U La Valbonnei, sjedištu puka, kapetan Marc Boiraud pripremio je sve za naš polazak. Nas pet kapetana iz 68. odlazi za ovaj mandat UN-a. (...) Ja moram preuzeti mjesto šefa TACP-a, zaduženog za zapadnu polovicu Sarajeva, sektor koji će biti pod kontrolom 1. REC. Obučavao sam se već više od dvije godine u rukovođenju i već sam bio na toj funkciji u Ruandi. Dakle, shvatam da se ovdje htjelo posebno meni povjeriti ovu, po svemu sudeći, tešku misiju. Zračni napadi u bivšoj Jugoslaviji sad su predstavljali jedinu mogućnost da se nadvladaju uključene snage, pod uvjetom da budu vođeni naprednom kontrolom. Dosadašnja iskustva su pokazala da bombardiranja nisu mogla biti vođena na brzini od 900 km/h od strane pilota koji bi sam otkrivao svoj cilj, i to gotovo u posljednjem trenutku. Mi već duže vrijeme koristimo napredne kontrolore kako bismo osigurali vođenje na terenu i time izbjegli greške s kobnim posljedicama. Sad su ti napredni kontrolori grupirani unutar strukturiranog tima, Taktičke grupe za zračni nadzor, jednog po bataljonu. Ta ekipa sa zemlje preuzima odgovornost usmjeravanja aviona i bombardiranja u napadu tokom približavanja samom cilju.

UTORAK, 31. JANUAR 1995.

Naš zapovjedni lanac prilično je kompliciran: osim bataljona, mi ovisimo o jednom oficiru za vezu zračnih snaga (OLFA) na nivou Generalštaba Sarajevo, kao i Koordinacionog centra zračnih operacija (AOCC) na nivou zapovjedništva Bosne i Hercegovine. Dalje, prema gore, snagama za bivšu Jugoslaviju komanduje general Bernache, vojni pomoćnik specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a Yasushija Akashija. Radimo potom na ciljevima, listi već poznatih meta na koje moramo biti spremni udariti. Njih ima stotinjak, uglavnom zapovjedna mjesta (PC), kasarne, skladišta municije i teškog naoružanja. François me konačno upoznaje sa zračnom armadom kojom raspolažemo. NATO je od italijanskih baza i nosača aviona na Jadranu uspostavio flotu s više od 400 borbenih aviona, od časnog britanskog Jaguara do najmodernijeg F-15 E Strike Eagle američkih Zračnih snaga. Iskusni piloti, kojima koordiniraju AWACS (Zračni sistem za kontrolu i upozoravanje), u stanju su djelovati jednako i danju i noću u gotovo svakom momentu. Ta zračna flota predstavlja životno osiguranje UN-ovih snaga raspoređenih na zemlji, koje inače ne raspolaže nikakvim teškim naoružanjem, za razliku od srpske vojske, koja je izrazito opremljena tenkovima i artiljerijskim topovima.

 SRIJEDA, 1. FEBRUAR 1995.

U dvorištu me čeka tim TACP-a kako bi me odveli na položaj na brdu Mojmilo, koje se diže nad Lukavicom istočno od aerodroma. To je moj prvi izlazak vozilom u Sarajevo. François mi nudi da se popnem naprijed, na malo suvozačevo sjedalo, da vidim put. VDP vozi. Ima dobrih godina iskustva s oklopnjakom i dobro vlada ovim blindiranim kamionom od trinaest tona. Ovaj naš je posebno opremljen GPS prijemnikom i brojnim antenama na krovu koje su povezane s različitim radiouređajima koje koristimo, prema AWACS-u, borbenim pilotima, centru zračnih operacija i očito prema bataljonu. Svaki od njih ima različit komunikacijski sistem. Naš VAB je, uostalom, više od transportera s unutarnjim policama, koje omogućuju da raširimo karte i dragocjene zračne fotografije veličine metar s metar, koje nosimo u kartonskim tubama. Svi zaštitni kapci prozora su spušteni, jer su vozila redovno meta. Popeo sam se na prednji dio vozila, protegao do čvorišta, a zatim na vrh ogromnog crnog kotača. Držim se za ledeno sjedište i pažljivo zaključavam blindirana vrata. Na krov postavljamo jedan mitraljez, ali njegovo korištenje zahtijeva da se do pola izađe iz otvora sjedišta, izlažući se na način koji nije baš preporučljiv. VDP pokreće stroj uz karakterističan zvižduk turbine, dok tamo iza, u pilotskoj kabini, Vaternier obavještava bataljon o našem polasku i odredištu. Izlazimo iz kampa i punkt zračnih komandosa se zatvara iza našeg vozila. Do centra grada idemo preko onog što je nekad bila raskrsnica autoputeva, a sad je prostor prekriven ostacima spaljenih kola, neuredno gurnutih sa strana puta: automobili, autobus i čak tenk bez gusjenica i kupole, poput rasturenog modela. Nebo je sivo, sve se čini sivo, napukao bitumen na oštećenim siluetama zgrada. Čak se i drveće čini ugljenisanim, osim ako nije riječ o stupovima gradske rasvjete u raspadu. Crni dim se diže s brojnih mjesta. U ovom urbanom pejzažu ruševina najmračnija stvar je odsustvo znakova života. VDP mi kaže da stižemo na Aleju snajpera, prijeratnu brzu cestu do centra grada, a sada brzu cestu prema pustoši: Oivičena zgradama izbušenih zidova, ova avenija postala je gađalište za snajpere i prohodna je samo za blindirana vozila. VDP u više navrata usporava da bi zaobišao prepreke koje redovno zapriječe put. Konačno ostavljamo iza sebe ovu uznemirujuću aveniju da bismo se uspeli uz brdo Mojmilo, kvart modernih građevina devastiranih u konfliktu. Ulica je oivičena gomilama smeća koje gori bez plamena, ispuštajući isprekidan i smrdljiv dim. Brdo postaje golo, ulica se sužava, umjesto razrušenih zgrada, slijede zidovi od vreća s pijeskom.

ČETVRTAK, 2. FEBRUAR 1995.

Okolina je vrlo raznolika u gotovo ruralnom okruženju zapadno od Sarajeva. Valovita brda, brojna poljoprivredna gazdinstva, polja, malo stoke... Teško je vjerovati da smo na nekoliko kilometara od jednog grada u ratu, opkoljenog i dijelom razrušenog. Srpska vojska je odložila teško naoružanje na poljima niže utvrde UN-a, a to je mjesto Osijek. Bio je to rezultat bezbrojnih pregovora u ovom sukobu: sabiranje ovog naoružanja pod kontrolom UNPROFOR-a, kako bi Srbi izbjegli da bude uništeno zračnim napadima. Korrison je lik iz Legije. Drugovi su mi pričali o njemu i nisam bio razočaran. Nije baš visok. Onako ćelav, glave skoro spojene s ramenima, izgleda poput monaha, a njegov škotski naglasak stvara neku simpatičnu auru. Dočekao nas je na ulazu utvrde koja podsjeća na utvrdu konjice Luckyja Lukea u čijem centru je veliko zdanje od drveta, obloženo vrećama pijeska. Korrison nosi gumene čizme koje vozači često imaju na blatnjavim treninzima u kampovima kad mogu vježbati sa svojim tenkovima bez neke velike štete. Govori dubokim, gromkim glasom:

– Dobro došli u kamp Osijek. Idemo prvo nešto zajedno pojesti, a onda ću vam pokazati ono što bi moglo biti zanimljivo TACP-u.

Unutrašnjost planinske kuće, utvrde, čini široka prostorija organizirana oko kamina iz kojeg se širi toplota. Korrison nas smješta s ljudima koji nisu na smjeni, oko jednog lijepog drvenog stola, a onda jedemo neku vrlo dobru kašu. Razumijem sad gdje su kuhari i najbolji sastojci: starješine puka su držali tečajeve. Korisson je pažljiv domaćin, njegova gozba poziva na dobro drijemanje, ali moramo rješavati aktuelnu situaciju:

– Imam četiri tenka Sagaie u dobrom stanju, 25 dobro istreniranih legionara – po meni – dobro zaštićenu utvrdu... No, nemam pod kontrolom ništa od teškog naoružanja, Srbi rade tačno ono šta hoće. Jučer su došli na jedno artiljerijsko mjesto i ispalili tri topovska hica na Sarajevo, a da ja nisam mogao učiniti ništa drugo osim da to prijavim PC-u. Preko svog kaplara, koji govori srpski, upitao sam ih zašto to rade, ali su nas oni samo skinuli s dnevnog reda... Ni za tren ne sumnjam da će oni ponovo uzeti sve svoje topove čim to zažele, jer mi ne možemo učiniti apsolutno ništa drugo u ovoj glupoj situaciji!

Izlazimo u pratnji legionara da obiđemo lokaciju. Na livadi udaljenoj nekih stotinjak metara od utvrde pohranjeno je više artiljerijskih komada ili bolje rečeno pozicionirano, jer su neki “na bateriji”, što znači spremni za pucanje... To je slučaj s jednim autentičnim topom od 88 mm, njemačkim artiljerijskim primjerkom iz Drugog svjetskog rata, koji se, kako se čini, vratio u službu pedeset godina kasnije. Pored njega su postavljene kasete s municijom. Korrison se smjesti na sjedište rukovaoca da bi uz pomoć dvije upravljačke ručice demonstrirao njegovo odlično stanje. U blizini se nalazi više topova od 122 i 152 mm, a malo dalje nekoliko tenkova u prosječnom, ali očevidno operativnom stanju. Imam čudan utisak da me vodaju po nekom muzeju pod otvorenim nebom, osim što ovi artiljerijski primjerci nisu namijenjeni privlačenju posjetilaca nego granatiranju grada koji se vidi na horizontu.

S okolnih gazdinstava prilaze srpski vojnici. Korisson ih pozdravlja, kao da ih time želi uvjeriti da su sigurni. Ruka mi je na futroli i moji ljudi iz tima rade isto. Srbi su obično obučeni, ali svi su pod oružjem. Nisu izgledali oprezno nego više zaintrigirani našom prisutnošću izvan utvrde. Razgovaraju mirno s Korrisonom preko njegovog prevodioca. Iznenada se jedan od Srba uspravi i uperi svoj kalašnjikov prema meni dobacujući nešto svojim naoružanim kolegama. U djeliću sekunde svi su potegli oružje. Ja sam zategao obarač na svom pištolju i odabrao dvije prve mete. Korisson upita svog prevodioca šta se događa. Onaj koji se činio kao glavni u toj srpskoj skupini, iako nije imao nikakve oznake, pokazuje na moje rame i nešto nervozno govori. Upitao nas je jesmo li bosanski špijuni ili njihovi plaćeni agenti zato što nosimo “islamski znak” na ruci. Moja pukovnija, nasljednica afričke artiljerije, nosi polumjesec i šerifsku zvijezdu uvezane u rombu. To su također i islamski simboli pa su kao takvi Srbima identifikacijske oznake njihovih bosanskomuslimanskih neprijatelja. Oni zahtijevaju da im predamo odmah te značke. Korrison me upitno gleda. Zamolim njegovog tumača da prevodi:

– Ja sam francuski oficir, kao što se to vidi i po zastavi koju nosim također na ramenu i nikome ne dam svoje epolete! Ako ih želite, dođite da ih uzmete...

Obraćam se Srbima uz prepreden smiješak ne spuštajući svoj pištolj. Iznenađeni koliko i iznervirani, okreću nam leđa uz nekoliko psovki i odlaze prema svojim imanjima.

– Tako je bolje, reče Korisson s vidnim olakšanjem, Srbi poštuju samo silu.