Republika Srbija i njeno političko vodstvo od nezavisnosti Bosne i Hercegovine pa do danas svojim političkim potezima pokazali su da im nije previše stalo do uspostavljanja dobrih komšijskih veza, o kojima su na sva zvona godinama govorili u javnosti. Nažalost, ponašanje srbijanskih vlasti u praksi uveliko se razlikuje od medijskih predstava koje imamo priliku i danas gledati. Diplomatski odnosi Bosne i Hercegovine i Srbije stoga su izuzetno kompleksna i zahtjevna tema.  

Dvije države, koje dijeli rijeka Drina, diplomatske odnose uspostavljaju tokom 1996. godine iako se s otvorenjem prvih ambasada čekalo još nekoliko godina. U zajedničkoj izjavi tadašnje SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koju su u Parizu potpisali 3. oktobra 1996. godine Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, učinjeni su prvi koraci u smjeru normalizacije odnosa dvije države. Između ostalog, u članu IV Zajedničke izjave navodi se:

“Savezna Republika Jugoslavija će poštovati integritet Bosne i Hercegovine, u skladu sa Daytonskim sporazumom, kojim je afirmisan kontinuitet različitih oblika državnosti Bosne i Hercegovine koje su narodi BiH imali u toku svoje historije.”

Izjava je potpisana pred Jacquesom Chiracom, kao potvrda historijskog kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine, a u cilju uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije države. Dokaz da Srbija i njeni zvanični lideri od prvih koraka, koji su učinjeni u smjeru normaliziranja odnosa s Bosnom i Hercegovinom, u praksi rade na rušenju tih odnosa jeste nastojanje Slobodana Miloševića da godinama nakon potpisanog Sporazuma u Parizu uspori proces konačnog uspostavljanja diplomatskih odnosa s otvorenjem ambasada u Beogradu, odnosno Sarajevu.

Milošević je ovakvo držanje pravdao višim srpskim ciljem koji se u tom trenutku odnosi na povlačenje tužbe Bosne i Hercegovine protiv tadašnje SR Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde. Političko vodstvo Bosne i Hercegovine, predvođeno predsjednikom Alijom Izetbegovićem, odbilo je takve zahtjeve, što je rezultiralo da dvije države tek nakon pada režima Slobodana Miloševića otvore svoje diplomatske urede u Sarajevu i Beogradu. “Protokolom o uspostavljanju diplomatskih odnosa između SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine”, koji je potpisan 15. decembra 2000. godine, otklonjene su sve prepreke za početak normalnog funkcioniranja odnosa.

Podatak da Bosna i Hercegovina postiže međusobno priznanje s državama poput Laosa, Mauritanije, Mongolije, Paname, Zambije, Vijetnama potvrđuje tezu da Srbija nije učinila dovoljno napora da od Bosne i Hercegovine napravi prijatelja, što su njeni političari uvijek u medijskim nastupima predstavljali kao prioritet, što je svakako daleko od istine.

U prošlosti su mnogobrojni građani Bosne i Hercegovine pri prelasku granice Republike Srbije privođeni na različite informativne razgovore, a koji su često završavani nepravednim zatvaranjem “po istražnom postupku za ratne zločine”. Podsjećanja radi, odnos prema Iliji Jurišiću, koji je bio neosnovano zatvoren u Beogradu zbog optužbi za “zločine nad tuzlanskom kolonom”, dugo je opterećivao odnose dvije države, a koliko je Srbija insistirala na sataniziranju građana Bosne i Hercegovine, govori i odluka da se tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine Harisu Silajdžiću onemogući posjeta Iliji Jurišiću pri planiranom dolasku u Beograd.

Vlast u Srbiji se mijenjala, ali odnos prema državi Bosni i Hercegovini ostao je isti, ako ne čak i gori nego u vrijeme od prije desetak godina, kada je Jurišić bio zatvoren u beogradskom zatvoru. Nastavak politike Srbije prema građanima Bosne i Hercegovine nastavljen je i prije nekoliko dana, kada je na graničnom prelazu Uvac, općina Priboj, uhapšen Edin Vranj, bivši službenik Federalne uprave policije. Vranj je nakon hapšenja prebačen u Beograd, a kao razlog navedena je sumnja na njegovo počinjenje ratnog zločina na teritoriji Goražda tokom Agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu. U istom trenutku, širom Srbije nalaze se desetine srpskih ratnih zločinaca koje potražuju pravosudne institucije Bosne i Hercegovine. Nekima od njih na teret se stavlja i učešće u počinjenju genocida. Slučaj Duška Kornjače, koji slobodno radi i živi u Novom Sadu, samo je jedan u nizu pokazatelja odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini. Podsjećanja radi, Kornjača je ratni zločinca koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu obavljao dužnost ratnog komandanta Čajniča.

Zbog hapšenja Edina Vranja, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić pozvao je Aleksandra Đorđevića, aktuelnog ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini, na razgovor. Bivši direktor Bezbednosno-informativne agencije Srbije (BIA) Đorđević odbio je poziv Komšića, izazvavši na taj način diplomatski skandal bez presedana. Komšić, koji je i sam bio ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji, nakon ovakvog nediplomatskog akta Ambasade Srbije, otkazao je u ime Bosne i Hercegovine učešće na Samitu nesvrstanih u Beogradu.

Da je hapšenje Vranja i potez Đorđevića u velikoj mjeri narušio odnose dviju zemalja, svjedoči i potez Bisere Turković, ministrice vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, da na hitne konsultacije pozove aktuelnu ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Srbiji Aidu Smajić. Odlučne reakcije članova predsjedništva Komšića i Džaferovića, te ministrice Turković jasna su poruka da Bosna i Hercegovina neće trpjeti ugnjetavanje njenih građana od vlasti Srbije, koja nastoji nametnuti svoju vrstu pravde o ratnim događajima, pokušavajući izjednačiti žrtvu i agresora.

Kontinuirane srpske provokacije nametanjem koncepata poput “srpskog sveta”, najavama gradnje “sve srpskih svetišta” na teritoriji Bosne i Hercegovine, posebne veze s bh. entitetom Republika srpska na štetu države Bosne i Hercegovine, te u konačnici lov na časne branitelje Bosne i Hercegovine dokaz su da je Srbija odlučna da istraje u napadima na Bosnu i Hercegovinu i njene građane. Potezi srbijanskog ambasadora Đorđevića pokazuju kako ovaj diplomatski dužnosnik ne poštuje zemlju u kojoj obnaša dužnost, što je također izuzetno problematično u kontekstu budućih diplomatskih odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine. Kao diplomata, upoznat je šta njegov čin predstavlja, te da isti neće proći bez posljedica. Politički predstavnici Bosne i Hercegovine poručili su vlastima Srbije da progon građana Bosne i Hercegovine koji traje od okončanja Agresije predstavlja crvenu liniju, te će u budućnosti morati poduzeti odgovarajuće mjere.

Stoga je preporuka Ministarstva vanjskih poslova BiH svima koji su branili državu od Agresije da ne putuju u Srbiju sasvim jasna poruka i tek je početak buduće prakse. No, Bosna i Hercegovina, uprkos Agresiji, poštuje državu Srbiju, čemu svjedoče i otvoreni konzulati i konzularne kancelarije na njenoj teritoriji. S druge strane, Srbija, osim slatkorječive i licemjerne retorike, ništa ne čini kako bi relaksirala odnose sa svojim prvim komšijama, već naprotiv, uz odbijanje izručivanja ratnih zločinaca poput Novaka Đukića i drugih, progoni građane Bosne i Hercegovine bez adekvatnih dokaza. Potezi srpskih vlasti u posljednjih nekoliko sedmica prema Bosni i Hercegovini, ali i ostalim zemljama u okruženju, možda i najbolje objašnjavaju zbog čega Bosna i Hercegovina ne želi biti dio zajedničke inicijative nedavno preimenovane u “Open Balkan”. Ukoliko vladajuću politička elita Srbije ne prestane s dosadašnjom praksom prema Bosni i Hercegovini i njenim građanima, sudbina odnosa dviju zemalja bit će svedena na otpravnike poslova i nužnu političku formalnost.