Zanimljiva je ta opsesija srpskih medija i javnih ličnosti bombastičnim brojevima kojima barataju kada govore o „sudbini sarajevskih Srba“. Ponekad spominju 150.000 Srba iseljenih iz Sarajeva u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i nakon agresije, nešto manje iz centra i najviše iz predgrađa. Nekad se spomene 130.000, ponekad se prebaci na 160.000. Godinama traje manipulacija tim brojevima, ili je neodređenost, ili je neznanje ili neozbiljnost, ali je u svakom od slučajeva nesigurnost, skupa s recikliranim manipuliranjem, iz godine u godinu.
Nedavno se takvoj vrsti medijskih foliranja pridružio i Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva. On spominje 157.000 protjeranih sarajevskih Srba. Pošto se ova indoktrinacija novih naraštaja Srba obnavlja, ona postepeno i prestaje djelovati kao nelogična izmišljotina, postaje epika, ulazi u klub već postojećih mitova kojima obiluju ovi prostori i onda se bez provjere prihvata kao „istina“. Ima sada i nešto mladih Bošnjaka, malčice zbunjenih, koji ne pamte razdoblje na koje se odnosi sve spomenuto, pa postepeno prihvataju ove narative epskog prizvuka, legendu o sarajevskim Srbima.
Najteži dio priče se nalazi u riječi „protjerani“ kada se govori o ovoj temi. Uporno se insistira na tome da su ti Srbi protjerani, većina ili čak svi, po standardnoj matrici srpske javnosti. Pošto se neke laži, makar bile spojene i s ponekom sitnom činjenicom, održavaju ponavljanjima, vrijeme je da se iznova ponove činjenice i reakcije na laži, jer, u suprotnom, mitovi prežive i zažive u budućim naraštajima, a koje sve posljedice mogu proizaći iz toga, nije teško dokučiti.
Evo dakle šta se zaista događalo pred kraj 1995. godine i početkom 1996. u okolini Sarajeva. Idemo s jednom po jednom činjenicom, kao da se objašnjava zbunjenoj djeci.
Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, znači na kraju 1995. godine, neki čelnici SDS-a su krenuli u javnu kampanju za iseljavanje što većeg broja Srba iz okoline Sarajeva. Misli se na urbane cjeline bliže okoline grada, koje su s artiljerijom na brdima i planinama činile prsten napadačke opsade. Znači, ona područja koja su vojska i policija Republike srpske po Dejtonskom dogovoru svakako trebalo da napuste da bi bila vraćena pod centralnu sarajevsku upravu.
Preuzimanje sarajevskih predgrađa od policije Federacije BiH teklo je postepeno, u trajanju od nekoliko mjeseci. Vraca, Grbavica, Rajlovac, Nedžarići, Vogošća, Ilidža, jedno po jedno, reintegracija ovih naselja obavljena je duže vremena, ne istog dana. Za to vrijeme već spomenuti jastrebovi SDS-a su vršili medijski pritisak na lokalne Srbe, nagovarajući ih da se isele i prije reintegracije naselja, a među njima se posebno istakao kasnije osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, koristeći svoje političko i „diplomatsko“ iskustvo. U međuvremenu su neki neznani Srbi pljačkali već ispražnjene stanove ili kuće onih Srba koji bi već otišli, i dalje prije zvanične reintegracije.
U bijesu, očaju ili preziru, prije odlaska su demolirali, razmontirali pa i zapalili mnoge stanove, kuće, škole, ustanove. U nečijim privatnim objektima je zabilježeno i postavljanje mina koje su poslije reintegracije dočekale prijeratne stanare, sada povratnike. Masovne pljačke namještaja su izvršene u svim tim naseljima. Tuđe stvari su kamionima, traktorima i autobusima prevožene u susjedni entitet, u Crnu Goru, u Srbiju ili na neke još dalje destinacije. Već poznati primjeri iracionalnog fanatizma su zabilježeni foto i TV kamerama, među kojima je poznato iskopavanje grobova rodbine i prenošenje lijesova na razne druge destinacije. I danas na YouTube kanalu ima snimaka stranih televizijskih kuća što prikazuju neznane mještane okolice Sarajeva, neposredno poslije Daytona, koji govore kako nema šanse da „žive s muslimanima“ ili s onim što su oni nazivali „muslimanskom vlašću“, uz neke koji su poručivali kako bi radije spavali u štali nego „živjeli s muslimanima“.
Među onima koji su odlazili nisu bili samo srpski starosjedioci niti prijeratni stanovnici, nego i određeni broj onih koji su u sarajevska predgrađa doselili za vrijeme opsade, zauzimajući kuće ili stanove prethodno prognane ili izbjegle nesrpske populacije. Ne zna se tačno koliko ih je bilo, ali su mnogi od njih napustili tuđe objekte pred reintegraciju nagovarajući i domicilne Srbe da idu, ponekad im i prijeteći. Tako je u ilidžanskoj Ulici Tome Međe, na broju 15, pronađena ručno pisana pjesmarica nekog Mirka Antelja, policajca koji je tu doselio iz Nevesinja. On se 1992. godine uselio u tuđi stan. Po odlasku je odnio sa sobom sve što je mogao opljačkati. Sa sobom nije ponio svesku s pjesmicama, pa su je povratnici poslije zatekli u stanu. Nađene pjesme su bile o „istrebljenju turskog neprijatelja koji je završio u rijekama“.
I pored enormnog pritiska na lokalne Srbe da se isele, pored agresivne kampanje i žestoke propagande od Momčila Krajišnika i drugih likova oko njega, određeni broj Srba odlučio je ostati u svojim prijeratnim domovima. Među njima je u blizini ilidžanskog naselja Pejton ostao sa svojom suprugom tada vremešni Aleksandar Antanasijević. On je preminuo nekoliko godina kasnije uslijed srčanih oboljenja. Kada se sreo sa svojim preživjelim susjedima koji su do 1992. stanovali u istoj zgradi gdje i on, po njihovom povratku početkom 1996. godine, rekao im je kako je zadnjih nekoliko dana uoči reintegracije Ilidže njemu i supruzi bilo teže nego za ratnih godina.
Tih nekoliko dana su se on i njegova supruga pretvarali da su već otišli, navečer bi gasili svjetla u stanu, stišavali televizor jer su oni koji su već bili u odlasku na njih vršili pritisak da idu s njima, što su oni odbijali, ali ne baš izravno pošto je znalo biti i fizičkog nasilja među onim Srbima koji su tada bili kivni na druge Srbe što bi radije ostali u svojim domovima i nakon reintegracije naselja. Antanasijevićev susjed Stojan Vujanović, također stariji čovjek te godine, odlučio je ostati. On se jedino brinuo za sudbinu svoga sina koji je i prije Daytona uspio da odseli u Kanadu. Neko bi na ovo mogao dati primjedbu kako su ostali samo stariji, slabije pokretni, bolešljivi ili umorni Srbi, a da bi inače i oni otišli. Ni ovo nije sasvim tačno jer se ostajalo iz različitih pobuda, a nisu ostajali samo starci. Također na Ilidži, tada mlađi, prijeratni sportista B. D. je ostao i poslije reintegracije, sa svojom suprugom i dvije kćerke. Nešto kasnije, njegova starija kći se zaposlila u Federalnom MUP-u. Primjera ima još, i to iz raznih generacija.
Poslije kompletiranja zvanične reintegracije sarajevskih predgrađa jesu zabilježene povremene pljačke od sitnih kriminalaca iz Sarajeva. Bilo je i nešto verbalnih vrijeđanja upućenih pojedinim Srbima koji su ostali. U širem opsegu Sarajeva, kao u Blažuju, opljačkano je i demolirano nekoliko kuća i vikendica u vlasništvu Srba koji su otišli, ali i nekih koji su ostali, uz podmetanje požara. Kriminalci među nekim lokalnim Bošnjacima su zbog pljačke, ne zbog politike, a još manje zbog ikakve ideologije, samovoljno izvršili pritisak na nekoliko Srba koji su ostali. Nema podataka o sistematskom ili organiziranom iseljavanju Srba poslije reintegracije. MUP je 1996. godine sprečavao ovakve ispade koliko je stizao.
Nakon kraćeg vremena, i te povremene krađe su prestajale, i ko je ostao u svojim domovima ostao je, život se nastavio u novim okolnostima. Neki od Srba koji su izbjegli prije reintegracije Sarajeva dobro su unovčili svoje kuće i posjede. Odselili su u Kanadu, u Njemačku, u Beograd, u Novi Sad, a u sarajevskim naseljima su imali kontakt-posrednike preko kojih su prodali svoja imanja. Neki ih nisu prodali, barem ne odmah, nego su ih također za velike novce iznajmljivali stranim organizacijama, ambasadama. Godinama poslije, došlo je i do povratka manjeg dijela Srba u neke od tih kuća i stanova.
Poznati prijeratni i ratni MUP-ovac, sudionik mnogih ratnih događaja razdoblja srpske opsade Sarajeva, blizak osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, Tomo Kovač, u studiju beogradske Happy TV, izjavio je kako na lokalne Srbe u prigradskim sarajevskim naseljima nije trebalo vršiti pritisak jer su htjeli sami da se isele, niko ih nije protjerivao.
Jedan od najpoznatijih ilidžanskih kriminalaca pred rat Siniša Milić zvani Mongo za vrijeme opsade je zamalo bio na Ilidži ono što je monstrum Veselin Vlahović Batko bio na Grbavici i Vracama po pitanju mučenja civila i kolektivnih ubistava. Jedinica kojom je Milić komandovao je čak i od nekih srpskih policajaca proglašena zločinačkom. Nakon Daytona, među onima koji su napustili Ilidžu bilo je pojedinaca koji su prethodno sudjelovali u progonima bošnjačkih i hrvatskih civila, bilo je neosuđenih ratnih zločinaca.
Za vrijeme rata u Hrvatskoj 1991. godine beogradska štampa je nazvala Sarajevo „drugi srpski grad“ u Jugoslaviji, poslije Beograda. Povod im je bio ondašnji popis stanovništva prema kojem je u Sarajevu s okolinom bilo nešto više od 130.000 Srba. Ostale narode nisu analizirali, skoro da nisu ni postojali. Za beogradsko čitateljstvo tih novina koje nije poznavalo Sarajevo i njegovu konfiguraciju terena, prirodnog i urbanog, moglo je djelovati kao da su svi bili zgusnuti u centru, ne znajući da su u opis tadašnjeg Sarajeva ulazila i naselja koja suštinski nisu bila dio gradske cjeline, daleko od centralnih dijelova. Uz ovakve rezultate popisa se može opaziti da nešto ne štima s matematikom Ljubiše Ćosića, ali i brojnih javnih ličnosti poput njega. Međutim, veći problem od samih brojeva jeste manipulativno insistiranje na riječi – „protjerani“, zbog čega se izbjegava javno govoriti o stvarnim razlozima odlaska tih ljudi, dok se istovremeno stvaraju napetosti među sarajevskim Bošnjacima i Srbima u kasnom poslijeratnom razdoblju, kao i među njihovim novim naraštajima.
Zanimljivo je da se ni Ćosić ni njemu bliski politički agitatori ne bave toliko zločinima nad Srbima izvršenim od Mušana Topalovića Cace prije kraja opsade Sarajeva, usred rata, koliko se bave fiktivnim „masovnim progonom“ na kraju opsade i rata. Više se u prosjeku Bošnjaci bave Cacom i redovno se obilježava spomen na Kazanima, gdje su skončale Cacine žrtve. O tome se u sarajevskim medijima naširoko i detaljno izvještavalo, a upućene su i javne isprike rodbinama žrtava.
Također je zanimljivo da se još među srpskim analitičarima nije proveo detaljan javni pregled stanja i broja Srba koji su poginuli kao dobrovoljni pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH, ili koji su ranjeni, uz poseban osvrt na Srbe civile koji su ubijeni srpskim granatama i snajperima, ne samo u Sarajevu, ali s naglaskom na glavni grad jer on je ovdje predmet političko-demografskog spora.
Poslije opsade i rata mnogi Srbi koji su sve to vrijeme proveli u centralnim dijelovima grada, sa svim ostalim stanovnicima, dakle ne u predgrađima, također su odselili u inozemstvo, ali zbog ekonomskih razloga, rodbinskih, privatnih, kao što su iz istih razloga odselili i mnogi Bošnjaci, Hrvati i drugi, ali o njima se manje bombastično priča. Istovremeno, iako manje nego prije tri decenije, brojni Srbi su i ostali u Sarajevu, u njemu su još uvijek, i dalje živeći s Bošnjacima, Hrvatima te raznim manjinskim grupacijama, koliko god nekome ovo djelovalo nemoguće. Do njih je, nije do demografije.
