Izraelski genocid nad Palestincima Gaze traje duže od 12 mjeseci. Izrael na najbrutalniji način, bombardiranjem razornim američkim bombama, uz blagoslov Washingtona i američkih evropskih saveznika, do danas je ubio više od 43.000 Palestinaca u Gazi (od toga 18.000 djece). Broj ubijenih mnogo je veći od zvanične statistike (brojni se vode kao nestali i zatrpani su u ruševinama razorene Gaze). Međunarodni sud pravde (ICJ) upozorio je Izrael insistirajući na tome da se zaustavi genocid. Eksterminacija Palestinaca planski je cilj ekstremističkog režima u Tel Avivu u znak odmazde zbog pružanja podrške Pokretu otpora.

Iako su izraelske okupacione snage eliminirale glavne vođe Hamasa, nisu postigli proklamirane vojne ciljeve: uništenje Hamasa (vojne formacije, političke organizacije i administrativne uprave u Gazi), neutralizaciju oružanog otpora, povratak otetih izraelskih talaca i instaliranje nove palestinske administracije u Gazi koja će biti potpuno podređena Izraelu. Netanyahuov režim Palestinskoj upravi vjerovatno neće dozvoliti da ima političku i administrativnu ulogu u Gazi. Izrael preferira provizornu administraciju pod supervizijom nekih arapskih država bliskih Izraelu.

Međutim, stvarni cilj o kojem izraelski režim ne govori javno zapravo je skrivena namjera direktne izraelske okupacije (u početku na sjeveru pojasa) kao početna faza etničkog čišćenja i egzodusa Palestinaca u Egipat ili druge zemlje. Ono što posebno zabrinjava jeste koordinirana izraelsko-američka politika da se u Gazi formiraju koncentracioni logori koje arhitekti eksterminacije eufemistički nazivaju (bubble safety zones). U tu svrhu angažirani su privatni američki i izraelski sigurnosni kontraktori da vrše provjere i odvajanje civila od boraca Hamasa.

Dan Cohen izvijestio je da je Bidenova administracija odobrila raspoređivanje 1.000 privatnih plaćenika obučenih od CIA-e kao dio zajedničkog američko-izraelskog plana da se apokaliptični ruševine Gaze pretvore u high-tech distopiju, fenomen apsolutne kontrole i nadzora o kojem su nekoć teoretizirali evropski filozofi Jeremy Bentham, a u novije vrijeme Michel Foucalt.

Pomoćnica američkog državnog sekretara za Bliski istok nedavno je predložila plan za Gazu koji, nakon prekida vatre, uključuje centralnu ulogu Abu Dhabija. Barbara Leaf je s tom namjerom boravila na Okupiranoj obali, ali je šef Palestinske uprave Mahmoud Abbas nije primio. Abbas je odbio i prijedlog Abu Dhabija, insistirajući da Gaza treba biti isključivo pod ingerencijama Palestinske uprave kao dio jedinstvenog suverenog političkog prostora Palestine.

Osim Hamasa, čije je vojno krilo Al-Qassam (vojna formacija nazvana po Izzuddinu Al-Qassamu, imamu kojeg su britanske kolonijalne vlasti ubile 1936. godine zbog pružanja oružanog otpora Britancima, koji su činili zločine nad narodom Palestine), otpor Izraelu pružaju Islamski džihad, manja sunitska oružana formacija, kao i neke palestinske oružane grupe na području okupirane Zapadne obale koje se bore protiv izraelskog okupatora i ekstremističkih jevrejskih doseljenika (settlers). Doseljenicima je ministar sigurnosti Izraela Itamar Ben-Gvir podijelio 70.000 automatskih pušaka i transformirao ih u oružanu paravojnu miliciju, a izraelska vojska koristi ih kao instrument za lakše provođenje (nove nakbe) terora i etničkog čišćenja u cilju eliminacije Palestinaca s okupirane Zapadne obale.

Žalosno je da u represiji nad Palestincima izraelskim snagama indirektno pomaže i Palestinska uprava (PA), čije sigurnosne snage sankcioniraju oružani otpor vlastitih građana. Izraelski režim više od tri decenije okreće Palestince jedne protiv drugih kako bi oslabio njihovo zajedničko političko djelovanje. Izraelski parlament nedavno je izglasao da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti postojanje države Palestine na okupiranim teritorijama nad kojim ima suverenitet, iako je to u suprotnosti s međunarodnim pravom i preuzetim obavezama u okviru Oslo procesa iz 1993. godine. Okupirana Zapadna obala sve više postaje nova Gaza jer se okupacijska koristi brutalnom silom kako bi ugušila oružani otpor, upotrebljavajući teško oruđe, a u novije vrijeme i avijaciju.

Od proglašenja Izraela 1948. godine i progona više od 750.000 Palestinaca poznatog kao Nakba (katastrofa), Palestinci su postali prognanici u vlastitoj zemlji, a milioni ih se danas nalaze raseljeni u susjednim zemljama, najviše u Libanu, Siriji i Jordanu. Oni su u Gazi decenijama bili ograđeni žicom i prisiljeni da žive na malom skučenom prostoru koji Ilan Pappe iz plejade novih izraelskih revizionističkih historičara naziva najvećim logorom pod otvorenim nebom. Rashid Khalidi, poznati američki historičar Palestine porijeklom iz Jerusalema drži da Gaza možda nije bila koncentracioni logor nacističkog tipa, ali je sigurno ličila na varšavski geto u vrijeme nacističke okupacije Evrope.

Nakon 2006. godine, kada su na Palestinskim okupiranim teritorijama održani prvi demokratski izbori, Hamas je pobijedio i bio je spreman dijeliti političku vlast s Fatahom, sekularnom frakcijom koja dominira PLO-om (koliko se to uopće može smatrati vlašću s obzirom na život pod okupacijom). Hamasu nije dozvoljeno da preuzme rukovodeću ulogu u Palestinskoj upravi usljed međupalestinskog sukoba insceniranog od Izraela i SAD-a. Hamas je ipak uspio preuzeti upravu nad Gazom unatoč pokušajima neprijatelja da to spriječe.

Nakon što je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom, Izrael uvodi potpunu blokadu ove enklave i njene stanovnike podvrgava nemogućim uvjetima života. Pored administracije Gazom, Hamas je, periodično lansirajući primitivne i slabo učinkovite rakete na Izrael, u više navrata pokušavao promijeniti nepodnošljivi položaj stanovnika Gaze (status quo) pritiskom na okupacionu silu kako bi Palestinsko pitanje vratio u središte svjetske pažnje. Izrael bi na napade Hamasa reagirao primjenom brutalne sile u znak odmazde, ubijanjem civila i razaranjem infrastrukture. Hamas bi u pregovorima o prekidu vatre i nenapadanju ponekad uspijevao ostvariti neke manje ustupke. Važnu posredničku ulogu obično je imao Katar, koji je kao sponzor Hamasa imao komunikaciju s obje strane, a snosio je i finansijski teret rekonstrukcije Gaze.

Ovaj višedecenijski odnos Hamasa i Izraela, koji Tareq Baconi, palestinski ekspert za Gazu i Hamas, naziva “ekvilibrijumom nasilja”, važio je kao modus vivendi koji je odgovarao Izraelu jer je Tel Aviv na taj način upravljao konfliktom, držeći 2,3 miliona Palestinaca Gaze pod opsadom i u izolaciji, a napade Hamasa iskorištavao je da pokaže svijetu kako je Hamas “militantna teroristička organizacija” koja ne zaslužuje mjesto za pregovaračkim stolom.

Izrael je periodično koristio silu u obliku Dahiye doktrine, ako bi Hamas “prešao nedozvoljenu crvenu liniju” Izraela, periodično bombardirajući Gazu, nazivajući svoje kampanje bombardiranja civila košenjem trave (mowing the lawn). Zbog postojanja dugogodišnjeg prešutnog sporazuma između Hamasa i izraelskih vlasti, po kojem je Hamas proteklih nekoliko godina uspijevao ublažiti neke aspekte blokade, u Izraelu je prevladavalo opće uvjerenje da Hamas ne samo da nema kapaciteta za izvođenje ozbiljnijih vojnih akcija unutar Izraela već da za to nije imao ni volje, jer je procijenio da to nije bilo u interesu Hamasa, upravo zbog postojanja ekvilibrijuma nasilja između okupatora i okupiranih.

Ipak, 7. oktobra 2023. godine Hamas je izveo neočekivani i nezamislivi napad na Izrael nakon kojeg su uslijedili izraelska odmazda, genocid i destrukcija koja traje i danas. Iako je Hamas pokušao promijeniti status quo (ekvilibrijum nasilja)‚ Izrael je ovaj napad iskoristio kao izgovor za totalnu kampanju genocida i poravnavanja računa ne samo s Hamasom već i s pokretom otpora u široj regiji, bombardiranjem Libana i targetiranjem vodećih ličnosti i simbola otpora, uključujući većinu lidera Hezbollaha.

Jahja Sinvar, lider Hamasa i arhitekt vojne akcije Potop Al-Aqsa izvršene 7. oktobra 2023. godine, ranije je uspio isposlovati otvaranje graničnog prijelaza Refah s Egiptom, povećati koncesije i broj dozvola za prelazak radnika iz Gaze u Izrael radi zaposlenja, a unaprijedio je i odnose Hamasa s Egiptom, Hezbollahom, Iranom i Sirijom, koji su bili narušeni tokom rata u Siriji.

Sinvar je za to vrijeme u strogoj tajnosti temeljito planirao vojnu akciju čije je operativne detalje tajio čak i od najbližih saveznika, Hezbollaha i Irana. Vođe Hamasa smatrali su da je status quo u Gazi postao neodrživ, jer ne samo da nije vodio ka ostvarenju palestinskih ciljeva već je prijetio da palestinsko pitanje bude potpuno zanemareno i zaboravljeno usljed agresivne izraelsko-američke kampanje normalizacije odnosa s arapskim monarhijama pod parolom tzv. Abramskog sporazuma, zanemarujući pravedno rješenje Palestinskog pitanja. Hamas se, stoga, odlučio na dramatičan, iako riskantan potez, koji je zadao težak udarac okupacionoj vlasti, čime je također srušio mit o Izraelu kao nedodirljivoj vojnoj, tehnološkoj i obavještajnoj sili, koja je demonstracijom vojne moći i utjerivanjem straha pokušala nametnuti hegemonističku dominaciju nad daleko većim i bogatijim arapskim državama regije.

Izrael je bio na putu zaokruženja svojih regionalnih ciljeva, koje je želio krunisati tzv. normalizacijom sa Saudijskom Arabijom, što bi Rijad zauzvrat iskoristio da uz podršku Izraela osigura koncesije od Washingtona u cilju stabilizacije sigurnosti, a radi postizanja svog ekonomskog plana nazvanog Vizija 2030. Saudijci su od Amerikanaca tražili jasno definiran ugovor o odbrambenom savezu, pravo na razvoj civilnog nuklearnog programa, finalizaciju Oslo procesa i proglašenje i priznanje države Palestine. Ovo posljednje bio je glavni kamen spoticanja.

Hamas nije dopuštao ostvarenje spomenutih izraelskih i arapskih ciljeva konzervativnih monarhija bez realizacije palestinske suverene države. Vojna akcija Hamasa – koja je također srušila ili makar odgodila izgradnju Indijsko-bliskoistočno-evropskog trgovinskog koridora (IMEC), od Indije preko arapskog poluotoka, Izraela do Grčke i ostatka Evrope – izazvala je gnjev i genocidnu odmazdu Izraela. Također je ponovo pozicionirala zaboravljeno palestinsko pitanje u središte globalne politike i svjetske pažnje.

Bez obzira na disproporcijalnu odmazdu Izraela, genocid, razaranje Gaze i odsustvo primirja i političkog rješenja, analitičari vjeruju da povratka na raniji ekvilibrijum nasilja više neće biti, jer je sukob nakon 7. oktobra 2023. poprimio potpuno novu dimenziju čiju trajektoriju i konačni ishod niko sa sigurnošću danas ne može predvidjeti, posebno nakon izraelske agresije na Liban i direktnih međusobnih udara Izraela na Iran i Irana na Izrael, kojima Izrael očajno pokušava uvući Ameriku u direktan oružani sukob s Iranom u cilju eliminacije jedine izraelske geopolitičke i vojne konkurencije za primat u zapadnoj Aziji, nad kojom Izrael želi uspostaviti hegemoniju u ime američke globalne supremacije.

Arapske i druge muslimanske zemlje regije, prvenstveno Iran i Turska, otvoreno podržavaju Hamas i ne smatraju Palestinski islamski pokret otpora terorističkim, što je svakako u koliziji sa zapadnim zemljama, koje većinski bezrezervno podržavaju izraelski genocid. Predsjednik Erdogan sve vrijeme genocida u Gazi najglasniji je muslimanski lider koji se retorički otvoreno svrstao na stranu Hamasa. Turska podupire i rad Međunarodnog suda pravde (ICJ) u procesuiranju tužbe Južne Afrike protiv Izraela, dok izraelskog lidera Netanyahua naziva ratnim zločincem. Turska humanitarno i diplomatski aktivno radi na planu pomaganja Palestincima Gaze.

Što se tiče diplomatskog pritiska na Izrael, Turska aktivno djeluje kroz međunarodne institucije, posebno UN. Turska je također najavila uvođenje trgovinskog bojkota protiv Izraela, a diplomatske je odnose reducirala na nisku razinu. Pozivi upućeni Ankari da blokira protok nafte i plina Izraelu iz Azerbejdžana za sada nisu realistični jer se ne radi o turskom plinu. Osim toga, Ankara nije ni vlasnik plinovoda kojim upravljaju strani investitori, prije svega “British Petroleum”. Kao jedina pravna osnova koju bi Ankara mogla iskoristiti za drastičnije poteze presijecanja dotoka energenata u Izrael iz Azerbejdžana mogla bi poslužiti odluka ICJ-a protiv Izraela, ali bi Ankara neminovno bila izložena ogromnim penalima koje turska ekonomija vjerovatno ne bi izdržala. Osim toga, nedavni teroristički napad na vojnu industriju u Turskoj indikativan je primjer ranjivosti Turske u slučaju povlačenja drastičnijih poteza protiv Izraela koji gaji bliske odnose sa separatističkim Kurdima u Siriji i Iraku.

Jedan od boljih poznavalaca Bliskog istoka, umirovljeni američki ambasador Ryan Crocker bio je posve iskren kada je kazao da uprkos javnoj podršci palestinskim pravima, gotovo sve arapske države na Palestince već duže vrijeme gledaju s “nelagodom i gnušanjem”. Krokera je bivši američki predsjednik Georgea W. Bush nazvao “američkim Lorensom od Arabije” dodijelivši mu predsjedničku medalju slobode. Crocker je proveo nekoliko decenija zastupajući američke interese u arapskom svijetu, služeći kao ambasador u Libanu, Siriji, Iraku, Kuvajtu, Afganistanu i Pakistanu. Izbliza je posmatrao kako se palestinska borba razvijala od gerilskog pokreta PLO-a, preko neuspješne diplomatske borbe tokom Oslo procesa.

Rashid Khalidi je Oslo proces označio kao veliku izraelsku i američku prevaru Palestinaca jer Izrael nikad nije ni namjeravao ispuniti svoje obaveze. Čak je i ubijeni izraelski premijer Yitzhak Rabin kazao da Palestinci mogu dobiti neku vrstu autonomije (manje od države), jer Izrael mora imati suverenitet nad cijelim područjem historijske Palestine. Sljedbenici ekstremističke ideologije Meira Kahane (kahanizam) čiji su pripadnici ubili Rabina, danas su u vrhu izraelskog režima, a jedan od njih, Ben Gvir, ministar je sigurnosti. Stoga je, kako tvrdi Khalidi, koji je savjetovao palestinske pregovarače, Oslo proces prevara, a ne stvarni mirovni proces. To je prevara čiji su posrednici bili predstavnici američke administracije, od onih ranijih u vrijeme Kissingera pa sve do posljednje prije petnaest godina kad je došlo do prekida pregovora, ali i danas kada interese Washingtona na Bliskom istoku predstavljaju neokonzervativni diplomatski i vojni aparatčici Amos Hockstein i Bret McGirk, američki dužnosnici koji rade u ime Izraela, a ne Amerike. Hockstein, državljanin Izraela koji je služio u izraelskoj vojsci (IDF), danas pokušava Izraelu otvoriti vrata i legitimizirati potpunu kontrolu i promjenu vlasti Libana koju želi instalirati kako bi služila izraelskim ciljevima i interesima.

Ovi postupci američke administracije ne mogu dovesti do mira jer su se stavili na stranu izraelske ekspanzionističke politike i projekta genocida u Palestini i Libanu. Da paradoks bude veći, Palestincima i Libancima spočitava se kao grijeh to što su za saveznike odabrali Iran, Siriju i Irak, odnosno snage osovine otpora Izraelu koje Iran podržava. Odgovor na ovaj licemjerni paradoks američke i zapadne politike najbolje je ponudila indijska spisateljica Arundhati Roy kad je nedavno, na ceremoniji dodjele nagrade za književnost u Londonu, u svom govoru kazala:

“Odbijam da igram igru ​​osude (Hamasa). Dozvolite mi da budem jasna, nemam pravo da potlačenom narodu pridikujem na koji način treba da se odupre svom tlačitelju, a kamoli da mu sugeriram koga da bira za saveznika.”

Očajničku borbu Palestinaca za opstanak sve vrijeme prati mukla tišine i pasivnosti arapskih režima koji, iako su to mogli, nisu našli načina da izvrše diplomatski i ekonomski pritisak na Izrael za koncesije koje su dali Izraelu u procesu normalizacije odnosa, kako bi pomogli da se izraelska okupacija privede kraju, a da Palestinci dobiju svoju državu na koju imaju pravo.

Zapanjujući je nedostatak reakcije ili bilo kakvog združenog odgovora arapskih država na genocid Izraela u Gazi i pokušaje okupacije južnog Libana. Saudijska Arabija i dalje drži otvorenu mogućnost za normalizaciju odnosa s Izraelom. Ujedinjeni Arapski Emirati, Maroko i Bahrein nisu povukli ni ambasadore iz Izraela. Jordan je to učinio, ali budući da je polovica populacije Jordana palestinskog porijekla, Jordan bi se mogao lahko zapaliti ako se genocid u Gazi nastavi.

Netanyahu odbija bilo kakvu mogućnost uspostave palestinske države, nastavlja agresiju u Libanu i koristi priliku da uvuče SAD u otvoreni rat s Iranom, koji je u dva navrata izvršio balističke napade na Izrael koristeći međunarodno pravo na samoodbranu.

Za razliku od Egipta i nekolicine arapskih monarhija koje su normalizirale odnose s Izraelom, Iran je jedina muslimanska sila koja javno oružano podržava borbu palestinskog naroda za slobodu. U tu svrhu podupire oružane akcije i koordinira osovinom otpora nedržavnih aktera, koji se asimetričnim akcijama odupiru izraelskim ekspanzionističkim pohodima na Gazu, kao i na susjedne arapske zemlje, te je proteklih mjeseci dva puta direktno izvršio raketne udare na Izrael.

Monarhijski arapski režimi ne samo da su vojno nesposobni, već su također ucijenjeni vazali i klijenti SAD-a i zapadne politike i nemaju kapacitet suprotstaviti se Izraelu. Egiptu i Jordanu ruke su vezane mirovnim sporazumom i ovisnošću o američkoj pomoći u milijardama dolara. Osim toga, tradicionalni arapski režimi, posebno Sirija, kao ranije Irak, nikad se nisu oporavili od učestalih poniženja i poraza koje su doživjeli od Izraela.

Nakon što su njihove regularne vojske više puta pretrpjele poraz od Izraela, izgubivši pritom svaki rat i teritorij (1948, 1956, 1967. i 1973), arapske zemlje izgubile su i apetit za vojnu konfrontaciju s Izraelom, shvativši da se ne mogu nositi sa silom iza koje stoje SAD i evropski saveznici. Kao rezultat američke shuttle diplomatije na Bliskom istoku, kojom je u kritičnom periodu rukovodio Henry Kissinger, čiji je primarni zadatak bio da ostvari ne samo sigurnost već i primarnu poziciju Izraela u regiji, dva izraelska susjeda potpisala su mirovne sporazume s Izraelom – prvo Egipat 1979. a kasnije i Jordan 1994. godine.

U međuvremenu, palestinski nacionalni pokret, kojim je rukovodio PLO, samostalno je iz susjednih zemalja nastavio voditi gerilsku borbu za oslobođenje Palestine. U toj borbi Palestinci su došli u sukob s nekolicinom arapskih država u kojim su boravili. U Jordanu je 1970. godine došlo do velikog oružanog sukoba PLO-a s jordanskom vojskom. Palestinska pobuna je ugušena, a tri hiljade palestinskih boraca (fedayeen) je ubijeno. Jordanskim snagama komandovao je pakistanski brigadir Zia-ul-Haqq, koji će kasnije postati šef pakistanske vojske, a zatim i predsjednik Pakistana (vjerovatno nagrađen od zapadnih sila za gušenje palestinske pobune u Jordanu kojom je osigurana vlast Hašemitske monarhije). Ovaj tragični događaj, poznat kao Crni septembar, svjedoči o nervozi i strahu ove arapske monarhije od palestinskog pokreta otpora, kako od njegovih ljevičarskih frakcija tako i od islamističkih opcija. Jordansko dopuštanje Izraelu (jedina arapska zemlja koja je to učinila) da koristi zračni prostor za prvi veliki direktni zračni napad na Iran izveden 26. oktobra 2024. godine potvrđuje kontinuitet ove monarhije u njenoj servilnosti prema Izraelu. Jordan je time potvrdio da nema stvarne suverenosti i brige za Palestinom, već da je riječ o državi klijentu i vazalu Izraela, koja, da paradoks bude veći, ima ingerencije da administrira islamskim vjerskim mjestima i administrativnim aspektima hodočašća u Jerusalemu.

Nakon protjerivanja PLO-a iz Jordana Palestinci su se i u Libanu suočili s animozitetom nekih lokalnih snaga, koje su ih doživljavale kao remetilački faktor i kao provokatore koji izazivaju bijes i odmazdu Izraela. Za vrijeme građanskoga rata u Libanu (1975–1990), pored brojnih unutrašnjih obračuna i vanjskog uplitanja, fenomen poznat kao rat izbjegličkih kampova odražava još jedan arapski antagonistički odnos prema PLO-u i palestinskoj izbjegličkoj zajednici koju država Libanon nije mogla kontrolirati, a koja je bila posebno autonomna na jugu Libana.

To je Izrael iskoristio kao izgovor za invaziju Libana 1982. godine. Arapske zemlje, koje su prije osnivanja autonomnog palestinskog predstavnika PLO upravljale politikom otpora u ime Palestinaca, nastojale su kontrolirati narativ i politiku palestinskog pitanja. Ni danas se neke arapske zemlje nisu odrekle prava da diktiraju Palestincima kako će se odnositi prema okupaciji i koja će ih politička opcija zastupati. Većina arapskih zemalja (Katar je izuzetak) imaju poseban animozitet prema Hamasu, kao islamskom pokretu otpora, iz ideoloških razloga. Neke moćne i utjecajne arapske države, od kojih muslimani u svijetu naivno očekuju da pomognu Palestincima i narodu Libana, zapravo, imaju zajednički interes s izraelskim režimom u slabljenju i uništenju Hamasa, glavnog nosioca otpora u Palestini, kao i Hezbollahu u Libanu, smatrajući ih iranskim proksijima pomoću kojih Iran održava svoju prvu liniju odbrane (forward defense) od izraelske prijetnje, što Izrael smatra vatrenim obručem koji želi razbiti.

Kao opravdanje, pozivaju se na Arapsku mirovnu inicijativu (API) za Palestinu poznatu kao Saudijska inicijativa 2002. (kralja Abdullaha) i mirovni sporazum iz Taifa 1989. godine kojim je okončan građanski rat u Libanu. Usljed izraelske arogancije, ekspanzionizma i agresije API, kojem su se zbog nekih detalja usprotivili Liban i Sirija na samitu u Bejrutu 2002. godine, više od dvije decenije ostaje mrtvo slovo na papiru. Saudijska Arabija, pak, insistira na primjeni ove inicijative kao uvjetu za normalizaciju odnosa s Izraelom, dok su druge arapske monarhije pristale na diktat Izraela vjerujući da je to u interesu zaštite njihovih uskih nacionalnih interesa (opstanka režima i šanse za modernizaciju društva i ekonomije uz pomoć Izraela kao posrednika u osiguranju blagonaklonosti Washingtona na koji Izrael ima enormno veliki utjecaj). Izrael kroz normalizaciju odnosa želi izaći iz izolacije i osigurati ne samo finansijsku korist već i stratešku prednost, približavajući se Iranu kako bi ga okružio (containment), smatrajući ovu zemlju najvećom preprekom potpunoj dominaciji nad bogatim resursima arapskih zemalja koje želi kontrolirati.

Stoga su za Izrael posebno vrijedni odnosi s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Azerbejdžanom, ali i Bahreinom, a bliske veze s Marokom Izraelu osiguravaju kontrolu resursa fosfata u Zapadnoj Sahari i mogućnost pritiska na Alžir kao jednu od rijetkih suverenih arapskih država koje podržavaju borbu Palestinaca za slobodu i pravo na vlastitu državu a koju zapadne sile nisu uspjele podjarmiti.

Izraelski režim i njegovi zaštitnici na Zapadu, prije svega Sjedinjene Američke Države, ne žele prihvatiti da je primarni uzrok sukoba i nestabilnosti na Bliskom istoku u toku proteklih sedam decenija izraelska kolonijalna okupacija i politika ekspanzionizma i dominacije, a to savršeno odgovara zapadnim silama kako bi opravdale svoje vojno prisustvo, naoružavanje Izraela radi kontrole arapskih energetskih resursa i provođenja politike okruženja Irana, kao jedine ozbiljne prepreke zapadnoj i izraelskoj hegemoniji u zapadnoj Aziji. Zato je američka politika decenijama nastojala destabilizirati ovo područje proizvodnjom regionalnih ratova i međumuslimanskih sukoba, radi prodaje oružja, eksploatacije i kontrole jeftinih energenata, boreći se protiv svih ideologija i antizapadnih pokreta (arapskog nacionalizma, socijalizma, islamizma) koji su se suprotstavljali i koji se danas odupiru američkom hegemonizmu i izraelskoj okupaciji i ekspanzionizmu.

Palestinsko pitanje ostaje centralno moralno, političko, humanitarno i filozofsko pitanje čovječanstva. Njegovo rješavanje odredit će i sudbinu Zapadne Azije. Sve ostalo samo je “teatralni američki makromilitarizam”, kako je američke ratove u islamskom svijetu nazvao francuski jevrejski demograf i akademik Emanuel Todd u svojoj studiji After the Empire (Nakon imperije). Budući da Zapad i Izrael jedino poznaju i vrednuju brutalnu silu, ideja o nuklearno naoružanom Iranu možda je najbolji put za uspostavu ekvilibrijuma sile koji će dovesti do balansa snaga i mira na Bliskom istoku.

Ovu je ideju 2012. godine sugerirao Kenneth Waltz, jedan od najpoznatijih teoretičara realizma u međunarodnim odnosima, u eseju Why Iran Should Get the Bomb, objavljenom u časopisu Foreign Affairs. Budući da Izrael ne poštuje međunarodno pravo i ne ponaša se prema pravilima koje važe za sve ostale članice UN-a, danas su se vjerovatno ispunili uvjeti za ideju profesora Waltza da ona postane stvarnost, bez obzira na fetvu iranskog vrhovnog vođe ajatollaha Alija Khameneija o zabrani oružja za masovno uništavanje u islamu, na kojem Iran s pravom insistira.

Na kraju krajeva, nuklearno oružje postaje pogubno samo ako se upotrijebi. Ipak, posjedovanje nuklearnog oružja jedini je ultimativni sistem odvraćanja (deterrence) od agresije kad se ostali instrumenti pokažu nedovoljnim, posebno ako postoji neprijateljska prijetnja destrukcijom poretka jedne države. Zato se danas u nekim strateškim krugovima u Iranu ozbiljno razmatra promjena odbrambene doktrine, uključujući i preispitivanje dosadašnje politike koja se tiče nuklearnog programa. Iranska podrška Palestini i mogućnost da Iran, uz Izrael, postane nova nuklearna sila na Bliskom istoku predstavlja ozbiljnu prepreku izraelskim ambicijama na putu uspostavljanja hegemonije u središtu arapsko-islamskog svijeta.