
I Zoran Malinić 16. oktobra 2020. godine, kada je Sud BiH potvrdio optužnicu protiv njega, već se nalazio u Srbiji. Optužnica ga tereti da je, kao komandant Bataljona vojne policije 65. zaštitnog motorizovanog puka GŠ VRS-a, pomagao u izvršenju Genocida. U optužnici se navodi da je planirao, nadzirao i koordinirao aktivnosti pripadnika Vojne policije na području Nove Kasabe i okoline, koji su nakon pada zaštićene zone vršili zasjede, presretanja, zarobljavanja i ubijanja civila bošnjačke nacionalnosti, konkretno da su po njegovoj zapovijedi ubili grupu od 12 civila, među kojima je bilo i žena i ranjenika, te da su zlostavljali skupinu od 20 zarobljenika, koju su zarobili i smjestili u školu u Novoj Kasabi, kao i da su zarobili više stotina civila koji su držani u nečovječnim uvjetima na stadionu u Novoj Kasabi te su na kraju dana transportirani u pravcu Kravice i Bratunca, držani u objektima za zatočenje, nakon čega su strijeljani na različitim lokacijama. Ni Zoran Malinić ni njegov advokat nisu se pojavili na izjašnjenju o krivici 28. maja 2021. Predsjedavajući Sudskog vijeća Suda BiH sudija Šaban Maksumić tada je kazao da su obojica nastanjeni u Srbiji i da im je poziv poslan putem međunarodne pravne pomoći, ali Sud BiH nije dobio povratnu informaciju da im je poziv uručen. Novo izjašnjenje o krivici Zorana Malinića zakazano je za 31. august 2021. I ovdje je po svoj prilici sasvim izvjesno da će još jedan optuženik za pomaganje u Genocidu ostati van domašaja ruke pravde.

OPTUŽNICE I SUĐENJA
Još jedan visoki funkcioner policijskih i civilnih struktura RS-a optužen za zločine na području Srebrenice već više od četiri godine nalazi se izvan domašaja ruke pravde. Bogdan Stevanović nije optužen za pomaganje u Genocidu nego za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti na području Srebrenice i Skelana. Optužnica Tužilaštva BiH od 12. maja 2017. tereti ga da je u augustu 1992. godine, u svojstvu komandira SJB Skelani i člana Kriznog štaba Srpske opštine Skelani, učestvovao u široko rasprostranjenom i sistematičnom napadu vojnih, policijskih i paravojnih snaga s ciljem pomaganja u ubistvima i naređivanju ubistava, deportacije ili prisilnog preseljavanja stanovništva i progona bošnjačkog stanovništva iz više mjesta na širem području Skelana i Srebrenice. Progoni su, navodi se u optužnici, činjeni organiziranim napadima na sela i naselja, potpomognuti artiljerijskim djelovanjem, prisilnim odvajanjem muškaraca te ubistvima više osoba pucnjima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine. Progoni su činjeni i zatvaranjem u prostorijama SJB Skelani i “Združeni dom” u Skelanima te prisilnim progonom žena i djece prema Bajinoj Bašti u Srbiji, navodi optužnica. Ubijeno je najmanje 35 osoba te deportirano i zatvoreno njih više stotina. Sud BiH 9. februara 2018. raspisao je međunarodnu potjernicu za Bogdanom Stevanovićem. Pretpostavlja se da i on živi u Srbiji.

Za zločine počinjene u vrijeme izvršenja Genocida u Srebrenici trenutno se u Srbiji sudi nekadašnjim pripadnicima Centra za obuku “Jahorina” Specijalne brigade MUP-a RS-a Nedeljku Milidragoviću, Aleksi Golijaninu, Milivoju Batinici, Aleksandru Dačeviću, Bori Miletiću, Jovanu Petroviću, Dragomiru Paroviću i Vidosavu Vasiću. Optužnica Tužilaštva BiH podignuta 2012. godine, a koju je preuzelo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, tereti ih da su 14. jula 1995. u hangaru “Kravica” ili ispred hangara ubili 1.313 civila bošnjačke nacionalnosti. Suđenje pred Višim sudom u Beogradu počelo je 12. decembra 2016. godine, ali je onda prekinuto u julu 2017. jer je Ustavni sud našao da optužnica nije valjano podnesena. Naime, optužnica je podnesena 21. januara 2016, kada je tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević već bio u penziji, a još niko nije bio izabran na njegovo mjesto, dok je tužilaštvom rukovodio zamjenik tužioca Milan Petrović, te je Ustavni sud iznio stav da optužnicu ne može potpisati zamjenik glavnog tužioca. Nakon izbora glavne tužiteljice i ponovnog potvrđivanja optužnice, glavni pretres nastavljen je 12. decembra 2018. godine, ali uz stalne prekide i odgađanja. Tako je, naprimjer, suđenje zakazano za 14. juli 2020. odgođeno zbog nedolaska Dragomira Parovića, za kojeg je advokat rekao da ne zna gdje je. Inače, to je bilo 18. odgađanje zakazanih ročišta od početka suđenja, a razlozi su uglavnom zdravstveno stanje nekog od optuženih.
Ovo suđenje, poznatije kao suđenje u predmetu “Kravica”, možda najplastičnije govori kakva je sudbina optužnica Tužilaštva BiH koje preuzme Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije i zašto se sve više optuženih, pa i pošto su ovdje, u Bosni i Hercegovini, dočekali kraj suđenja, odlučuje da se sklone u Srbiju. Ondje, ako Tužilaštvo za ratne zločine i preuzme optužnicu i počne suđenje, što se u slučaju visokih oficira osuđenih za učešće u Genocidu još nije dogodilo, ono će biti ometano na različite načine sve dok se ne obesmisli svaka vjera u ovosvjetovnu pravdu ili dok optuženi ne napuste ovaj svijet.