Moj pradedo Husein doživio je više od dvjesto Bajrama. Slavio ih je pod sultanom, ćesarom, kraljem, poglavnikom i maršalom. Rodio se 1860. godine u Sarajevu. Umro je 1959, kad je moj otac imao jedanaest godina. Zapamtio sam ga kroz babino sjećanje.

Kroz guste magle mog sjećanja na očevo sjećanje promaljaju fragmenti. Kad je, negdje s početka unukovog školovanja, u bukvaru ili čitanki ugledao veliku sliku Vuka Karadžića, pa mu rekao: “Ovo ti je, Kemo, najveći din-dušmanin.” Mnogo godina kasnije, ma koliko to bilo subjektivno, odlučio sam više vjerovati savremenicima – a moj pradedo jeste bio Vukov savremenik – nego historijskim čitankama.

Geografija pradedinog identiteta imala je četiri određujuće tačke. Prva je Bosna, kao golema pozornica na kojoj se odvijao njegov život u velikim historijskim mijenama. Punoljetstvo stječe u godini Okupacije, svojim očima ispraća posljednje osmanske askere s kojima nepovratno odlazi Istok. Gleda kako ulazi nova okupaciona sila, donoseći na svojim vojničkim čizmama drugu kulturu, običaje i zakone, da se, potom, ona dolazeća i ona što nije htjela ili nije imala kamo otići, tu pred njegovim očima u sljedeća četiri desetljeća prepliću i naduravaju. Stariji je od mene današnjeg tri godine kad je u Bosnu stigao Veliki rat, a na samom je pragu svoje sedme decenije u trenutku stvaranja Jugoslavije. Drugi svjetski rat, Nijemce i NDH dočekuje kao starac od 80 godina. I Bog sami zna šta je tad u njegovoj glavi i šta će biti za koju godinu poslije, kad se nad razvalinama rata rodila nova Jugoslavija, u kojoj će živjeti još četrnaest godina.

Druga temeljna tačka gradnje njegova identiteta jeste Sarajevo. Grad u kojem se rađa, odrasta, živi i umire. U krugu od jednog stoljeća. U krugu od nekoliko kilometara. Svjedok je kako se iz kasabe smještene u marginama carstva na izdisaju Sarajevo arhitektonski pretvara u srednjoevropsku provinciju još jednog carstva na umoru. Pred njegovim očima događa se elektrifikacija, kreću tramvaji, mijenja se način odijevanja i mjerenja vremena, mijenja se pismo, mijenjaju se službeni jezici, vladari, uniforme… Koliko li se samo različitih bajraka zavihorilo po vratničkim kulama u njegovom vijeku…

Sve se u tom Sarajevu mijenja – temeljito, radikalno, neočekivano i neželjeno. Osim mahala. U njima tada još živi učahureni dio minulog vremena. Stoga je Vratnik – subkulturalni prostor koji živi svoj postosmanski i postorijentalni život paralelno sa Sarajevom – treće temeljno identitarno ishodište pradede Huseina. On će desetljećima, skoro do samog kraja života, svakodnevno silaziti s Vratnika u Čaršiju, koja je tada svojevrsni trg susreta dviju kultura, one mahalsko-orijentalne i one haustorske, zapadne, švapske, koje supostoje i stidljivo se prožimaju. S njim će posljednjih pradedinih godina silaziti i njegov unuk, moj otac. Da nosi sepet u koji će mu dedo stavljati ono što kupi na pijaci jer ga sam više nije mogao uspinjati na Vratnik.

Četvrta temeljna odrednica njegovog identiteta jeste Porčina džamija na Vratniku, gdje bezmalo cijelo jedno stoljeće po pet puta na dan pada na sedždu. Od njega su krajem pedesetih godina 20. stoljeća tu stariji samo munara i zidovi, a možda ni oni nisu, možda su ih kakav požar i renoviranje u međuvremenu natjerali na podmlađivanje, kao što je to uradio koje stoljeće ranije Eugen Savojski spalivši gotovo sve sarajevske džamije, pa i ovu Porčinu. Jedini kontinuitet među kulturološkim revolucijama i ratovima kojima je cijelo jedno stoljeće pradedo svjedočio bili su ta džamija i njegova molitva u njoj.

Najstarija sjećanja moga oca bila su vezana za Porčinu džamiju. Ondje je kao dječak počeo mujeziniti. Gore, s munare s koje je njegov dedo cijelo jedno stoljeće slušao ezan, on je sada pozivao vjernike na namaz.

Kad su Vratničani sedamdesetih i osamdesetih počeli u većem broju seliti u nova naselja, od Otoke preko Alipašinog Polja do Dobrinje, nisu prestajali odlaziti na teravije i bajram-namaze u mahalu, u “svoju” džamiju. Pri čemu se to “svoja” s vremenom počelo odnositi na babinu, odnosno dedinu džamiju. Odlazak u tu “svoju” džamiju postao je dio tradicije, posljednja spona s prošlim životima i pređašnjim generacijama.

U novom ateiziranom svijetu džamija je za mnoge prestajala biti mjesto molitve, osim možda za Bajram, ali time nije prestajala biti dio identiteta. Mnogi Bošnjaci to nisu ni bili kadri osvijestiti, ali jesu zato Srbi, pa su do temelja ravnali stotine džamija gdje god su to mogli u prethodnom ratu, uključujući i one u koje vjernici više nisu ulazili. Smatrali su da nema ni Bosne ondje gdje nema džamije. Džamija za njih više nije bila molitveni prostor, već identitarna razdjelnica, označitelj Drugosti. Džamija je za njih postala i država, i narod, i vjera; ona im je simbolizirala i Bosnu koju nisu željeli, i narod nad kojim će izvršiti genocid i vjeru koju je trebalo konačno iskorijeniti u zamišljenom velikosrpskom svijetu.

Iako skoro devedeset godina mlađi od svog dede, sve do polaska u srednju školu moj otac imao je gotovo jednaku identitarnu geografiju: Bosna, Sarajevo, Vratnik, Porčina džamija. Poslije će se ona širiti i po Sarajevu i drugdje po bivšoj državi i izvan njezinih granica s posljednjom tačkom obilježenom bašlukom na kojem stoji da je umro kao hadžija.

Otkako znam za Bajrame, sa svojim sam dedom Salkom, sve do njegove smrti 1990. godine, na bajram-namaze odlazio u Bijelu džamiju na Vratniku. Od mojih stotinu Bajrama većina je klanjana ondje. Iz nje smo se otac i ja s bajram-namaza u aprilu 1992. godine spustili s Vratnika u dolazeći rat. Nakon Agresije nastavio sam zajedno s ocem ići u Bijelu džamiju za Bajram barem još desetak godina.

Geografski prostor u kojem sam stjecao identitet u djetinjstvu drukčiji je od pradedinog, dedinog i babinog jer je Vratnik kod mene bio proširen Alifakovcem, bilo je u njemu tada više Jugoslavije, a manje Bosne, a u Porčinu džamiju jedva da sam ušao nekoliko puta. S godinama će se ta geografija proširiti na brojne druge toponime i ko zna gdje će na koncu završiti. Ali svoje obrise dobila je kroz obiteljsku tradiciju, kroz one četiri tačke na kojima je počivao pradedin identitet.

Ne znam šta me je nagnalo da to činim, ali kao dijete sam uvijek brojao džamije. Gdje god bismo se vozili – do Jadrana ili prema Italiji – ja sam brojao džamije. Jednu za drugom, od Ilidže do Višića, od Hrasnog do Izačića. One su mapirale put i crtale moje identitarne granice. Nisam to tada mogao spoznati – tek mi je velikosrpska agresija to osvijestila – ali sam očigledno nekako osjećao da je tako.

Pola godine prije nego što će preseliti, otac mi je ostavio tri stvari u amanet, da ih učinim kad ode s Ovog svijeta. Dvije sam ispunio, treću nisam uspio – da bude ukopan u haremu Porčine džamije.