U Kantonu Luzern već četvrtu godinu na poslovima medijatora i dušebrižnika djeluje dugogodišnji imam Abdulkerim ef. Sadiku. Rođen je 2. maja 1969. godine u Kumanovu (Sjeverna Makedonija). Osnovnu školu završio je u Kumanovu, potom, u prvoj generaciji, Isa-begovu medresu u Skoplju. Nakon završetka medrese otišao je u JNA. Poslije je upisao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. U trećoj godini studija desila se Agresija na Bosnu i Hercegovinu. Posljednjim autobusom za Skoplje uspio je izaći iz Sarajeva. Potom je s trojicom Albanaca, kolega s fakulteta, na preporuku reisul-uleme Jakuba Selimoskog otišao na ramazansku praksu u Albaniju. Studij je nastavio u Jordanu. Budući da mu u Jordanu nisu priznali položene ispite i završene godine studija u Sarajevu, morao je ispočetka. Završio je prvo jezik, pa fakultet i jednu godinu postdiplomskog studija. Iz Jordana je otišao u Luzern, gdje je dobio radnu vizu za imama u tamošnjem albanskom džematu. U džematu je imamsku misiju obavljao 15 godina.

Abdulkerim je nastavio svoje naukovanje. Završio je studij dušebrižništva u kontekstu migracija na Univerzitetu u Bernu. O tome imam Abdulkerim kaže: “Poslije specijalizacije iz ove oblasti postavljen sam za imama dušebrižnika u svih šest bolnica u Kantonu Luzern. Po potrebi, angažiraju me kao dušebrižnika i u jednom ženskom zatvoru. U njemu su žene s djecom, a u zatvor su dospjele zbog nasilja u porodici. Kad ima potrebe, zove me menadžment ovog popravnog doma. Kao dušebrižnika, zovu me kada to zatraži osoba koja se tamo nalazi. U bolnicama je drukčije. Otvorio sam firmu Medijator Sadiku. Jedini sam medijator u Švicarskoj specijaliziran i licenciran za smjer islamologije. Već četvrtu godinu radim kao medijator. Koliko je meni poznato, kod nas ne postoji takva služba. Ona ima za cilj da posredujem u slučajevima kad ljudi imaju problema u familiji, u braku ili su pod stresom. Drugim riječima, djelujem kao psiholog i psihijatar. Dajem savjete, a ako je potrebno, umjesto tableta, učim kur'anske ajete, učim rukju. To je samo deset posto od moga rada. Ima raznih problema u društvu. Čovjek ne može ni zamisliti kakvih sve problema ima.”

Tokom obavljanja dušebrižničke, odnosno medijatorske dužnosti, efendija Abdulkerim susretao se s mnogim zanimljivim momentima. O jednom od njih za čitaoce Stava je kazao:

“U jednoj azilantskoj sirijskoj porodici utopilo se devetogodišnje dijete. Smrt djeteta posebno je teško pala njegovoj majci. Na dan dženaze čekali su imama Arapa da predvodi dženazu. Inače, mi u Luzernu imamo zajedničko muslimansko mezarje. Oko 200 ljudi je čekalo na dženazu. Pošto nije došao njihov imam, bolnički sektor za dušebrižništvo pozvao me da obavim dženazu. Majka djetetova toliko je plakala da je niko nije mogao smiriti. U tom bolu ona je htjela da legne u mezar s djetetom. Niko nije mogao da je smiri. Prilazim joj sa selamom i obraćam se na arapskom jeziku. Iako po islamskim adetima ne možeš staviti ruku na čelo žene koja ti nije rod, ja sam morao to učiniti da bi ona osjetila da sam tu. Učio sam odlomke Kur'ana Časnog na temu sabura. Uz Božiju pomoć, uspio sam je smiriti. Kad su to čuli u bolnici, dobio sam niz pohvala. To je bio povod da su organizirali moj susret sa sestrama i tehničarima koji su obavljali praksu u tamošnjim bolnicama. U velikoj bolničkoj sali održao sam predavanje na temu kako treba da se ponaša bolničarka ili bolničar u stresnim okolnostima. Nije mi bilo lahko na njemačkom jeziku održati to predavanje. Hvala Bogu, uspio sam.”

Zanimalo nas je ko sve traži pomoć dušebrižnika, odnosno medijatora.

“Ponajviše je osoba koje imaju bračne razmirice. Tu su i ljudi zahvaćeni depresijom, a, što me posebno iznenadilo, dolaze i mladi koji hoće da promijene spol. Nažalost, ima toga i među muslimanskom populacijom. Imao sam slučaj u kome je jedna djevojka išla s jednim Italijanom. Znajući da roditelji nisu za tu vezu, ona je pobjegla za njega. Nakon nekog vremena pala je u depresiju. Išla je kod psihologa, pa psihijatra, ništa nije pomoglo. Ne znam kako su došli do mog broja telefona. Nazvali su. Došli su. Ispričali sve probleme. Nakon nekoliko susreta i razgovora tražio sam da ona i njen partner zajedno dođu kod mene. Došli su. Pitam Italijana kojoj vjeri pripada, on kaže da je katolik. Jesi li ikada bio u crkvi, on kaže da nije. Jesi li pročitao Bibliju, on kaže da nije. Potom sam im rekao: 'Ti, djevojko, idi svojoj kući i pročitaj Kur'an, a ti, momče, idi svojoj kući i pročitaj Bibliju. Nakon toga Italijan će pročitati Kur'an, a ti, djevojko, Bibliju. Kad su završili s čitanjem, Italijan je izrazio želju da pređe na islam. Odlučio je i da se osuneti. Rekao sam mu da, ako se boji, ne mora to učiniti. On je to s ljubavlju učinio. Kako se samo oslobodio. Primio je islam, a familije su uspostavile prijateljske odnose. On i danas ima kontakt sa mnom. Islam puno pomaže ljudima”, kaže medijator Abdulkerim.

Bošnjački i albanski džemati u Švicarskoj oduvijek imaju odličnu saradnju. Kad Bošnjaci Luzerna nisu imali svoj mesdžid, namaze i druge aktivnosti obavljali su u prostorijama albanskog džemata. O tome Vehbija ef. Efendić, jedan od osnivača Islamske zajednice Bošnjaka Švicarske i prvi bošnjački imam u ovoj zemlji, kaže: “S obzirom na to da sam u periodu od 17. aprila 1992. do 15. augusta 1999. godine obnašao dužnost predsjednika Islamske zajednice Bošnjaka Švicarske, u čijem sastavu su do 14. januara 1996. godine bili svi muslimani iz bivše nam države, mogu kazati da je Zajednica imala 16 imama, po osam Bošnjaka i Albanaca. Ovdje želim napomenuti da su svi albanski imami bili iz Sjeverne Makedonije i s Kosova. Svi oni su, dok je trajala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, aktivno učestvovali u prikupljanju pomoći za našu državu. Želim kazati njihova imena: hafiz Nebi ef. Redžepi, Abdulkerim ef. Osmani, Tadžudin ef. Misimi, Alivebi ef. Mehdiji, Sami ef. Misimi, Mustafa ef. Memeti i Ibrahim ef. Ismaili, koji je radio u albanskom džematu Kantona Luzern. Njega je 2002. naslijedio imam Abdulkerim ef. Sadiku, kojeg poznajem od samog početka njegovog rada u Švicarskoj. Ćazim ef. Mehmedović i ja imali smo odličnu saradnju s efendijom Abdulkerimom, koju i danas održavamo.”

Abdulkerim-efendija se nadovezuje na Vehbi-efendijino kazivanje: “Često smo zajedno, u slučaju vjenčanja albansko-bošnjačkih parova šerijatskom vjenčanju prisustvuju oba imama. Dova i prigodna obraćanja obavljaju se na oba jezika, i bosanskom i albanskom. Imali smo i zajedničke mukabele za vrijeme ramazana. Dok smo bili u zajedničkom prostoru, i teraviju smo klanjali zajedno. U ljetnoj sezoni prvu džumu bi predvodio Ćazim-efendija, a drugu ja. Ja sam bio jedini imam koji je u glavnoj kasarni KFOR-a Swisscoy Swissint, u Kantonu Niedwalden i u džamiji albanskog džemata u Emmenbrücke, gdje sam služio kao imam punih 15 godina, držao predavanja. Regrutima koji su se spremali na službu na Kosovo i u Bosnu i Hercegovinu govorio sam o kulturnoj i vjerskoj tradiciji naroda u tim zemljama.”

Najljepša sjećanja ga vežu za Sarajevo. Kaže da je u ovom kozmopolitskom gradu proveo tri godine studentskog života. Nikad neće zaboraviti svoje dolaske u ovaj grad i odlaske iz njega. Sve je to popločano emocijama.

“Kad sam krajem 1991. pošao autobusom iz Kumanova preko Skoplja za Sarajevo, moja majka mi je kazala: 'Sine, uzmi vojnu knjižicu sa sobom. Može ti trebati.' Kao da je znala da će mi doista trebati. Negdje kod Rožaja bio je vojno-policijski punkt. Kontrolisali su sve putnike iz autobusa. Oni koji nisu služili vojni rok postrojeni su na jednu stranu. Ja pokažem vojnu knjižicu i puste me na drugu stranu.

Prije četiri godine bio sam ovdje u Sarajevu s Vehbijom ef. Efendićem. Pokušao sam naći ulicu i kuću gdje sam stanovao kao student. Čini mi se da se zvala Vahida Muminovića broj 9. Nismo je mogli naći. Kad neki dan došao, nakon 30 godina, ovdje u restoranu Konyali pitao sam za ovu ulicu. Rekli su mi da više ne postoji, da sada ima drugi naziv. I ja pješke dođem do nje. Sad je Harbina 9. Tri puta sam sanjao isto mjesto. Gazdarica se zvala Almasa. Muž joj bio Bajro. Bio je invalid. Ona je bila pokrivena. Imali su troje djece. Zvala su se: Behira, Lejla i Amir. Prije četiri godine sanjao sam da je Almasa-hanuma umrla i da sam ja pozvan na tevhid.

Tad sam rekao sebi da moram posjetiti tu kuću. Prije nekoliko dana pozvonio sam na vrata te kuće. Izašla je Behira. I ona je prilično ostarjela. Pitam je: Jesi li ti, Behira? Ona me upita otkud je znam. Rekoh joj da sam prije 30 godina stanovao u toj kući. Rekao sam joj da sam prije četiri godine sanjao Almasa-hanumu, ona mi je rekla da je baš te godine umrla njena mama. Bio je to vrlo emotivan susret. Ispričao sam joj da je njena majka brinula šta će s mojim knjigama. Ja sam joj rekao da ih, ako ih može nositi, da u vakuf, bez obzira na to gdje on bio. Bio sam i imam u džamiji u Harbini. Prije sedam dana od mog dolaska umro je Mujaga, mutevelija te džamije.”

Abdulkerim Sadiku je oženjen. Ima četiri sina: Amira, Adila, Zejda i Mervana. Dvojica su oženjeni. Od starijeg im unuke Elijasa i Semiha. Jedna snaha mu je iz Kumanova, magistrica je pedagogije, a druga je s Kosova, iz Đakovice.