Dana 16. mahja 1916. zaključen je Sporazum Sykes-Picot o podjeli Osmanskog Carstva nakon što ono bude pobijeđeno u Prvom svjetskom ratu. Sporazum je dobio ime po britanskom i francuskom diplomati koji su ga dogovarali. Britanac je bio sir Mark Sykes, a Francuz François Georges-Picot. Prilikom sklapanja sporazuma rukom su crtali linije po geografskoj karti. Te su linije kasnije postale državne granice koje do danas određuju sudbinu miliona ljudi na Bliskom istoku, podsjeća portal povijest.hr

Prema Sporazumu Sykes-Picot Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon rata trebalo dobiti kontrolu nad područjem današnjeg Izraela, Jordana, većeg dijela Iraka i područja uz Perzijski zaljev. Francuskoj bi pripalo područje današnjeg Libana, Sirije, sjevernog Iraka i jugoistočne Turske.

Rusija je, pak, trebala dobiti područje Istanbula te tjesnace Bospor i Dardanele. Osim toga, Rusiji bi pripali i armenski dijelovi Osmanskog Carstva. U doba sklapanja sporazuma Rusija je još bila carstvo, tj. još nije bila započela revolucija.

Sporazum je bio tajan, sve dok ga nakon revolucije u Rusiji nije objavila nova boljševička vlada. Komunisti su nominalno uveli princip javne diplomatije po kojoj više nije smjelo biti tajnih dogovora i paktova. Dotadašnje tajne dokumente carske vlade javno su objavili.

Kad je objavljen Sporazum Sykes-Picot nastala je zgranutost među arapskim stanovništvom. Naime, njima su Britanci prethodno putem poznatog Lawrencea od Arabije (T. E. Lawrence) obećavali samostalnu državu (Lawrence se snažno protivio provođenju sporazuma). Britanije je bila osramoćena tim otkrivanjem istine jer je došlo na vidjelo da vodi dvoličnu diplomatsku politiku.

Veliki broj Arapa smatra da je Sporazum Sykes-Picot bio antiarapska zavjera Europljana. Sirijsko-njemački politolog Bassam Tibi, se prisjeća: „U svakom razredu sve do završetka srednje škole smo se bavili Sporazumom Sykes-Picot. Bavili smo se i ožiljcima koje je iza sebe ostavio taj Sporazum. To je bio sastavni dio sata historije. Ožiljke ne osjećaju samo Sirijci, nego svi Arapi“, prenosi Deutsche Welle.

Britanci i Francuzi su Sporazumom Sykes-Picot usred Prvog svjetskog rata, uvjereni u svoju skoru pobjedu, podijelili među sobom dijelove Osmanskog carstva – a da nisu ni pitali ljude koji na tim područjima žive.

U cijeloj ovoj priči su i Nijemci imali neslavnu ulogu. Oni su ratom na Bliskom istoku željeli oslabiti svoje neprijatelje u Prvom svjetskom ratu. Inače, Nijemci su bili u savezništvu s Osmanskim carstvom. Zajedno s halifom u Istanbulu, najvećim sunitskim autoritetom, Arapi su pozvali na sveti rat  protiv Britanaca koji su zauzvrat sklopili savezništvo sa Šerifom Huseinom bin Alijem. Kao čuvar svetih gradova Meke i Medine, u današnjoj Saudijskoj Arabiji, bin Ali je bio drugi po veličini autoritet poslije halife.

U oktobru 1915. godine je Henry McMahon, britanski visoki povjerenik u Egiptu, Šerifu Huseinu dao primamljivo obećanje: ako Arapi podrže Britance, oni će Šerifu zauzvrat pomoći da oformi vlastito kraljevstvo. „Velika Britanija je spremna priznati nezavisnost Arapa u svim granicama koje predloži Šerif“, obećao je McMahon.

Savezništvo je dogovoreno. Vođa Arapa je postao Šerifov sin Faisal bin Hussein. Zajedno s britanskim agentom Thomasom Edwardom Lawrenceom, poznatim kao Lawrence od Arabije, prisilili su Osmanlije na povlačenje.

Nakon Prvog svjetskog rata se na mirovnoj konferenciji u Parizu raspravljalo o novom poretku. Faisal se založio za Arape: „Siguran sam da su velike sile ispred svojih materijalnih interesa stavile dobrobit arapskog stanovništva.“

Međutim, Faisal se prevario: Francuska i Velika Britanija ostaju pri već dogovorenoj podjeli teritorija. Arapske države su trebale biti priznate, ali pod njihovim utjecajem. Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova George Lord Curzon je rekao da ekonomski interesi Velike Britanije moraju biti skriveni iza „arapske fasade“: „upravljati i vladati pod britanskim vodstvom, no s kontrolom od strane rođenog Muhamedanca, i to po mogućnosti s jednim arapskim timom“.

Kao posljedica dogovora na konferenciji u Parizu nastale su dvije nove države: Sirija i Irak. A međunarodna zajednica je 1922. godine odlučila o stvaranju još jedne države: Libana. Mandat međunarodne zajednice je iste godine predvidio i formiranje „nacionalne domovine jevrejskog naroda“, što je bio temelj za osnivanje Izraela. „Uvjeravam vas da mi Arapi protiv Jevreja ne gajimo nikakvu etničku ili vjersku mržnju“, rekao je Faisal u Parizu.

Naredne godine, 1923., Velika Britanija je istočni Jordan odvojila od Palestine i time udarila temelje današnjem Jordanu. Krajem 19. stoljeća su Britanci pod svoju zaštitu već uzeli mali emirat Kuvajt. Nakon Prvog svjetskog rata je Kuvajt proglasio nezavisnost. Taj novi poredak koji ima korijen u sporazumu je na kraju stvorio pozornicu za seriju beskrajnih ratova i sukoba koji nisu riješeni do danas.