Sarajevska Hagada najvrijedniji je eksponat u kolekciji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Od dana kada ju je sarajevska porodica Kohen prodala muzeju bila je meta lopova, tajnih agenata, okupatora. Preživjela je tri rata a spašena je od sigurnog uništenja najmanje dva puta.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, brzo nakon okupacije Sarajeva 1941. godine, nacisti su na popis vrijednosti koje žele, stavili i Hagadu. Tadašnji kustos Zemaljskog muzeja Derviš Korkut čija je porodica tokom rata spasila živote nekoliko Jevreja i tako zaradila status Pravednika, iz kase je uzeo Hagadu, odnio je van grada i sakrio u selu na Bjelašnici, u muslimanskoj kući pedesetak kilometara od Sarajeva. Po završetku rata je vraćena u Muzej.
U najvećoj je opasnosti bila 1992. godine, na početku opsade Sarajeva. Čuvana je u čeličnoj kasi Zemaljskog muzueja, no ta se zgrada, tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, našla na prvoj liniji fronta. Granatirana je i teško oštećena a brojni su eksponati neprocjenjive vrijednosti bili u opasnosti od uništenja.
„To su stvari koje ne zaboravljate dok ste živi. Bio je šesti juni, gorio je grad, pucalo se na sve strane. Čuo sam da je već neka vojska vršljala po Muzeju, pljačkala i strahovao sam šta će se desiti s eksponatima jer je zgrada na prvoj liniji. Razgovarao sam sa svojim kolegom Hasanom, on je radio kao preparator u Muzeju. Iako je postao otac tih dana, kazao mi je da će sa otići mnom da probamo spasiti ono što je nama bilo najvrjednije. A to su bili Hagada i artefakti bosanskih srednjevjekovnih kraljeva. Nikoga drugog iz Muzeja nisam mogao naći da mi pomogne. Otišli smo u MUP tražiti pomoć ali nam policija nije mogla dati pratnju jer su svi policajci bili na linijama odbrane. Ipak su nam odnekud dali tri policajca kao ispomoć. Nas petorica smo onda krenuli ka Muzeju“, sjeća se Enver Imamović, profesor emeritus sarajevskog Univerziteta, čovjek koji je spasio Hagadu.
Arheolog i historičar Enver Imamović (82) na katedri opće historije starog vijeka Filozofskog fakulteta u Sarajevu predavao je od 1968. godine. Bio je gostujući profesor na nekoliko svjetskih fakulteta, autor je petnaestak knjiga i desetina stručnih radova, uglavnom vezanih za historije Bosne i hercegovine.
Svjestan neprocjenjive vrijednosti Hagade, Imamović je odlučio riskirati svoj život kako bi spasio knjigu.
„Čekali smo dva sata u ulicama oko Muzeja da se nekako prebacimo do njega, pod mecima jer je bio na samoj liniji. Pitaju oni policajci je li zaista ta knjiga tako vrijedna da svi zbog nje glavu izgubimo, a ja im ne mogu opisati koliko je vrijedna. Onaj jedan onda opsuje i knjigu i muzej i kaže da krenemo pa šta nam Bog da. Kada smo se dokopali muzeja nismo znali gdje je Hagada. Pretpostavio sam da je u kancelariji direktora. Nismo je tu našli i onda smo odlučili pottražiti je u podrumu jer smo znali da su tu izmješteni vrijedni eksponati“, priča Imamović.
Kako je zgrada već bila teško oštećena od granatiranja, podrum je bio poplavljen jer je bio uništen sistem centralnog grijanja. Nije bilo struje i po mraku su, gazeći vodu, preturali po stvarima tražeći Hagadu.
„Preturamo po mraku, tražimo a ne znamo gdje da tražimo. I slučajno, u jednom kutu, nađemo austrougarsku kasu. Jedan je policajac pokušao da je otvori, nema šanse. Onda odlučimo da je razbijemo, Hasan odnekud donese kramp i čekiće. Lupamo, udaramo ali ništa se ne događa, samo kvarcni pijesak curi iz nje. Konačno, nekako je otvorimo kad unutra još jedna pregrada. U toj pregradi je bila kutija a u kutiji - Hagada. Grlili smo se i vikali u tom mraku, iako smo se tog dana tek upoznali sa policajcima. Nakon toga sam otišao pokupiti sve što je bilo vezano za bosanske kraljeve i tako, sa tim zavežljajima u rukama, krenuli smo ka gradu“, priča Imamović, dodajući kako im je trebalo sedam sati dokopaju knjige.
U sanduk su sa njom stavili i druge vrijedne arheološke materijale, unikate novca, zlatonakit star nekoliko stotina godina. Kada su došli u policiji, odlučili su Hagadu sakriti u trezor Centralne banke.
„Kada smo došli, momci koji su čuvali banku su nas potjerali ne vjerujući nam ko smo i šta želimo. Otišli smo nazad u MUP i tu je Hagada prenoćila, pod stražom na petom spratu. Sutradan smo je donijeli u trezor, napravili popis stvari i tu je sakrili. Bila je tu sve do juna 1995. kada su je, bez mog znanja, izvadili i izložili uprkos brojni opasnostima od granatiranja i krađe. Puno se pričalo u svijetu da je Hagada prodata da se kupi oružje i vlast je tako htjela demantirati sve te glasine pa je organizirala izložbu na jedno veče, pozvala strane novinare da je snime i nakon toga je opet vraćena u trezor.“
Imamović govori da su tokom rata do njega dolazili lažni novinari tvrdeći da snimaju dokumentani film o Hagadi, vršljali su zemljom razni agenti želeći da je ukradu no nisu je dali. Godinu dana nakon kraja opsade Sarajeva, 1997. godine, odlučili su da je restauriraju. UNESCO je tražio da Hagadu odnesu u London, Vatikan ili Pariz, da je tamo pregledaj i obnove no Imamović, koji je trada već bio imenovan za direktora Zemaljskog muzeja, iz straha da je više nikada ne vrate, nije to dopustio.
„Bosna je u ratu bila puna kriminalaca koji su pljačkali muzeje i umjetnine. Meni su dolazili i predstavljali se kao novinari ili humanitarni radnici i samo su pitali gdje je Hagada a ja im nikada nisama htio reći na kojem je mjestu čuvamo. Nakon rata su tražili da je pošaljemo na restauraciju u inozemstvo, jer je bila oštećena zbog vlage i loših uslova u kojima je čuvana. Nismo dali, zakonom smo zabranili njeno iznošenje iz Bosne. U Sarajevo su došli stručnjaci i restaurirali je i konzervirali. Nisam siguran, ali mislim da negdje postoji podatak da je ona procijenjena na 600 miliona eura, za nas je neprocjenjiva i nema tih novaca za koje bi je dali nekom drugom“, zaključuje priču o spasavanju Hagade čovjek koji je zbog tog hrabrog čina ostao upisan u historiju Bosne i hercegovine.
Jer je zbog njega Sarajevska hagada ostala u Sarajevu i do danas, zbog toga kako je nastala, čija je i kako je bila spašavana, predstavlja metaforu multietničke Bosne i Hercegovine.
