Koliko apstrakcije ima u smrti? Golemi blokovi bihacita slagani jedan na drugi, u vrhu izbočeni, postrojeni kao kakvi divovi. Pod svakim okom suza rosi. Kroz kami ove promaljaju se krikovi iz masovne grobnice. Traju, neprekidno, i ne daju mira ovim kamenovima okovanim u gvožđe.
Sva je apstrakcija u smrti. Drevni znakovi pomjeraju očaj zakočen u ljudskom umu u prostore mitske. Samo tako čovjek može podnijeti svoju sudbinu. Prenositi značenja i s njima vremena i uspavljivati svekoliku zvijer zaleglu u jazbini našeg bića.
Ne može se doreći smrt. Harala je cijelo ljeto ovdje i kapala s kame, s bajoneta, s noža, jer meci bijahu skuplji od ljudi bačenih onkraj zakona, od njihovog Boga, od crkve njihove, od njihovih sanja, od pravoslavlja i od Srblja svekolikog. Tako mi slavenske duše, promalja se glas iz zemlje, u oko sam se ovo sakrio okovano milovanjem Bogdanove ruke. I vidim!
Ima nas sedam tisuća, ima nas osam, devet, deset, dvanaest tisuća sa smrću sastavljenih u jedno ljeto. Nebivanjem svojim narasli smo u brdo sred garave ravnice pod Plješevicom. Svaka se travka među kamenim stubljem Bogdanovim na Garavicama svija oblicima naših imena. Tako se zbrajamo, iz noći u noć, iz dana u dan, i zvekećemo kostima svojim nesatruhlim. Nasloniš li uho na blok ocrtan mitskim simbolima kojima ruke svoje pružamo u vječnost, čut ćeš svaku od naših pripovijesti: Mara se zovem, Srpkinja, kuća nam bijaše pod Vrstom, šeperuša, svakog proljeća golim rukama obljepljivali smo je ilovačom s Bisavca, ličili je krečom kupljenim od Cigana i gašenim u Munirovoj jaruzi, zubima sam je zagrizala dok su se nada mnom nadnosila petorica uhvaćenih u udicu tog “U” na njihovim kapama i vidjela sam nož...
BOGDAN, SIN MILANOV
Bježiš do drugog stuba, bojiš se, ali ne možeš da narediš uhu svom da se ne lijepi za kamen i da sluša priče koje vriju kamenim tijelom iz zemlje, jer, Đuka sam, Stojanov, Srbin, mati mi tog dana, u srijedu, u julu pramaljeća 1941, na krišku hljeba namazala kajmaka, nikad deblje, kao da je znala da mi je zadnji u životu i išao sam za kravama pod Bisavcem i oni su se smijali i gađali su kao u papirnatu metu, prostrijeljen kroz stomak, nisam mogao pobjeći... Bježiš i dalje, Smiljanin odzvanja glas iz Vrkašića i vapi imena svoje djece od koje je odvojiše i taj točak na gvozdenjaku što se truckao prašnjavim putem niz Kamenicu, preko Turije, i te oči prestrašene od kojih ne možeš pobjeći, kružiš među kamenim kockama složenim u trinaest stubova, i u još dva, i zarobljen si i ne možeš prestati naslanjati uho na kamen sve dok se i sam ne okameniš i kroz tebe prostruji, iz zemlje iščupani, hiljade glasova, ženskih, dječijih, muških, grubih, staračkih, jecavih i shvataš da će te otkameniti samo krik u kojeg će se spojiti svi vapaji iz svih masovnih grobnica u svem vremenu bosanskom.
Bogdan sam, sin Milanov, od roda Bogdanovića, ne ostavih ovdje sve kosti svoje, ali ucrtah u kami ove svu svoju dušu. Sve su kosti moje rasute od Prilepa do Labina, kao da sam obilježavao trag svoje nestale domovine. A ipak svijetom još hodim, prividan kao svako onaj ko je sposoban pretkati tijelo svoje i dušu i svoje sve u tuđi bol. I nanovo, svakog dana, kao svemogući bog Ra nad Nilom, ničem u Jasenovcu nad Savom uspravljen kao tučak cvijeta lotosova. Ondje je Bosna, preko rijeke, preko magli, preko tmuše, ona je uvijek na drugoj obali, kao duša odbjegla iz oslijepljenih očiju, iz prerezanog grkljana, iz srca onih koji plaćaju tuđi grijeh. Umorene na pravdi Božijoj oživljavam u kamenu. Imam sto tisuća, i još sto tisuća, i tisuću hiljada sinova i svakom je ime Lazar. I dublje ja tražim sami izvor duše ljudske, u njemu da se utopim.
U Prilepu dozivam Bihać i pomičem figurine nikle u okamenjene kule. Izmičem svom protivniku. Ona je s druge strane – Smrt nedokučiva. Varakam se s njom po kamenom mozaiku s fugama od trava. Bježim rubom mogile i zamišljam stepu. Kada me doziva na srpskom, ja na albanskom dajem besu i zaklinjem se životom da ću joj u svakoj prilici suprotstaviti život, kada me proklinje na albanskom ja na srpskom kujem mačeve kojima siječem glave njenih kletvi i ljubim hljeb i ližem sol i dozivam boga Peruna i boga Binda i sebe dozivam i ničem iz vlastite kosti. Kada potpuno zanijemim, povlačim se iza bedema na kulama i odozgo sipam vrelo ulje, katran i svoje najubojitije oružje – smijeh.
U Kosovskoj Mitrovici izlazim iz Arke kao Noje. U njoj sam dotjerao slobodu i posadio je na kamene stubove da je mržnja ljudska, kada preplavi cijelo kopno, ne može doseći. S njom oplovljavam horizonte i dovlačim zore. Za čuvara sam joj postavio pernatu zmiju. Sanjam pogubljenu braću i Atlantidu i sanjam svijet bez spomenika. Tek tamo bih našao smiraj, a možda sa mnom i svi oni čije sam glasove hvatao u kamene vijuge. Samo da mi je isklesati brod čiji bi pramac bio sposoban razbijati papirnate valove sna. Zato skidam mjesec i otkačujem zvijezde s neba i utjerujem ih u kamen i podižem gradove u maglama.
U Kruševcu stojim poput Atlasa i ne dam da mi se nad glavom zatvori krug, a oduvijek sam to želio, od djetinjstva. Iza mene je Had sa svojim presušjelim koritima. Po Bagdali plove gondole. Pod njima mreška se travnata voda. Strah me je, bojim se da će svijet zagluhnuti od zveckanja tolikih kostiju, ako ne bude vode koja će ispunjavati prazninu smrti. Ovdje, na Garavicama, spavaju kameni čuvari nad hrpama kostiju i u svom snu igraju nijemo kolo.
U Mostaru hodam po panjevima ostalim iza drevnih šuma. Ovdje svaka riječ poprima boju kamena. U nekropolu stao je cijeli jedan grad, sa svim svojim kaldrmisanim sokacima, s fontanama i šadrvanima, s kamenom grbom legendarnog mosta. Voda, vatra i sol. Neretvu sipam u unsko korito i ogledam se u njoj lica ogaravljenog od jedne jedine riječi – Garavice. Raziđujem Plješevicu i ponovo je saziđujem u Velež. Planine su spomenici palim bogovima, šapućem sebi. Oživljavam nadu, a samom mi se ne ustaje.
KAMENO KOLO
Na Garavicama okamenjene žene pod teškim crnim rupcima igraju vječito kolo. Potmulo šuštanje njihovih širokih suknji i tabanje tabana po utabanoj gromili jedini su zvukovi. Treba istabati sedam hiljada smrti. Treba odšuštati lepet dvanaest tisuća okrilatilih jecaja. To je muzika kojom se glasa posivjelo nebo nad Plješevicom. Usne su im zašivene. Oči su sasvim zasušile i niz obraze bridi tek tanak trag soli. Ta lica su isplakana i blijeda, zgužvana u osnovne simbole koje čovjek može razumjeti samo onog časa kada sasvim otvori dušu. I ne može prepričati i prenijeti na drugog ono što je razumio – ovdje svako do spoznaje mora doći sam. Sam je sebi ovdje ostavljen svaki posjetilac, kao što su sasvim sami, pod nebom, umirali oni čije kosti šume pod ovom humkom.
Tu, u okolnim baruštinama, uz kreket izbezumljenih žaba, gasili su se životi naglo kao žeravice zagnjurene u vodu. Šaka u grču, praćena predsmrtnim hropcem, hvatala se očajno za krhke stabljike trstike. U nosnicama, skupa sa životom, gasio se njen tako poznat miris. U posljednjim damarima svijesti iskakale su slike oca koji srpom obara sasušene stabljike, mati ih kupi i veže u snoplje, a on, dječak, dodaje joj u gužve usukanu vrbovinu. Bose noge nestaju u mulju i miris zemlje izmiješan s vonjem raspalih rakova i školjki nadrasta sve postojeće. Truckanje gvozdenih kola i daleka seljačka pjesma, prosta i živa. Svaki put kada bi pogledao u strop, dječak bi u nosnicama osjetio miris močvare, a sada, dok se trnu i zadnje slike sjećanja, on posljednjim trzajem šake hvata trsku, a ona se izvlači iz mulja, ponesena inercijom njegovog tijela koje licem pljusne u blato crveno od njegove krvi.
Hiljade sjećanja uklesano je u ovaj okamenjeni grad. Nad okaldrmisanim ulicama bdiju kenotafi suznih očiju. Svaki odvaljeni sokak ishodi u polje. Ondje je beznađe. Ondje je močvara. Ondje je oživjelo blato. Progutat će te. Zato se vraćaš. I opet pokušavaš i opet se vraćaš i nestaješ u labirintu kojim, u vječitom traganju, kruži korak onog koji je došao ovdje da se pokloni sjenama umorenih. Tako život svojim uzdahom i nadom svojom zapljuskuje ove kamene figurine kroz čija tijela bride glasovi pobijenih na pravdi Božijoj.
Pretopljen u tisuće jecaja, naknadno, s prozora svoga monitora iščitavaš slova koja će te napokon ponovo spojiti u cjelinu. Tekst iz kojeg saznaješ da je Spomen-park na Garavicama pored Bihaća proglašen nacionalnim spomenikom naroda bosanskih daje ti šture informacije, tako nužne da se vratiš u život, sebi. Pokorno zahvalan ljudskom otkriću uobličavanja misli u tekst, zaštićen u toplini svoga doma, ti čitaš: Spomen-park na Garavicama podignut je 1981. na inicijativu Općine Bihać, izveden je na lokalitetu dviju masovnih grobnica u kojima počivaju tijela 7.000, ili 12.000 ljudi, pretežito srpske nacionalnosti ubijenih u ljeto 1941, kada su se Italijani povukli iz Bihaća, a kontrolu nad cijelim krajem preuzeše ustaše i počiniše masovni pokolj pravoslavnog, romskog i jevrejskog stanovništva. Spomen-park sagradi smjerni rob Božiji Bogdan Bogdanović i ovjeri da je smrt slabija od života.
