Da su barem duhoviti. Da je barem riječ o satiri, koja ima revolucionarnu snagu promjene, a ima onih koji u sebi nose upravo takvu rafiniranu zajedljivost. Ali nisu. Mnogo bolje stripovske dosjetke svakodnevno proizvodi na stotine nadahnutih Facebook „ratnika“, koji u photoshopovima proizvode politički toniranu satiru i to usmjerenu podjednako prema političkoj i desnici i centru i ljevici.
No, ovi nisu duhoviti, ovi su beskrajno dosadni, ali u svom neukusu i neoriginalnosti njemačka Fondacija „Friedrich Ebert“ sa sjedištem u Sarajevu teško je uvrijedila Bosnu i Hercegovinu nazvavši je „banana državom“.
Naime, u nizu publikacija koje izdaje, Fondacija „Friedrich Ebert“ u okviru svog "programa Političke akademije" izdala je amaterski strip stanovitog Mirka Komljenovića naslovljen „Banana state news“ i s podnaslovom „Tim, Tom & Tumb in Banana $tate“.
Inače, termin „banana država“ (ili „banana republika“) koristio se za nerazvijene, korumpirane države Srednje Amerike koje su potresali vojni pučevi, nasilne smjene vlasti, a bile su poznate po izvozu banana. Ovaj termin i danas se koristi za države koje vode hunte teledirigirane izvana, odnosno za države koje vode marionetske vlade instalirane od velikih svjetskih sila.
Nakana je autora da u stripu insistira na ironiziranju političkih prilika u Republici srpskoj i detronizaciji režima Milorada Dodika (štosevi su pučkoškolski), a zatim se na periferiji interesa, radi izjednačavanja tri strane i tri „lopova“ koji zajednički djeluju, pojavljuju Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Uspio je autor ubaciti i turskog predsjednika Erdogana i srbijanskog predsjednika Vučića.
Riječ je o klasičnoj propagandnoj matrici izjednačavanja krivice "tri strane", koje, navodno, jednako rade na urušavanju države Bosne i Hercegovine, a pritom imaju pomoć iz Turske, Srbije... Ali, treće strane, one Hrvatske, u stripu nema. Naravno da nema, jer ako se ta paralela potegne, onda bismo mogli doći i do Njemačke, koja često zaštitnički stoji na relaciji Zagreb - Hercegovina.
Bio bi ovo još samo jedan od bezbroj amaterskih stripova da nije riječ o stranoj organizaciji u Bosni i Hercegovini koja ima problem s osnovnim demokratskim koordinatama, pa domaćina svodi na pogrdnu razinu „banana države“. To je moguće jer strane fondacije u Bosni i Hercegovini, stiftunzi poput „Friedricha Eberta“, smatraju da imaju posla s urođenicima, sa zaostalim plemenima kojima donose prosvjećene ideje i obrazovanje.
Ovakva sramotna uvreda Bosni i Hercegovini od Fondacije "Friedrich Ebert" moguća je jer iz svoje nadmenosti, ili čak osjećaja rasne supermacije, uopće ne shvaćaju da su počinili bilo kakav prijestup. Naravno, takvo nešto je moguće i zato što ovakve fondacije najčešće u svoje redove primaju članove Naše stranke i SDP-a, koji, ustvari, pod stranim zastavama provode svoje ideološke agende.
Šta je stvarna uloga tolikog broja takozvanih nevladinih organizacija koje djeluju u Bosni i Hercegovini? Zašto se takve organizacije uopće i nazivaju "nevladinim", čime se sugerira apolitičnost i neutralnost kao da je riječ o udruženju voćara ili ljubitelja vrtnih patuljaka, kada se u stvarnosti radi o organizacijama koje imaju sasvim jasne političke i ideološke agende te su ih osnovale vlade stranih država, često i same političke stranke? Kako tumačiti pojavu da se ovakve vrste (ne)vladinih organizacija, koje su pod direktnom kontrolom političkih centara stranih država, otvoreno miješaju u politički život naše zemlje kako bi putem oblikovanja javnog mnijenja utjecali na političke procese?
Možemo li takve pokušaje stranih organizacija da se pozicioniraju kao jedan od faktora odlučivanja i uopće političkog života naše države tumačiti kao vanjski nasrtaj na demokratske procese našeg društva? Da li je sasvim očita namjera stranih organizacija da se nametnu kao relevantan društveni arbitar, koji odlučuje ko je transparentan a ko korumpiran, ko je progresivan a ko nazadan te ko zaslužuje da vlada, ustvari neka vrsta kolonijalizma u rukavicama?
Sve to zapravo podsjeća na neku vrstu "parazitiranja legla", pri čemu (ne)vladine organizacije imaju funkciju podmenutih kukavičijih jaja, kojima se želi domaćina, naše autentično i autohtono javno mnijenje i njegove aktere, zamijeniti parazitskim "civilnim društvom", koje će djelovati u skladu sa stranim interesima. Kako god gledali na ovaj fenomen, nemoguće je ne primijetiti da nije riječ ni o čemu drugom, već o infiltraciji vanjskih interesa u domaće društvo. I, pri svemu tome, cijeli subverzivni proces vodi se nimalo suptilno.
Dana 10. 10. 2020. godine gostovao je na N1 dr. Peter Hurrelbrink, direktor Fondacije "Friedrich Ebert" , u svojstvu stranog motivatora, koji je pozvao građane na izborne promjene. Njegov narativ nije se razlikovao od klasične retorike koju serviraju Naša stranka i SDP, ali sve više i posvojčad lijevih političkih praksi iz Naroda i Pravde.
U svojstvu naučne saradnice Fondacije s Hurrelbrinkom je tada nastupila Merima Ejubović, koja se također pet dana pred lokalne izbore zadala u motiviranju građanstva da izvrši promjene. Naravno, s obzirom na to da ova fondacija pripada socijaldemokratskom političkom spektru, ovakva vrsta aktivizma nije sporna u NVO praksi. Ali, to je tako kada je pojedini NVO nezavisan u svojim procjenama, a u Bosni i Hercegovini mi govorimo uglavnom o stranim NVO organizacijama, koje su produžena ruka najčešće lijevih stranaka i služe kao njihova soft power mašina.
Pritom svoje pipke imaju i po medijima, s kojima sarađuju ili kroz finansiranje ili na jaranskoj osnovi. Primjerice, Fondacija „Friedrich Ebert“ izdaje publikacije u kojima se kao autori pojavljuju prominentni „nezavisni“ analitičari, koji godinama truju bh. javnost defetizmom, mrakom i zagovorom neminovne propasti (primjerice, Svjetlana Cenić).
Jedna od publikacija Fondacije je i knjiga Nikole Vučića, novinara N1 televizije, pod naslovom „Kritika toksične muškosti“.
Općenito je Fondacija "Friedrich Ebert" više zainteresirana za egzaltirano promoviranje rodne ravnopravnosti i feminističkih teorija nego zaštite manjinskih prava. Naravno, problem je što ovakva vrsta fondacije pod ljudskim pravima vjerojatno ne podrazumijeva pravo bošnjačke djece da uče maternji jezik u manjem entitetu, već je prije zainteresirana za zaštitu endemske pojave transrodne ličnosti u Banjoj Luci. Princip je to posvemašnje neosviještenosti o potrebama ljudi u Bosni i Herecegovini i krivo usmjerenog fokusa, koji proizlazi iz klasične zapadnjačke nadmenosti, osionosti, obijesti i oholosti.
Naučni saradnik Fondacije Rasim Ibrahimagić u medijima se pojavljivao uime Inicijative za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovine, a na njegovom Twitter profilu nalazimo euforične zahvale na prilici da radi na temu političkog aktivizma s grupom iz Foruma mladih Naše stranke. Tom prigodom je najavio da su se izrodile neke zanimljive ideje „koje bi bilo lijepo vidjeti u realizaciji“.
Prema pouzdanim informacijama, u Fondaciji „Friedrich Ebert“ zaposleni su aktivni članovi Naše stranke, pa je ova vesela skupina, na čelu s Nijemcem Hurrelbrinkom, očito doprinijela da se Bosnu i Hercegovinu prozove „banana državom“.
Međutim, ako ih zanimaju majmuni, bilo bi najbolje da razdragane Peđine novake Hurrelbrink povede na ekskurziju u Pionirsku dolinu, gdje mogu razgledati primjerke majmunske vrste.
U protivnom, neka lijepo Hurrelbrink ide u Honduras i neka ponese Friedricha Eberta sa sobom. Prema Balaševićevim stihovima, ondje ga čekaju prave banane.
Nek' idu malo svi u Honduras, nek idu svi u lepi Honduras!
Ili nek' otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras.
Nek' idu malo svi u Honduras, i biće ovde više mesta za nas,
nek' idu malo svi u Honduras, tamo ih čekaju banane.
Nek' malo otidu u Honduras, nek idu malo svi u Honduras!
Nek' idu svi u lepi Honduras...
