U našem malom mjestu sve je na kilometar, i prodavnica, i disko, i sala, i kino, i pošta, i život. To je i prednost i usud malih sredina. Za deset minuta došao sam do trafike, sada u obliku sebilja. Do nje je bila druga, limena konzerva, gotovo s istom ponudom. Ova druga, u vlasništvu „Opresinog“ distributivnog lanca, preferirala je Oslobođenje. Na sebilju, u dijelu police istaknutom na preferencijalnom mjestu, onom prvom do prozorčića, stajao je Dnevni avaz. Kupio sam sa sebilja Avaz, a iz „Opresine“ trafike Slobodnu Bosnu. Posljednje što sam kupio na ovoj trafici prije šest i više godina, u predvečerje rata, bili su crtani romani u izdanju „Lunov Magnus Stripa“ ili „Zlatne serije“. Sada je Slobodna Bosna bila štivo koje sam iščekivao. Stariji su mi govorili da to nije za moje godine. Donosile bi školske drugarice O.K. ili Teen magazin, no nisam ondje nalazio ništa interesantno. Gotovo po pravilu, o istim su događajima sasvim suprotna stajališta imali novinari u Avazu i Bosni. Pogledao sam naslovnice i prije nego ću ih otvoriti naišla je Dženita iz smjera autobuske stanice. Stao sam kao ukopan, mahnuo rukom tek toliko da me primijeti. Kazala je ćao i nastavila prema školi.

Rado bih krenuo za Dženitom, našao neki razlog, neku temu, možda kakvu recitaciju, možda bismo pričali o sedmoj umjetnosti, nešto što bi mi već palo na um, a da budem zabavan, da izmamim taj čarobni osmijeh, te smijalice što mi zaokupljaju misli.

Želio sam biti u njenoj blizini. Dženita je bila dnevna preokupacija, kako to da mi je promaklo da bi mogla naići iz smjera Jasena!? Ali badava, nisam imao vremena, moram svratiti u administrativnu zgradu „Stupčanice“, kod mame, usaglasiti spisak za kupovinu, pokupovati namirnice, potom se vratiti kući, spakovati knjige i stvari za tjelesni, a onda u školu. Ako budem imao sreće, vidjet ću Dženitu na pauzi! Možda!

„Ćao“, prenuo me glas moje školske drugarice Fuade. „Otkud tebe ’vako rano?“, upitah. „Nemoj mi reći da si zaboravio“, reče Fuada. Razrogačenih očiju, gledao sam prema njoj. „Hm...“,  odmahnula je rukom, „...ona moja kona glave će ti doć“, kao da me zadirkivala školska.

I dalje sam stajao razmišljajući šta sam to propustio. Fuada je vrtjela glavom. „Bolan, dramska. Predčas, ‘beže’“, sada je prasnula u smijeh. „Ah, da... potpuno sam to smetn’o s uma. Malo ću kasniti! Prenesi profesorici Mirsadi“, rekoh.

U dramskoj adaptaciji Hasanaginice imao sam epizodnu ulogu Hasanaginicinog brata bega Pintorovića. Dvije rečenice. Eksplozivne. Zvonke. One riječi što sijeku, što potresaju, što nam čuvaju begovske loze... Vježbao sam pred ogledalom. A kako uvježbati da budeš gord, da oko ne trepne, da glas bude opor, da se odapnu otrovne strijele a da ti opet, kao, bude svejedno? Hasanaginica! Toliko historije, toliko drame, toliko ljudskog, toliko toga za naučiti! Naš klasik, nešto što će više reći o nama nego cijeli tomovi projiciranih historijskih čitanki sa Zapada, s Istoka, iz Zagreba, iz Beograda, iz Beča, iz Berlina... Valjda je to osjetio i Goethe onog momenta kada ju je izdvojio iz niza epskih pjesama koji mu je ponudio Vuk Karadžić.

II

„Kuda, momče?“, upita me portir dok sam ulazio u administrativnu zgradu „Stupčanice“. „Do mame“, rekoh i već sam bio na stepenicama što su vodile na drugi sprat. Ušao sam u kancelariju. Dva stola, dvije stolice. Redovi registratora. Suada, mamina kolegica, odložila je dokumentaciju, spustila naočale crnog okvira, pogledala ka vratima, nasmija se i rekla: „Mama će ti brzo. Otišla je do Ćaze. Nego, kako si? Reci ti meni, dok nema mame, imaš li curu?“

Ušla je mama. „Dino, mašala, kako ti je lijep sin... Nije što je pred tobom...“, govorila je. Osjećao sam se neprijatno, crvenio u licu i želio izaći čim prije iz kancelarije. Znao sam, uvijek kada bi sreo nekoga od maminih kolega, slijedio je standardan set pitanja; kako škola, imaš li simpatiju, imaš li curu, pa onda red savjeta: provedi se dok si mlad, dobro uči, ništa bez škole, gledaj da odeš odavde... Trebao sam obaviti kupovinu, prvo do mesnice, potom u „Promet“ i čim prije doći na probu, makar zadnjih desetak minuta... Taman dok Harun, Hasanaga, kaže sve što je htio reći. Mati je dodala na papirić listu proizvoda koje je trebalo kupiti: kaladont, sir za sendviče, toaletni papir...

Izjurio sam iz zgrade skakući po tri stepenika. Zapeo sam za ulazna vrata, jedva se mimoišavši s čika Vahidom, šefom računovodstva. U toj gužvi, gotovo sudaru, stradao je Avaz. Razletjeli su se listovi na sve strane... Bilo je na podu i prednja strana u boji, i TV program, i sredina, zabavni sadržaji poput ukrštenica i horoskopa... Stajale su na podu i smrtovnice, sjećanja na umrle... Počeo sam ih skupljati. Vahid mi je pomogao. Dodao mi je dvije stranice što su bile ispale. Nesvjesno sam preletio preko sadržaja. Pisalo je „Konkurs za učenike II razreda srednjih škola... Open society foundations.“ Sjeo sam na stepenik i detaljno iščitao. Bilo je potrebno da si odličan učenik, da si drugi razred, dvije preporuke od profesora, znanje engleskog jezika – što će biti testirano naknadno. Program je nudio šestosedmični, polugodišnji i godišnji boravak na engleskom govornom području, u Sjedinjenim Američkim Državama ili Velikoj Britaniji. Bilo je potrebno napisati i esej.

III

„Pa dobro, i šta bi bio tvoj odgovor, zašto Amerika, a ne neka druga zemlja, zašto ne Velika Britanija?“, smiješila mi se Edita, komšinica, studentica završne godine francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, neko ko je jednako dobro govorio i engleski, nekadašnja uspješna gimnazijalka sarajevske Prve gimnazije.

Edita je bila kćerka vlasnika jedine olovske pekare „Paštrik“. A pekare su profitni centri! Uvijek će dobro raditi! Valjda je posljednje što će propasti biti mjesta na kojima se prave hljeb, kifle, peciva, pite... Nezavisno od društvenog poretka, od rata, postraća, imao više ili manje love, nekako je bilo gušt, ritual, nas školske djece iz Olova, još od najranije dobi, da kupujemo kifle kod „Paštrika“. Čudesne kifle. Najukusnije pecivo. Nigdje ih na dunjaluku nema takvih. Druga mjesta imaju najbolje ćevape, ovaj ili onaj kolač, janjetinu, meso pod sačem..., mi smo imali kifle, sto za koji se moglo sjesti, nasmiješeno lice tete Angeline – Editine mame, veliku panoramnu sliku sa stadiona Koševo na otvaranju 14. zimskih olimpijskih igara, dječiju graju iz grla školaraca što bi dolazili u vrijeme velikog odmora, iz srednje ili iz osnovne škole... Uvijek je bilo živo u pekari „Paštrik“. S Adom, Editinim bratom, sada sam dijelio svlačionicu, parket, ponekad klupu za rezervne igrače. Igrali smo košarku u KK „Stupčanica“.

„U Americi bih mogao sresti Angelinu Jolie“, odgovorih joj. „Daj, budi ozbiljan! Od ovoga ti zavisi hoće li uopće zaprimiti aplikaciju“, smijala se Edita. „Pa dobro, ako baš insistiraš, mogao bih upoznati i Juliju Roberts“, nastavljao sam.


Pekara "Paštrik" danas

„A sjećaš li se kada sam te pokupila biciklom? Lupio si glavom o tlo. Morali smo te posipati vodom. Tako sam se bila prepala“, govorila je Edita. Slegao sam ramenima. „Stvarno se ne sjećaš“, pitala je. I dalje se nisam mogao prisjetiti. „Bio mi je to najdramatičniji dan u životu do tada. Sva sam se tresla. Izgledalo je da se nećeš probuditi!“, i dalje je, s nekom dozom straha, kao da je to sve ponovo proživljavala, govorila o nesretnom sudaru.

„Dobro. Natuknice. Moraš napisati natuknice pa to proširiti, obrazložiti i eto, već si na pola puta da napišeš esej“, savjetovala me.

„A zašto si ti birala francuski?“, upitah.

„Kultura, romantika, književnost, historija, Pariz. O svemu bih od ovoga mogla napisati barem po pet stranica“, govorila je Edita. „Doista? A da, dodaš tom spisku: giljotina, masakr prilikom nasilnog preuzimanja vlasti u buržoazijskoj revoluciji, kolonijalizam, izrabljivanje afričkih nacija, postojanje geta u okolini Pariza i u većim urbanim centrima...“, rekoh, nekako naprečac, brzo, kao da je to oduvijek čekalo da bude kazano, navrh jezika stajala je  neka nakupljena doza ljutnje. U mojim očima, u mojoj duši, bila je diskrepancija, jedna ogromna provalija između projiciranih slike Francuza, kulture i svega što se promicalo pod kulturu i onoga što smo imali priliku vidjeti kroz francuske vojnike koji su služili u UN-ovoj misiji u Bosni i Hercegovini. „Uuuu, baš si oštar. Ne mogu ja to gledati tim lećama. Nije to u redu! Za danas dosta! Razmisli zašto Amerika, pa se vidimo sutra“, reče Edita. „U isto vrijeme“, upitah. „U isto vrijeme“, potvrdi Edita i dodatno klimnu glavom.