Sport u NDH: Mladen Delić bio je domobranski oficir, a Miroslav Brozović kapiten reprezentacije

“Internat je bio u Petrovaradinu, a mi, dječaci, ondje sebi važni u vojničkim odorama s domobranskim oznakama. Imali smo sveučilišne profesore, poput književnika, i poslije političkog emigranta Vinka Nikolića. Možda ćete se iznenaditi što je moj nastavnik tjelovježbe kao djelatni domobranski časnik sa završenom Vojnom akademijom u Beogradu bio kasnije čuveni sportski komentator Mladen Delić. Iznimno smo ga poštovali kao nadređenog jer bili smo pod jakom stegom.” Tako je jedan od njegovih đaka, godinama kasnije, opisao svoje dječačko iskustvo s domobranskim profesorom Delićem.

Mladen Delić svojim je komentiranjem kvalifikacijske utakmice u Splitu, između Jugoslavije i Bugarske, sebi priskrbio mitsko mjesto u historiji jugoslavenske pop-kulture. Njegove Ne sam, Safete i Ludnica, šta je ovo, tresu se tribine poznaju čak i oni koji nisu bili ni rođeni kada je Ljubomir Radanović svojim kasnim golom odveo Jugoslaviju na Evropsko prvenstvo 1984. godine.

No, kao i mnogi drugi, i Delić je svoju sportsku karijeru gradio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pod njezinim grbom. Delić od 1941. živi u Zagrebu, te je do 1945. nastavnik tjelesnog odgoja i sporta u Domobranskoj zastavničkoj školi i član Atletskog kluba “Hašk”. Bio je i stručni tajnik Fiskulturnog saveza Hrvatske. Novinarstvom se počeo baviti 1945. godine u fiskulturnim novinama, potom je zagrebački dopisnik Borbe od 1953. do 1955. godine. Osnivač je i prvi urednik sportskog uredništva Radija Zagreb, a od 1965. urednik Televizije Zagreb. Bio je komentator prvog televizijskog prenosa fudbalske utakmice u Jugoslaviji, kada je Jugoslavija igrala protiv Italije 1957. godine. 

Slavko Delfin autor je nekih od najvažnijih projekata sportske infrastrukture, kako u NDH, tako i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Nikola Despot bio je atletski prvak NDH, a odmah nakon rata predavač na brojnim školama i fakultetima sporta. Bio je i selektor reprezentacije Jugoslavije.

Romeo de Lucca bio je hrvački prvak i NDH i Jugoslavije.

Nenad Brixy dao je ogroman doprinos jugoslavenskoj kulturi prevođenjem i uređivanjem stripa Alan Ford. Nenadov stariji brat Predrag bio je 1942. godine prvak NDH u tenisu.

Njihove životne priče dokaz su činjenici da je sport u maju 1945. godine spašavao život. Pogotovo ako ste bili fudbaler. I to dobar fudbaler.

Nova vlast nije puno marila šta ste radili tokom ratnih godina, izuzev, naravno, ako ste bili ratni zločinac ili politički protivnik rigidnih Titovih komunista. One najbolje je Jugoslavenska armija vodila u Beograd, gdje je u oktobru 1945. godine osnovala svoj klub i nazvala ga “Partizan”. Neki su do kraja života ostali u Beogradu, neki su nakon “Partizana” odlazili u druge gradove, a bilo je mnogo i onih koji su odbijali otići u Srbiju ili druga novoformirana sportska društva. I zbog toga im nije falila ni dlaka s glave, iako moderna mitologija, hranjena na internetskim forumima i romansiranim navijačkim pričama, tvrdi suprotno. Vojska je imala novac, hranu, garderobu, stanove i jednostavno je tako gradila svoje sportsko društvo, mameći najbolje sportiste iz svih područja novoformirane države. I izgradila sportsko društvo koje je i do danas ostalo najtrofejnije na području bivše Jugoslavije.

Nezavisna Država Hrvatska imala je svoje reprezentacije. Najpoznatija je bila ona fudbalska, koja je od 1941. do 1945. godine odigrala 15 mečeva. NDH je bila članica FIFA-e, a utakmice je igrala u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu. Jedan od dvojice igrača koji su odigrali svih 15 mečeva za reprezentaciju NDH bio je Miroslav Meho Brozović, koji je u jednom meču bio i kapiten.

Prije toga postojala je kratko i reprezentacija Banovine Hrvatske, za koju je prvi gol, u utakmici protiv Švicarske u Zagrebu, dao jedan bosanskohercegovački fudbaler – Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. Nakon proglašenja NDH, dva mjeseca kasnije, Hrvatski nogometni savez primljen je u FIFA-u 16. juna 1941. godine. Zahtjev za učlanjenje podnijeli su dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.

Ta je reprezentacija igrala samo prijateljske utakmice. Prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. jula 1941. godine, a Njemačka je pobijedila 5-1. Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u aprilu 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3. Kako tvrde hrvatski historičari, u maju 1945. godine rasformiran je “Građanski”, čuveni zagrebački klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH. Najbolji igrači, među njima i reprezentativci NDH, poslani su da igraju za novoformirani klub, beogradski “Partizan”.

Kako je to izgledalo, ispričao je u jednom intervjuu Miroslav Brozović, igrač “Građanskog” i NDH reprezentacije. “Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim Jugoslavenske armije. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Ko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.” Brozović nakon toga dolazi u Sarajevo, u istoimeni klub, gdje svojim radom postavlja temelje za prvu titulu prvaka Jugoslavije osvojenu 1967. godine.

Mirko Kokotović iz Lukavca bio je prvi kapiten reprezentacije NDH, postigao je za nju dva gola. S “Građanskim” je dva puta prvak NDH, a nakon rata postaje trener u Zagrebu, Ljubljani, banjalučkom “Borcu”, zagrebačkoj “Lokomotivi”, mostarskom “Veležu”, “Kozari” iz Bosanske Gradiške, te u Turskoj, Grčkoj i na Kipru.

Bernard Hügl, koji je na jednoj utakmici bio selektor reprezentacije NDH, nakon rata bio je, kao pripadnik njemačke nacionalne manjine i sportski dužnosnik NDH, šikaniran, zatvaran i osuđen na 6 godina zatvora. Poslije je bio trener zagrebačkog “Dinama”, mostarskog “Veleža” i osječkog “Proletera”, a radio je u Njemačkoj, gdje je bio pomoćnik njemačkog selektora Herbergera.

Franjo Glaser, prema različitim izvorima, rođen je ili u Sarajevu ili u Osijeku. Sa zagrebačkim “Građanskim” je prvak NDH, a onda četiri godine kasnije s beogradskim “Partizanom” prvak Jugoslavije. Za reprezentaciju Hrvatske igrao je 11 puta, a onda se nakon igračke okrenuo trenerskoj karijeri.

Ernest Dubac jedini je koji je, uz Miroslava Brozovića, odigrao svih 15 utakmica fudbalske reprezentacije NDH. Nakon rata postaje trener, a 1955. godine trenirao je zenički “Čelik”. Gustav Lechner prvak je NDH sa zagrebačkim “Građanskim”, 12 puta igra za reprezentaciju NDH. Nakon rata, ostaje u fudbalu, radi kao trener, a s “Dinamom” osvaja titulu prvaka Jugoslavije 1958. godine.

Ico Hitrec jedan je od čelnika Hrvatskog nogometnog saveza u godinama NDH, a nakon rata osniva klub “Akademičar”. Tokom Drugog svjetskog rata spasio jevrejske porodice Hirschler i Rosenfeld.

Ivan Jazbinšek bio je fudbalski prvak i NDH i Jugoslavije. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 18 puta, a kao trener vodio je zagrebački “Dinamo” i Zagreba a radio je i u Kanadi i, pomalo ironično, u Izraelu.

Branko Pleše odigrao je za reprezentaciju NDH 13 utakmica i postigao četiri pogotka. Godinu nakon sloma NDH postaje reprezentativac Jugoslavije, a nakon igračke karijere, posvetio se trenerskom pozivu i vodio “Slobodu” iz Tuzle i NK “Dubrovnik”.

Krešimir Pukšec je 1942. godine fudbalski prvak NDH, a onda odmah nakon rata, 1945. godine, igra tim Druge armije JNA. Šest puta reprezentativac NDH.

Franjo Wölfl je 1948. godine na olimpijskom turniru u Londonu osvojio srebrnu medalju. Koju godinu ranije, igra za reprezentaciju NDH, a bio je član Selektorske komisije koja je pripremala i vodila jugoslavensku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švicarskoj.

Željko Čajkovski, brat Zlatka Čajkovskog, pozivan je u fudbalsku reprezentaciju NDH. Za reprezentaciju Jugoslavije na OI u Londonu 1948. godine osvaja srebrnu medalju. Igrao je na Svjetskom prvenstvu 1950. godine u Brazilu. Bio je juniorski prvak NDH u stolnom tenisu.

Apsolutno najveće sportsko ime koje je nosilo dres Nezavisne Države Hrvatske jeste pokojni Franjo Mihalić, jedno od najvećih imena svjetske atletike. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je višestruki reprezentativac i pobjednik na takmičenjima u Bratislavi, Budimpešti, Sofiji, Subotici i Bukureštu. Tri je puta bio proglašen najboljim sportistom Nezavisne Države Hrvatske. U domobrane odlazi 1945. godine, no nije dugo ratovao jer je ubrzo stigao kraj Drugog svjetskog rata. Godine 1945. Mihalić osniva zagrebačku “Mladost”, odatle 1947. odlazi u vojsku u Suboticu, a nakon toga u beogradski “Partizan”.

Mihalić je 28 puta rušio državne rekorde u trčanju, učestvovao na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, 1956. u Melbourneu i 1960. u Rimu. U Melbourneu je osvojio srebrnu medalju u maratonu s vremenom 2:26,32. Trčao je na najpoznatijim svjetskim maratonima, od Bostona do Atine.

Osim fudbalera, brojni su drugi sportaši napravili karijere kako u NDH, tako i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Sportski novinar, urednik i komentator Večernjeg lista Ico Ervin Kerhin bio je atletičar i reprezentativac NDH na 400 metara s preponama. To ga nije spriječilo da nakon rata izvještava sa sedam olimpijskih igara, od Rima 1960. do Moskve 1980. godine, a za svoj novinarski rad primio je brojne nagrade. Do penzije je bio urednik sportske rubrike Večernjeg lista.

Emil Krleža bio je prvak Kraljevine Jugoslavije u boksu. U NDH osvaja titulu prvaka države u boksu 1942, 1943. i 1944. godine. S reprezentacijom NDH nastupa na Prvom ratnom prvenstvu Evrope 1942. i na troboju Hrvatska – Rumunija – Slovačka 1944. u Bukureštu. Poslije rata i povratka iz njemačkog logora bio je prvak Balkana 1947. i Jugoslavije 1950. u teškoj, a 1952. godine u poluteškoj kategoriji.

Krešo Pavlin bio je reprezentativac NDH u velikom rukometu. Odigrao je prvu i jedinu međunarodnu utakmicu te reprezentacije 14. jula 1942. protiv Mađarske u Budimpešti.

Branko Kralj bio je i rukometni i fudbalski golman, najmlađi rukometni reprezentativac NDH u jedinoj utakmici koju je ta reprezentacija odigrala 1942. godine, a odmah nakon rata postaje reprezentativac Jugoslavije. Proglašen je za najboljeg golmana svijeta 1948. i 1949. godine. Fudbalski reprezentativac Jugoslavije bio je 39 puta. Bio je i atletski prvak NDH. Nastupao je na džez festivalima i izdao tri ploče.

Marija Crnadak-Čaplar višestruka je prvakinja NDH u tenisu, a s istim uspjesima nastavlja i u Jugoslaviji, gdje nekoliko puta osvaja državna prvenstva.

Irislav Dolenec bio je atletičar i rukometaš, reprezentativac i NDH i Jugoslavije u rukometu, a nakon toga i njen selektor. Dolenca je zagrebački list Šport proglasio za najboljeg rukometaša 1944. godine. Miroslav Gal je u razdoblju od 1939. do 1945. slovio kao jedan od najbržih trkača na kratkim stazama u Evropi. Kao član Hrvatskog športskog kluba “Zrinski” (1941–1943) i “Zagreb” (1943–1945), bio je višegodišnji višestruki prvak u NDH. Vrhunac njegove sportske karijere obaranje je državnog rekorda 1943. godine u trčanju na 100 m s rezultatom od 10,9 sekundi, vrijedio je nekoliko poratnih godina što se u Jugoslaviji prešućivalo.

Ivan Gubijan višestruki je atletski prvak NDH, a onda u Londonu 1948. godine postaje prvi atletičar koji je osvojio olimpijsku medalju za Jugoslaviju, srebro u bacanju kladiva. Mladen Jozić višestruki je prvak Hrvatske u boksu, a s istim uspjesima nastavlja u Jugoslaviji kada u poratnim godinama postaje prvak Jugoslavije. Karijeru nastavlja kao tener i sportski radnik.

Klement Heger jedna je od najvažnijih osoba u sportu NDH. Postavio je temelje za mnoštvo sportskih organizacija tokom kratkotrajnog života te fašističke tvorevine. Nakon rata, sudio je na oko 1.200 rukometnih utakmica, između ostalih, i finale rukometnog SP u Njemačkoj 1955. godine.

Božo Momnol bio je tri godine prvak NDH u kuglanju i reprezentativac te tvorevine, da bi odmah nakon rata nastavio nastupe u dresu Jugoslavije. Godine 1948. u Pragu postaje svjetski rekorder. Maroje Miloslavić plivački je prvak NDH, a 1945. godine vojska ga mobilizira kao sportistu i šalje u Beograd. Do 1953. godine nekoliko je puta prvak Jugoslavije. Dragutin Mitić višestruki je teniski prvak NDH, a nakon rata je višestruki prvak Jugoslavije, koju napušta 1952. godine, kada odlazi u profesionalce. Teniser je i Josip Palada, koji je za NDH odigrao devet mečeva, a tenisku karijeru je nastavio u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

Šahista Nenad Petrović bio je veliko ime u NDH, kao i biciklista Josip Šolman, koji odmah nakon rata postaje reprezentativac i prvak Jugoslavije. Stolnoteniser Josip Vogrinc prvak je Zagreba 1943. godine, a dvije godine kasnije postaje prvak Jugoslavije, za čiju reprezentaciju nastupa u 97 mečeva. Na dva svjetska prvenstva osvaja srebrne medalje.